U svijesti govornika nerijetko se desi da ne postoji osviješteno znanje o tome da lekseme koračati i kročiti, zakoračiti i zakročiti, opkoračiti i opkročiti, ali i korak i krok imaju zajedničko porijeklo. Općeprihvaćeni i sa širom upotrebom zapravo su oblici tipa korak, koračati, zakoračiti, opkoračiti, dok su njihovi leksički parnjaci krok, kročiti, zakročiti, opkročiti stilski markiraniji i rjeđi u upotrebi.
To se posebno odnosi na imenicu krok, koja u aktuelnom jezičkom trenutku vjerovatno ima i status arhaizma ili pak dijalektizma. Ako ove lekseme imaju blisko značenje, postavlja se pitanje zašto uopće postoje?
Kao prvo, oblici koji su rjeđi, kako je kazano, imaju snažniji stilski potencijal, a kao drugo, promjene u oblicima podrazumijevaju i određene semantičke razlike, što se podudara s principima djelovanja sinonimije, prema kojoj ne postoje apsolutni sinonimi.
Porijeklo oblika krok, kročiti, zakročiti, opkročiti mogli bi se dovesti u vezu s usmenom epskom poetskom praksom u kojoj je poštivanja metra uvjetovalo formiranje navedenih oblika pa je tako, naprimjer, zabilježen oblik krok: “Istupi se kroka nekolika”, ili: “Doratasta ata [hata] opkročio [obkročio]”, ili: “Pa Mujova zakroči gjogata” (Hörmann). Međutim, da situacija nije jednostavna govori činjenica da je krok stariji od oblika korak, koji je, prema Skoku, prisutan samo u južnoslavenskim jezicima te da je u prasl. postojao oblik *krokъ, što se dovodi u vezu s imenicom krak a podrazumijeva zapravo nogu od boka do tabana, što je očito metonimijski preneseno na radnju koja se obavlja krakom.
Prema tome, u jednom periodu razvoja stariji oblici zamijenjeni su novijim koji su dobili općeupotrebnu vrijednost.
Krak – krok – korak!
