U srpskoj i hrvatskoj historiografiji, od Bogoljuba Petranovića do Dubravka Lovrenovića, stećak i Vjera bosanska ili Crkva bosanska kontinuirano se svojataju, u posljednje vrijeme perfidnom internacionalizacijom po kojoj se stećak promovira kao "dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države." Na drugo) strani, bošnjačko narodno predanje o "krstjanima" vjere bosanske i njihovim mramorovima, koje je zabilježio Alija Pašalić, a ono nije usamljeno, istinska je bošnjačka "narodna historija" u kojoj nema falsifikata i podmetanja.
Kao što je već jednom rečeno i što treba više puta ponoviti da bi se dobro zapamtilo, historijsko narodno predanje, ili oral history, jedan je od tri osnovna historijska izvora. Njegova važnost posebno dolazi do izražaja ukoliko o određenom povijesnom događaju nema drugih historijskih izvora. Historijsko narodno predanje doseže do antike. Ako se na bosanskohercegovačkom tlu sačuvalo predanje o hunskom vođi Atili (oko 434-453.), koji je bosanskoj tradiciji poznat kao Atula, posve je izvjesno da se sačuvalo i predanje o vjeri bosanskoj ili Crkvi bosanskoj i o "krstjanima", njenim vjerskim pripadnicima. U fočanskom kraju o tom predanju informira Alija Pašalić. On piše:
"Kad sam jedne prilike zanoćio u selu Podgrebak, davne 1954. godine, upoznah Salih-agu Imamovića. Zvali su ga i Guta. Starina sijede, duge brade, koji je i tad tumarao južnim padinama Jahorine čuvajući stada ovaca. Na moje pitanje kako on ovako star može živjeti u ovim pustarama, reče mi: 'Ove jahorinske pustare odvajkada su bile naseljene. Od starijih pripovjedača čuo sam da su tu bili neki krstjani, a sad su tu samo njihovi grobovi. Ima ih dosta unaokolo. Najviše ih ima tu, dolje na Mramoru. Pričali su mi da su ih kršćani krstili pa ko od njih nije prihvatio kršćanstvo, bio je strogo kažnjen. Ako su nekog vidjeli da se i dalje moli svom Bogu, a ne Hristu, ubili bi ga. Križari koji su pratili propovjednika kršćanstva, eno dolje u Donjem Selu, pobili su cijelu familiju."
S aspekta vjerodostojnosti informacija Salih-age Imamovića nužno je posebno ukazati na slijedeće činjenice: 1) U Donjem Selu – Slavičićima Alija Pašalić kasnije je provjerio kazivanje Salih-age Imanovića i od drugih prenosnika narodne tradicije "uvjerio se u istinitost ove priče.. Jahorinsko narodno predanje o "krstjanima vjere bosanske", i njihovim mramorovima, posve je izvjesno. 2) Narodna predanja, svojim najvećim dijelom, održala su se u ruralnim seoskim sredinama i planinama, poput Jahorine. U gradovima blijede i nestaju. 3) Brojnost informacija, ukoliko se ne zapišu, nužno potire jedna drugu, a to je zbog toga što je narodna memorija i cerebralni fenomen. Memorija ljudskog bića bitno se ne razlikuje od memorije savremenog računara i nužno ima svoje limite i ograničenja. 4) U gradskim sredinama, gdje se svakodnevno, uvijek i iznova, mnogo toga zbiva, mogućnost da se narodno predanje sačuva znatno je manja nego na selu, posebno ako je selo planinsko.
U etnologiji je općepoznato da planina najbolje čuva nekadašnje narode i njihove kulture. U planini, obilja svakodnevnih događanja i mnoštva najrazličitijih informacija nema. Planinska svakodnevnica, poput one Salih-age Imamovića i njegovih predaka, jednolična je i svodi se na prosto stočarsko bitisanje i ustaljeno kretanje za stadom, od sela do livade i pašnjaka. Pritom, mramorovi ili stećci sa jahorinskih pašnjaka, za jahorinske stočare, svakodnevno su očigledno nastavno sredstvo iz jahorinske 'oral history' i kontinuiran svakodnevni podsjetnik na tradiciju o bosanskim "krstjanima" i njihovim nadgrobnicima; na nasilno pokrštavanje krstjana u duhu ortodoksne crkve; na križarske vojne i progone vjere bosanske, koje su pokretali papa i katolička crkva.
Ono sto je u bošnjačkom narodnom predanju informatora Salih-age Imamovića vrlo važno jeste: stećak (mramor) nadgrobni je spomenik vjere bosanske i on nije katolički i pravoslavni nadgrobni spomenik.
Predanje informatora Salih-age Imamovića posebno je značajno zbog toga što iz predanja proizlazi da su, pod prisilom, neki od bogumilskih "krstjana" prelazili na ortodoksno kršćanstvo, a i dalje se potajno "molili svom Bogu, a ne Hristu", zbog čega su, ako se to sazna, mogli izgubiti glavu. Razumije se, radi se o Bošnjanima kripto-kršćanima. Njihov tradicionalni nadgrobni spomenik stećak, koji je dominantno bogumilski nadgrobni spomenik, u periodu nasilnih prevjeravanja nužno je postajao kripto-katolički ili kripto-pravoslavni nadgrobnik.
(Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo 2017)
