S puta iz Indije na početku 1955. godine maršal Tito je stanovništvu svoje zemlje uputio sljedeću poruku:

               «Građani i građanke, drugovi i drugarice, povodom nastupajuće l955. godine htio bih da vam na ovaj neuobičajeni način, iz jedne daleke ali prijateljske zemlje, kažem nekoliko riječi.

               Duboko sam uvjeren da narodi Jugoslavije mogu u novu 1955. godinu gledati sa još više optimizma, kako u pogledu naše dalje unutrašnje izgradnje, tako i u pogledu spoljnopolitičke situacije. Mi i ovdje daleko od svoje zemlje, osjećamo na svakom koraku u doticaju s ljudima kakav ogroman ugled i simpatije uživa naša zemlja. Nema nijednog mjesta ili kraja u kome smo dosad bili - a vjerujem ni drugdje, - u kojima ne bi bilo ljudi koji bar donekle ne bi bili upoznati s teškom borbom naroda Jugoslavije za svoj opstanak i slobodu, a isto tako i s ogromnim naporima koje naši narodi čine da bi izgradili svoj ljepši život. Razumije se da to nas sve napaja ponosom i da nastojimo, koliko je najviše mogućno, pokazati stvarni lik naše zemlje.

                              *

               Godina je počela s poplavama, čestim i širokim, koje su trajale koliko i ona sama. Ljudi u njima vide nastavak nesreća, nestašica i siromaštva, tegoba koje su im teške kao i vrijeme. Na njih se naslonila briga potekla od zagađenja životne sredine. Sve tri zavičajne rijeke su zatrovane, jednako Bosna, Spreča i Usora. Bosna je zagađena od plinova koje pušta Koksara u Zenici i Tvornica natron papira u Maglaju; Spreča od plinova Fabrike sode i Koksare u Lukavcu a Usora od Destilacije drva u Tesliću. A sve tri rijeke se sastaju u Doboju i sav taj smrad i mulj najviše guši ovaj grad. Dobojski ribari iznose i pokazuju vreće zatrovane ribe i rezignirano govore da ovo, kad-tad, čeka i ljude. Svoje će udice poslati u muzej a na rijeku će, nakratko, odlaziti samo kad požele vidjeti šta su imali i obnove sjećanje na stari ćeif. Ozbiljniji svijet, sklon trezvenom razmišljanju, brinuo se za zdravlje. «Hajde-de», ponavljao je, «možemo durati što više nemamo u čemu plivati, ali kakvu ćemo vodu piti?» Oni koji šire prate društvena zbivanja, dodavali su, jače plašeći svijet, da se u današnje vrijeme čovjek truje i drugim otrovima i prenosili račune koliko zagađenja proizvede eksplozija samo jedne atomske bombe, a eksplozije su im češće nego rodne godine.

               Edhem Smailbegović je povazdan u voćnjaku, svom ili onom što ga je njegova štićenica kod sebe zasadila po njegovom naputku. Njen ima i ljepšu budućnost, jer je mlađi. Kako Božica nema iskustva s ovom bolešću, staranje nad njenim šljivikom preuzeo je on. Pritom je pokušavao da i nju poduči.

               - Neću još dugo biti u radnoj snazi - rekao joj je - pa treba da znaš raditi sama. Još će bolje biti ako i djecu budeš učila da znaju njegovati voćnjak.

               - Ne vjerujem da će i jedno ostati u selu i zavoljeti zemlju - odgovorila je ona - jer već sada kipe od želje za gradom. Jedva čekaju da izađu iz škole i da odu.

               - Nije čudo, to je težnja današnje mladeži. Ide za lakšim i čistijim poslovima, vuče je burniji život. Pa ipak, trebalo bi da znaju kako je čovjek jak samo sa znanjem, ma gdje bio.

               Išli su od stabla do stabla, zastajali, pregledali svako i on joj je ukazivao na svaku pojedinost koja se mogla uočiti. Pritom joj je govorio i o historiji ove bolesti.

               - Za mog vijeka, ovo je četvrta najezda štitaste uši. Prva je harala pet godina u trećoj deceniji stoljeća, druga tri godine sredinom četvrte decenije a treća, koje se i ti dobro sjećaš, u ratnim godinama. Procijenjeno je da se već osušilo dvadeset miliona stabala šljive u zemlji.

               - Je li ovo uš o kojoj govoriš? - prekide ga ona kad, iznenađena, opazi na jednom napadnutom stablu nekoliko crvenkasto-smeđih mrlja.

               Zastade i on.

               - Jeste - reče on. - To su larve, koje se javljaju sad u proljeće. Na jednom stablu ih se može naći nekoliko miliona. Ona kljun, koji je poput sisaljke, zarije u stablo pa poput žive pumpe isisava njegov sok i veoma brzo poraste i razvije se u uš. Da ostanu, već u maju bi bile odrasle ženke u obliku ovalnih polulopti - štitova - veličine oko četiri milimetra. Jedna ženka tada polaže oko dvije hiljade jaja i tako ostavlja mnogobrojno potomstvo za sljedeću

godinu.

               - Šta sad da radim? - upita ona.

               - Odmah treba ponoviti prskanje kreozanom a potom okrečiti svako stablo.

               Njoj lahknu i pogleda ga toplo.

               - Šta bih ja bez tebe?

               - Šta bih i ja bez tebe - suzdržano se osmjehnu on. - Bio bih samo čahura, nikom potrebna. Uz tebe osjećam da sam ipak živ.

                              *

               U slobodnim danima, kad nije bilo poljskih poslova i kad se pretjerano dosađivao, Edhem Smailbegović je odlazio u grad. Nije propuštao pazarne dane, ne toliko zbog samog pazara koliko iz stečene navike da prati ponudu i potražnju poljoprivrednih proizvoda, njihov kalitet i tekuće cijene.

               Naporedo s tim, svaki put kad siđe s voza u gradu i prekorači prvi kolosijek, sjeti se trenutka kad je baš s tog kolosijeka vojnim transportom prije četrdeset godina krenuo na istočni front. On mu je promijenio život. I trg pred stanicom još čuva pojedine zgrade iz tog doba, raspoređene duž kolodvorske ulice (svejedno mu je kako se ona sada zove); promjenjena je i namjena bivšeg kolodvorskog hotela «Bahn», trgovina jevrejske braće Pesah, hotela «Griz» a mjesto nekadašnjih restorana, bečkih i domaćih, prenoćišta i vinskih podruma sada se nižu nove zgrade, koje njemu nisu zanimljive. («Ovi  n o v i  potiru ili zamjenjuju sve što je staro!») Stoga je rado svraćao u jedinu preostalu staru kahvu, čiji je vlasnik nekadašnji handžija Salihović a sada njegov sin Husein. S Huseinom je dijelio vojnički borbeni rov u Karpatima. S ovim svojim vršnjakom je znao prosjediti čitave sate, pogotovo ako im se pridruživao neko od ljudi koji su voljeli pričati o minulom vremenu te su još ponešto i stvarali u njemu. Doskora, dok je bio živ, dohodio je ovdje Ahmed Aličić, sakupljač narodnih pjesama dobojskog i tešanjskog kraja, Huso Avdić, trgovac i dobrotvor, Salih Midžić, učitelj i povjerenik «Gajreta», doktor Izudin Džananović, sreski ljekar...

               Zidove kahve ukrašavale su brojne već požutjele razglednice starog Doboja, uramljeni crteži, slike i historijski zapisi: gradska tvrđava, džamije Selimija i Trnjak, Banhof (željeznička stanica iz l879), Angelusov han (gdje je sada ova kahva), Islamska čitaonica, naličje Takvima što ga je za svoje studente u Doboju sastavio i napisao Sulejman Vasfi b. Husein b. Omer Dobojlevi, muderiz dobojske medrese, potkraj prošlog stoljeća... a bilo je i sačuvanih starih brojeva «Bošnjaka», «Behara» i «Bisera». Kahvedžija je časopise sačuvao i zato što je u njima svoje priče objavljivao ovdašnji učitelj, Dobojlija Nedžib ef. Čardžić, koji je u «Biseru» l9l8. objavio i dramu «Alibaba i četrdeset hajduka».

               Više od toga domaćin je čuvao u svojoj skrivenoj zbirci starina, mnogo knjiga i zapisa. Pogriješi li sagovornik u datumu, mjestu ili imenu onoga o kome govori, on odmah, siguran u svoju obaviještenost, ispravlja:

               - Neće biti, Doboj se prvi put ne spominje tada već l4l5. kada su se ovdje, u polju pod tvrđavom, sukobile bosanska i ugarska vojska sa Turskom silom.

               - Pa ko dobi? - pita neupućeni.

               - Zna se, Turci.

               - Halal im vjera! - klikne ovaj.

               - Kako bolan «halal vjera»? Pa Turci su ovdje bili tuđini kao i Ugari.

               - Jah, ali su našeg dina, pa velim... ako već neko mora nadjačati i ostati ovdje, bolje je da oni...

               - Što nam mjesto sa sabljama nisu došli s knjigom? - smrknuto će jedan od gosta.

               - Bilo je i škola, doduše vjerskih. Grad nam je imao Muallimhanu još l639. Medresu smo imali skoro pola stoljeća - zatvorena prije dvadeset šest godina. Pa i svjetovnu školu, prvu osnovnu, dobili smo poodavno, prije sedamdeset godina. A to što smo još nepismeni, sami smo krivi. Nismo cijenili knjigu. Da ne dođe Tito, još bismo mi hodali slijepi kod očiju.

               - Govori se, Huseine, a i «Dobojski list» piše, da će se iduće godine otvoriti Zavičajni muzej. Vršit će službu za dvanaest okolnih općina, dakle pogolema kuća kulture. Hoćeš li mu pokloniti nešto od svojih eksponata ili možda hoćeš sve?

               - Neću ni jedan - on će kratko, pa dodade: - Zasad!

               - Štooo? - začudili su se svi uglas.

               - Nisu ga ni otvorili, a već se zna ko su mu gazde i ko će raditi u njemu. Smjestit će ga u konfiskovanu zgradu Hrvatskog doma a kad je zamoljeno da se uzme i kuća Mustafe Mulalića, zgrada autentične muslimanske gradnje, odgovoreno je «vidjećemo», što znači da je neće. Nije teško pogoditi zašto je neće, mada je najljepša te vrste u gradu. Da je uzmu, valjalo bi dati dovoljno prostora muslimanskom kulturnom blagu. Ta kakvo blago imaju Muslimani!

               - Pretjeruješ, Huseine, nije to tako.

               - Živi bili pa vidjeli! Za početak reći ću vam da mu je etnolog izvjesna Olivera, istoričar - Ljubica, biolog - Vinko, arheolog – Predrag, profesor - Brana, drugi etnolog Dobrila, dokumentarista u narodnooslobodilačkoj zbirci - Marija... Al´ da ne zaboravim! Ima i naših. Domar je Azem a čistačica je Ćerima.

               U novinama koje je ovdje prelistavao, nalazio je i zanimljive crtice iz grada i iz svoje komune. Grad je narastao na deset hiljada stanovnika, otvorena mu je Ekonomska škola a u Stanarima rudnik uglja. Ukida se gradski vašar. Zamijenit će ga poljoprivredni sajam. Muslimanke po selima se još kriju ogrnute bijelim boščama. Djeca u gradu natiču na se krugove od bambusa ili vinove loze pa ih tijelom okreću oko sebe i vrte se kao vretena...

               Kad god je izlazio iz ove kuće, Edhem Smailbegović je iznosio u srcu dašak zadovoljstva, makar kratkog osvježenja, budući da je pritom potiskivao tešku misao na svoje opće stanje, prazno i sumorno. Ovo mjesto, zajedno s kućicom na brežuljku iznad njegovog sela, u kojoj živi Božica Janković, jedino je koje mu privlači pažnju a on nikada nije ni pomišljao da može imati više i bolje.

                                                            *

               Dva su svjetska događaja okupirala, barem nakratko, svijest ljudi i u ovoj sredini. Oba su se zbila proljetos. U aprilu je u indonežanskom gradu Bandungu rođen pokret nesvrstanih zemalja, njih 29, među kojima je i Jugoslavija, jedina evropska zemlja u tom afroazijskom pokretu. Pobornici i osnivači bjehu Tito, Nehru, Naser, Sukarno i Nkrumah. «Mi se nećemo svrstavati u redove onih koji misle da se samo oružjem mogu riješiti međunarodni problemi», govorio je, pored ostalog, maršal Tito. Dokon svijet, zlurad i bez vjere u budućnost, sklon podsmjehu i kritici svega što je novo, odmah je skrojio misao kako je to skup svjetske bijede, koja se sprema na jalov posao jer nikada nije mogao «šut s rogatim». Mnogi Muslimani, neovisno od toga koliko su skloni politici, imali su neke koristi od toga. Dobili su priliku da se dignu iz anonimnosti i da se domognu makar kakve slave pa su mahom svojoj novorođenoj djeci stali nadijevati imena tih novih velikana. Čak su i u selima zakmečala novorođenčad s imenima Naser, Nehru, Indira... Nisu znali da li su sva muslimanska, ali, ako i nisu, šta fali, barem su imena umnih i poznatih ljudi koje sav dunjaluk uvažava. Dika je i ponos u kući imati Nehrua, sina, pored državnika na vrhu Indije! Takvima su sva dosadašnja, vlastita, poznata imena izgledala bezlična, prazna i otrcana. Kad zovne Nasera, srećni otac se osjeća ugodno i ponosno, ravnim s velikim Naserom u Egiptu. Imati dijete s imenom kakvo nema niko u selu, a možda ni u gradu ili okolini, e - to može samo odabran, onaj ko je dovitljiv i pametan!

               Drugi značajan događaj slijedio je nepun mjesec kasnije. Sredinom maja u poljskom glavnom gradu Varšavi završila se konferencija osam evropskih zemalja, gdje je, kao odlučan odgovor Zapadu, stvoren Varšavski pakt. «Kako je to lijepo», rugali su se ljudi zatrovani neizlječivom sumnjom i nepovjerenjem. «Što više neprijateljskih blokova, to više vjere u mir! Divota!»

               Uz Dan Republike, kao i svake godine, donesen je ukaz o unapređenju i odlikovanju visokih armijskih oficira i državnih službenika. Muslimani ponovo nisu imali razloga ni za uzbuđenje ni za radovanje, jer ih nema ni među generalima ni među najvišim dužnosnicima, pa stoga ovakve događaje i ne uzimaju za novost. Da se ipak ne bi moglo reći kako su zanemareni, četvorica su odlikovani, od nekoliko stotina odlikovanih, zaposlenih na saveznom nivou.

               Domaći svijet je uzbudilo suđenje Milovanu Đilasu, revolucionaru i jednom od najbližih Titovih saradnika te Vladimiru Dedijeru, vanrednom profesoru Univerziteta u Beogradu, zbog neprijateljske propagande.