– Nema te na društvenim mrežama. Zašto? – reče mi neko blizak.

– To je traćenje vremena. Ko mi treba naći ću ga, kome trebam naći će me. Sve ostalo je, kako rekoh, traćenje dragocjenog i neponovljivog vremena.

– Ne bih se složio s tobom.

– Ne moraš.

– Retrogradan si. Nisi sin svog vremena, a trebao bi biti.

– A, je li?!

– Evidentno.

– Znaš li ko je Lemmy Kilmister?

– Vođa i basist grupe Motorhead. Šta je s njim?

– Izjavio je nešto, po meni, jako zanimljivo, a tiče se ovog o čemu razgovaramo. Jako, jako me je iznenadio. Nikad to ne bih očekivao od jednog nepatvorenog, raskalašnog rokera. Znaš li da je ova riječ, raskalašan, arapsko-turskog porijekla?

– Ma, nemam pojma! A što sad... Dobro, hajde, reci, šta znači?

– Nerviram te?

– Malo.

– Uredu. Prestajem.

– Dobro, dobro, izvini! Ljubazno te molim da mi pojasniš etimologiju riječi raskalašan!? Može?

– Hm... Prefiks ove riječi, raz ili ras, je naš, a qallaš ili kalles znači– rasipnik. Mogu li sad završiti ovo o Kilmisteru?

– Izvoli!

– Na upit novinara je li aktivan na društvenim mrežama, Kilmister je odgovorio odrično i dodao ovo: “Socijalni mediji su svojevrsne deponije obesmišljenih ljudskih života. Ljudi se općenito jako plaše samosuočavanja, a naročito suočavanja s prazninom u sebi, pa stoga, umjesto svojim, bave se životima drugih ljudi. Griješe, naravno. Svaki čovjek posjeduje u sebi ogromne i raskošne kreativne resurse, međutim, to takvi ljudi, ovi o kojima govorim, očito ne znaju ili ne žele znati, mislim da ipak ne žele znati, lakše im je valjda preturati po tuđem prljavom rublju ili iznositi vlastito u javnost. Šteta. Životi im prolaze ni u šta, žive a kao da ne žive, kreativna raskoš u njima ostaje nedirnuta, neiskorištena. Kakvi glupani!”

– Ti se, pretpostavljam, slažeš s njim – reče.

– Da, u ovom slučaju, a inače naši su stavovi opozitni. Zapravo, bili su, umro je Kilmister.

– Da, znam. Nego, da ti kažem, i mene je zaista iznenadio ovakvom lucidnom opservacijom. Ko bi to mogao očekivati od njega... Čudno...

– Ibret je to svima nama.

– Misliš?

– Sigurno.

– Ono, ništa nije onako kao što izgleda!?

– Šta bi drugo moglo biti? I on je Božji rob. Imao je svoju funkciju, svoj zadatak, a to što je taj zadatak obavljao na specifičan i naizgled neprimjeren način, to je već...

– Božja jurisdikcija, ako mogu tako reći.

– To svakako, Božja svevlast je neupitna. Nipošto u takve i slične ljude ne bismo smjeli s prijezirom ili osudom prstom upirati, Mi ne znamo ko su oni bili, ili još uvijek jesu, pa, stoga, oprez.

– Sad i ja to vidim.

– Nadam se da se nećeš uvrijediti ako se osmjelim i kažem – napokon.

– Neću.

– A veliš da sam retrogradan?

– Povlačim riječ.

– Hoćeš li se kutarisati društvenih mreža?

– Neću.

– Uredu, poštujem.

– To sam i očekivao od tebe.