U nijansiranoj upotrebi značenja u opticaju su dva bliska oblika glagola kojima se objašnjava oblačenje dijelova odjeće pa je poznato da se mogu obući različiti dijelovi gornjeg dijela opreme, a da se može obuti ono što dolazi na noge odnosno stopala. Međutim, nerijetko u razgovornom jeziku može se čuti da se može obući haman sve, pa i cipele, iako bi bilo bolje da se cipela obula.
Glagol obući u semantičkoj je vezi s glagolom vući, tako da je ovaj oblik dobijen dodavanjem prefiksa ob- na morfemu vući, a što je dobijeno progresivnom asimilacijom. Odatle su dobijeni paradigmatski oblici koji pokazuju povezanost ovih dvaju glagola: obući – obučem, obučen, obukla...; vući – vučem, vučem, vukla...
Kad je riječ o nesvršenom obliku – oblačiti, on se kombinira prefiksom ob- i korijenom –vlačiti, koji se inače javlja kao dio nekih drugih glagola, npr. razvlačiti, uvlačiti, izvlačiti, povlačiti, a u čijoj je osnovi korijen vlak-, za koji se eto tvrdi da je kroatizam, što je svakako upitno, pošto se ovaj oblik javlja i u drugim izvedenim oblicima, kao što je npr. oblak, koji je ustvari bio *obvlak, tj. ob-vlak.
Oblik obuti, iako na prvi pogled može izgledati da ima vezu s obući, ipak je drukčije provenijencije pošto je u osnovi -t (obuti) a ne -k, kao u obliku obući (ob-vuk-ji). Da je to tako, govore paradigmatski oblici svršenosti i nesvršenosti: obući – oblačiti i obuti – obuvati, a to dalje pokazuju i druge forme, npr. obukao – oblačio; obuo – obuvao; obukla – oblačila; obula – obuvala; kao i: obučen – obuven; obučena – obuvena; oblačeći – obuvajući; obukavši – obuvši itd.
Zato treba paziti kako se oblači a kako obuva. Bitno je da cipele ne šklapću a da košulja ne stoji kao na ofingeru.
