Ukusna biljka blago hrapave i zelene kore te duguljasta oblika za spremanje u salatama, u svježem ili kiselom stanju, dobra za detoksikaciju organizma, s velikim udjelom vode u svom sastavu, različito se naziva. U Dalmaciji je lokalno zovu kukumare, te sporadično u bosanskohercegovačkim govorima u okolini Trebinja kod katolika. U široj hrvatskoj i srpskoj jezičkoj praksi i normi najčešće se naziva krastavac. U bosanskoj jezičkoj praksi, pored oblika krastavac, upotrebljava se i oblik krastavica. Bosanski rječnici mahom opisuju krastavac, iako u Institutovu Rječniku stoji da je običnije krastavica.
U sklopu višegodišnjeg projekta u proučavanju narodnih govora koji je vođen u Institutu za jezik sedamdesetih godina prošlog stoljeća zabilježena je i ova pojava koja definira odnos upotrebe oblika te su zabilježeni krastavac, potom krastavica, te sporadično krastavca i spomenuti kukumar.
Posebno zanimljivu pojavu predstavlja odnos oblika krastavac i krastavica, u kojima se odnos između ovih dvaju oblika može ugrubo posmatrati 60% – 40% u korist obika krastavac. Iako na prvi pogled može biti uočena tzv. izoleksa u kojima se javljaju pojedini oblici, te što upućuje na zaključak kako ne zavise od nacionalne preferencije ispitanika, mogla bi se ipak napomenuti jedna važna značajka. Od primjera koji su prisutni iz bosanskohercegovačkog dijalekatskog kompleksa, s približno 225 punktova, od kojih je 79 srpskih, 90 bošnjačkih i 55 hrvatskih, oblik krastavica dominantno je prisutna u bošnjačkim govorima, odnosno na 39 punktova, te se javlja na 23 hrvatska punkta i 15 srpskih punktova. Zanimljivo je da u bošnjačkim punktovima na području zapadne Bosne od Sane do Kladuše, i u nekim govorima tuzlanske oblasti i u područjima prema Drini dominira krastavac, dok je krastavica dominantnija u srednjoj Bosni, do Doboja i Gračanice, Sarajevu, jugoistočnoj Bosni, centralnim područjima Hercegovine, sporadično zapadnoj Hercegovini.
U utvrđivanju provenijencije oblika problem predstavlja i ekstralingvistički utjecaj na bosansko govorno područje, usljed čega je danas teže doći do podataka kada se naziv ovog povrća bilježi na prostoru Bosne. Danas bi moglo biti blizu istini to da postoje određene tendencije koje ukazuju na zakonomjernosti u upotrebi oblika krastavac i krastavica. Za krastavac se može pretpostaviti da se u Bosni ustabilio putem utjecaja kroz medije i obrazovanje i počeo značajnije uvoziti još u vrijeme jugoslavenske odnosno srpskohrvatske faze, a nije naodmet uzeti u obzir mogućnost prodora oblika kroz hrvatske i srbijanske proizvođače koji se bave uzgojem, prodajom i distribucijom ovog povrća, s obzirom i na činjenicu da je gotovo teško pronaći npr. kisele krastavice kod različitih proizvođača sa srednjojužnoslavenskog područja, jer na proizvodima dominira krastavac.
Pošto jezik svojim unutrašnjim mehanizmima zaštite funkcioniranja značenja proizvodi određena i imanentna pravila, to se može primijetiti nekoliko tendencija, koje vjerovatno još nisu potpuno uobličene, ali upućuju na određene zaključke.
Prvo, dominantniji naziv za navedenu biljku u dijalekatskoj praksi tradiciji bio bi krastavac, shodno pokazateljima iz dijalekatskog kompleksa, iako se moraju imati u vidu pretpostavljeni utjecaji.
Drugo, unutar rasporeda upotrebe oblika na prostoru Bosne i Hercegovine, krastavica je dominantnija u bošnjačkim u odnosnu na srpske i hrvatske govore, iako se ovaj oblik javlja u svim govorima bez obzira na provenijenciju.
Treće, moglo bi biti da postoji tendencija da se analoškim putem upotrebljava oznaka za sirovu ili svježu u obliku krastavice.
Četvrto, oblik krastavac sve se češće ali nedosljedno u određenom broju govornika odnosi na zakiseljeni tj. kiseli krastavac, koji se u nekim novijim izvorima naziva i kornišon, podrazumijevajući sitne krastavice koje se najčešće kisele, pri čemu treba imati u vidu da se ta tendencija ne mora izvršiti ako postoji izgrađena svijest o tome da se, naprimjer, u teglicama bosanskohercegovačkih proizvođača pakuju kisele krastavice.
Peto, krastavac će se uvijek odnositi na živi biološki organizam koji živi u moru, tj. morski krastavac i neće biti *morska krastavica. Šesto, možda bi neka vrste normativne preporuke u bosanskom jeziku bila da se daje prednost obliku krastavica, s obzirom na njezinu rasprostranjenost u savremenim govorima, a što podrazumijeva i određenu distinkciju spram normativnih rješenja u srpskom, hrvatskom pa i crnogorskom jeziku, iako je potpuno jasno da će u normativnoj praksi ostati i mjesto za oblik krastavac.
Prema hrvatskim leksikografskim podacima, krastavac se u navedenom značenju bilježi u 18. stoljeću, dok je krastavica evidentirana u 17. stoljeću kod Jakova Mikalje u rječniku Blago jezika slovinskog iz sredine 17. stoljeća, gdje se u predgovoru na italijanskom, između ostalog, navodi kako se autor odlučio za “lingua Bosnese” jer svako zna kako je najljepši, poredeći ga s toskanskim na italijanskom govornom području.
Inače, u slavenskim jezicima različite su osnove za izvođenje imena ove biljke: u južnoslavenskim, izuzev slovenskog, osnova je krast- (prasl. *korsta), s tim da bugarski i makedonski imaju krastavicu, kao u bosanskoj dijalekatskoj pa i razgovornoj praksi, dok srpski, hrvatski i crnogorski imaju dominantno krastavac (kako to potvrđuje građa iz korpusa ovih jezika), dok je u slovenskom kumara, kao posuđenica iz srednjonjemačke osnove koja je u vezi s latinskim cucumer; u nekim je grčka osnova augoros, kao u zapadnoslavenskim i istočnoslavenskim jezicima, koja je dala različite reflekse oblika. To istovremeno upućuje na zaključak kako su izolirani južnoslavenski jezici formirali svoje oblike, očito pod nekim uvjetima koji vjerovatno imaju veze s ekstralingvističkim okolnostima.
A mi ćemo, valjda, i dalje sijati i jesti krastavce i krastavice.
