U vremenu prije nekih desetak godina na zavodima za zapošljavanje vrvilo je od nastavnika bosanskog jezika i književnosti, zbog čega se u javnosti i u pojedinačno biranim stavovima zainteresiranih zakoptilo mišljenje kako studij bosnistike nije potrebno upisivati i da kadra za nastavnike u osnovnim i srednjim školama ima najmanje za naredni frtalj stoljeća. Kada je na studijskim programima bosanskog jezika i književnosti u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici prije nekih pet-šest godina počelo rapidno opadanje studenata, činilo se da su kola pošla nizbrdo, sve više dobijajući ubrzanje da ih više niko ne može zaustaviti. Neće se pogriješiti ako se konstatira da ni ruže ne cvjetaju na studijskim programima srpskog jezika i književnosti i hrvatskog jezika i književnosti u Banjoj Luci, Bijeljini, Palama, Mostaru. Kako bi se reklo u novije vrijeme: Ko nas kleo, nije dangubio.
Problem studija nacionalne filologije nije nov i on se očito treba posmatrati u cjelini s grupom nacionalnih predmeta, što samo po sebi ukazuje na aktuelno stanje društvenog duha i svojevrsne rezignacije u obrazovanju. Sve to posljedica je neadekvatnog odnosa društva, struke i politike u vođenju poslova važnih za funkcioniranje identiteta države i društva, tako da on nije iznimka već haman pa pravilo. Nažalost, nadležni, a brojni su, nisu se nikad uhvatili u koštac s ovom tendencijom u pokušaju da je riješe, jer naravno, imaju oni važnija pitanja, a za mnoga „nisu ni nadležni“, ne shvatajući da vrijednosti humanističkih načela postepeno nestaju u naraštajima koja nas nasljeđuju. Zato će proces propadanja teći sporo ali dosljedno i kad se dođe na dno, ostat će pitanje: „Šta ćemo sad?“
„Šta će ti bosanski?“, nije rijedak upit koji može dobiti student bosanskog i književnosti, pa se tako i sam naći u neobranom grožđu zbog neznanja pitca. A kad se student bosnistike počne pravdati zašto je upisao studij, zašto je to važno, kako je nacionalni jezik osnova identiteta i kako je budućim generacijama važno usađivati znane i neznane činjenice o sebi itd., onda dobije visokoumno pitanje: „A Boga ti, je li ispravno pisati Irak ili Iran?“
Ovdje se, dakako, neće ulaziti u pitanja zašto su nam važni jezik, književnosti, historija, geografija, muzičko, likovno, kultura uopće, već je pitanje šta se može uraditi na zaustavljanju propadanja humanističkih vrijednosti. Svi smo svjesni toga kako komercijalni način razmišljanja uzima sve više maha, pa bi neki išli na to da se ukida, naročito na univerzitetima, sve što nije profitabilno. Treba li ikakav dodatni komentar na takvo stanje duha.
Kada sam, tako, prije nekoliko godina molio nadležne da se pokuša otvoriti lektorat bosanskog jezika u Makedoniji, dobio sam nemušte odgovore o nenadležnosti i nepregledne barijere administrativnih stega, iako je vjerovatno najtačnije da nema interesa zbog zahmeta i volje jer ne donosi neke konkretnije benefite. Drugo je pitanje kada će se među našim zvaničnim instancama okrenuti list i raditi za opće dobro, sa sviješću da se nešto riješi na opću korist i što će kasnije doprinijeti jačanju države u međunarodnim okvirima. I naravno, tu ne treba stati već raditi na etabliranju bosanskog jezika, ne samo u regiji, nego i u svijetu.
Ugledajući se na dobru praksu u tzv. naprednijim društvima, moglo bi biti blisko istini da se prva injekcija u zaustavljanju malignog širenja antinastavničkog virusa, za početak, ogleda u jačanju humanih kapaciteta i osiguravanju boljih uvjeta rada, kao i naknada za sve vrste nastavničkog kadra, jer je očito da ih je sve generalno manje. Jasno je da taj proces nije lahko izvesti, ali se zato uz značajno manja tzv. finansijska ulaganja trebaju planirati stipendije studentima svih onih nacionalnih humanističkih struka za kojima postoji potreba, ali i generalno za discipline koje su odveć deficitarne u obrazovnim sistemima zemlje. Tako je prije nekolike godine Vlada Kantona Sarajevo dala stipendije studentima elektrotehnike, za koju uopće nije bilo nikakve potrebe jer ako se išta studira, onda su to moderne elektronske i digitalne studije. Da problem bude veći, sutra će nam takvi studenti otići iz države, što je naravno njihovo pravo, a problem neće biti riješen.
Sazrelo je vrijeme da se budućim studentima grupe nacionalnih humanističkih disciplina u određenoj mjeri ponudi mogućnost stipendiranja, čime će se za naredni period osigurati dovoljan broj kadrova koji će nositi buduće procese u obrazovanju u spomenutoj skupini disciplina.
I tu ne treba stati: zašto ne razmišljati o podršci Bošnjacima u regiji, pa im pomoći u osiguranja kadrova u obrazovnom sistemu Makedonije, Albanije, Kosova, Crne Gore, Hrvatske, pa možda i Srbije, iako je tamo situacija možda malo povoljnija.
(Tekst preuzet s Facebook profila prof. dr. Alena Kalajdžije)
