Jave se ponekad određena redukcionistička shvaćanja jezika u kojima se semantička potencijal nastoji uštrojiti i sterilisati, uprkos temeljnom jezičkom načelu da općeupotrebne riječi uglavnom imaju više značenja, a samo termini imaju, kako im ime veli, terminološku upotrebnu vrijednost.

Tako se, recimo, imenica posjeta može dovoditi u vezu s drugim leksemama i u specificiranim značenjima bez strogoga povezivanja s tačno određenim značenjem ili u kombinaciji s precizno definiranim kolokatima iz užeg semantičkog polja. U prilog tome govore i rječnici i jezička praksa.

Tako se npr. posjeta u bosanskim leksikografskim objašnjenjima svodi na nekoliko nivoa značenja: posjete ili obilaska u formi dolaska u goste, ili npr. u smislu obilaska živog ili neživog, dok se i metonimijski upotrebljava u značenju posjetioca. Sinonimna značenja jesu i lekseme obilazak i zijaret, pri čemu navedene lekseme sadrže semantemu posjećivanja.

Istina, zijaret se češće upotrebljava u kolokaciji s nekim specificiranim značenjima, što ne znači da se ona ne može odnositi i na neke, uvjetno kazano, neobične kolokacije koje imaju svoju stilski potencijal, npr. „Otišli su u zijaret načelniku općine“, gdje navedena konstrukcija ima zadatak da proizvede neko novo dodatno i asocijativno značenje, iako se takva značenja mogu proizvoditi i iz konstrukcija npr. „Najavili su obilazak općine“, ili recimo: „Bili su u posjeti načelniku općine“, što može biti uobičajeniji način iskazivanja kolokacije.

Kada se tome dodaju mogućnosti izvođenja novih kombiniranja posredstvom novih vrsta riječi s kojima navedene lekseme dijele zajedničku semantičku porodicu, onda će situacija biti dodatno komplicirana, ali i kreativno značajno složenija.

Prema tome, mogućnosti kombiniranja određenih značenja leksema s drugim leksemama i njihovim značenjima predstavlja važan način i gotovo neograničenu mogućnost proizvođenja novih značenja, čime jezik pokazuje svu svoju savršenost u kreiranju vanjezičke stvarnosti koja postaje dijelom svojevrsnog jezičkog svjetonazora.