U posljednje vrijeme povedena je agresivna priča o bosanstvu kao nacionalnoj ili čak nadnacionalnoj kategoriji, gdje se u nemalom broju domišljatih i namaštanih interpretacija ono uglavnom javlja kao nacionalni i ideološki program suprotstavljen bošnjaštvu. Neće se pogriješiti i u tome da se kaže kako se između bosanstva i bošnjaštva pokušava napraviti isforsirana razlika i nepodudarnost, kao da je riječ o pojavama koje nemaju ništa zajedničko, a što, očito, nije tačno.

U pokušaju objektivnog pristupa problemu, treba primijetiti kako se javnost i mnogobrojni akteri, zvani i nezvani, znani i neznani, u iznošenju argumenata ponašaju navijački, nerijetko nedostojno, nekada čak i nekulturno i paranoično, što po prirodi stvari ne može ići ka razrješenju zasnovanom na raciju, duhovnosti, kulturi, nauci, integritetu, već na halabuci, dreci, smicalicama i drugima tricama koje nisu potrebne niti su svrsishodne. Realnost i želje, objektivno i optativno, faktičko i imaginarno – ne mogu se gledati istim očima. Valjda se oko toga može donijeti neki zajednički stav.

FLOSKULA O SPASU BOSNE

Jedna od hipoteza kojima se propagira bosanstvo jeste tvrdnja da se ovim činom spašava Bosna i Hercegovina. Nije jasno zašto se ovaj slobodni iskaz treba uzimati zdravo za gotovo. Prije svega, bosanstvo kao nacionalna ideja forsira se u vremenu kada Bošnjaci čine više od 50 posto stanovništva Bosne, a u Bosni je po pravu i zakonu sve natroje, iako ni to u političkom sistemu nije ispoštovano, što je danas svakome iole politički pismenu čovjeku jasno.

U javnim narativima propagira se stav da će bosanstvo, koje se navodno širi poput korone, ne budi primijenjeno, među stanovnicima Bosne omogućiti stvaranje nacionalne države Bosanaca. Virus, međutim, ne bira po etničkom ili nacionalnom ključu, već zahvata niže biološke osnove života. E sad je pitanje da li ovaj virus ima neke svoje pristupne tačke prepoznavanja da je u stanju napadati samo jednu vrstu sociološkog diverziteta. Ako se već takav virus širi, on bi morao zahvatati makar tri, ali i više u priču uvučenih subjekata.

Prema onome što smo dosada imali, isforsirani ideološki narativi prisutni su ne samo u proteklih 30 godina već tu treba zapravo uračunati vrijeme inkubacije koje traje 150 godina, a neće se pogriješiti ako se kaže da su prisutni haman dva stoljeća. Imajući to u vidu, nove tzv. nacionalne ideje trebalo bi širiti pompezno i javno među svim stanovnicima Bosne, ako je toliko dobra, prosperitetna, valjana. Istina, nisam čuo nijednog iole ozbiljno poznatijeg i relevantnijeg hrvatskog ili srpskog intelektualca u Bosni, u sredinama i u javnom mainstreamu s tzv. hrvatskom ili srpskom većinom, da su za ovu ideju u svome puku i da je kao takvu šire kao pozitivnu struju društveno-političkih kretanja. Da ne govorimo o širem interdržavnom prostoru.

Ne može se reći da takvih ideja u spomenutim sredinama nema, doduše nema u dominantnim sredinama s navedenim grupacijama, a i ako ima, prisutne su u tzv. sredinama s bošnjačkom većinom, te su toliko minijaturne i opskurne da nemaju nikakav utjecaj u navedenim nacionalnim grupacijama. Potvrda je tome ne samo broj nebošnjaka koji govore bosanskim jezikom na posljednjem popisu iz 2013. godine već je rezultat takvog stava prisutan u naučnom, kulturnom i ideološkom prostoru već stoljećima. Džaba je Bošnjacima da svi listom pređu u Bosance, ako njihove komšije i susjedi ne urade to isto sa svoje strane. Zasada od tog posla nema ništa.

BENEFITI BOSANSTVA ZA BOSANSKE I HERCEGOVAČKE SRBE I HRVATE

Posebno pitanje koje proizlazi iz prethodno spomenutih konstrukcija, a na koje se ne može dobiti odgovor, niti ga ko može dati, taman da je intelektualni Superman, glasi: šta bosanskohercegovački Srbi i Hrvati dobijaju od bosanstva i koji je njihov benefit!? Ima li odgovora? Nema, jer ove dvije nacionalne grupacije imaju sve resurse političke moći u svojim rukama, a još se i šire po tuđim mandatima koji su u različitim nivoima vlasti ustvari trebali pripasti Bošnjacima. Tako su Bošnjaci, u međuvremenu, postali obespravljena zajednica bosanskohercegovačke političke svakodnevice.

U takvoj konstelaciji odnosa bosanstvo bi Bošnjacima još više odmoglo, pa bi u dogledno vrijeme ova kategorija – a može se s pravom sumnjati da je to konačni cilj – mogla ići u kvotu ostalih. I ne samo to. Srbima i Hrvatima u Bosni mnogo je ljepše i komfornije kada jesu to što jesu. Osim toga, ne samo da se osjećaju snažnije već se i polugama uspostavljenog sistema ponašaju moćno kada znaju da su dio srpske ili dio hrvatske nacije. To nekima, ali i mnogima među njima, daje dodatno samopouzdanje u realizaciji nečasnih rabota oko ove zemlje. No, propaganda bosanstva, koja se uglavnom veže za Bošnjake, neće ih u tome zaustaviti, već nešto mnogo snažnije, jače, odlučnije, spremnije.

SRBI I HRVATI U KONCEPCIJI BOSANSTVA POSTAJU JEDNO

Sljedeći bitan argument, koji govori o nemogućnosti realizacije bosanstva kao nacionalne ili nadnacionalne ideje, jeste to da bosanski Hrvati i bosanski Srbi (da ne spominjemo hercegovačke i ove i one) trebaju postati JEDNO u nacionalno-kulturno-jezičkom smislu. Ne znam ima li ikoga ne samo u Bosni već i šire (dobro, možda ima pokoji preživjeli rudiment iz vremena jugoslavenskog zajedništva, u kojem, uzgred kazano, nije bilo homogenosti), koji će tvrditi da su Srbi i Hrvati jedno, te da eksperiment zajedništva sada u paradigmi Bosne može ponovo pokucati na mala i ući na velika vrata.

Naravno da je takvo što nemoguće, da je to iluzija, laž, ideologija, demagogija, obmana. E zato se postavlja logično pitanje kako mogu još Bošnjaci, koji su, eto, pomalo bolećivi na kategoriju tzv. nacionalnog zajedništva, nagovoriti svoje komšije i susjede da ne budu to što jesu, već da budu neki imaginarni, velikodušni i dobrodušni, od identiteta, kulture, religije i jezika operisani neopterećeni elementi. Nema tog projekta, nema te ideologije, nema tih para kojima se to može promijeniti u svijesti Srba i Hrvata...

BOŠNJAŠTVO – NEKAD I SAD

Zaboravlja se također još jedna važna i neumoljiva činjenica: bošnjaštvo u 17. stoljeću ili kasnije u 19. stoljeću nije bilo ono koje danas jeste. Da ne kažemo također da srpstvo i hrvatstvo nisu bili to što danas jesu. Ove dvije etablirane nacionalne zajednice toliko su snažne da su danas multiplikativno moćnije negoli prije 150 i više godina, a što bi trebalo ukazivati na činjenicu da je posao oko konstituiranja nacionalnih zajednica završen i da oni ne idu nazad – pa nisu valjda ludi! – zarad nekog imaginarnog bosanstva u kojem bi se izgubila njihova jezička, kulturna i etno-nacionalna osobenost.

Eventualni luksuz nacionalne prevjere mogu sebi priuštiti samo neki grlati Bošnjaci, ali se treba nadati da do toga neće doći. Isto tako, bošnjaštvo kao ideja, koja je bila prisutna kod stanovnika historijske i današnje Bosne, nije ista u formi etnički i teritorijalno zaokružene samoidentifikacije, što je, moglo bi se kazati, ekvivalentno i kod drugih, bliskih južnoslavenskih naroda.

NEKE FAKTOGRAFSKE ČINJENICE

Veliki fokus u argumentaciji bosanstva daje se na pseudolingvističkom i kvazihistorijskom planu. Dakle, historijski i lingvistički gledajući, etnici Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac izvedeni su iz zajedničke stare osnove: Bosьn-, odakle su upotrebom različitih bosanskih sufiksa formirani posebni oblici. Svaki od tih oblika u svom historijskom razvoju prije svega podrazumijevao je stanovnika Bosne. Druga je stvar što se danas učitavaju različite forme etno-nacionalnog u navedene nazive.

Poznato je da je etnik Bošnjanin zabilježen 1166. godine u jednom dokumentu bizantijskog ekspanzionističkog cara Manuela Komnena. Iako se u nekim izvorima spominje da je zabilježen u 14. stoljeću, etnik Bošnjak javlja se zasigurno na samom početku 15. stoljeću i nije produkt osmanskoturske agitacije, kako to neki vole reći, već je to ime koje se javlja u predosmanskoj Bosni. To što je to ime potvrđeno u, usudit ćemo se kazati, stotinama izvora i dokumenata, ne znači da su ga izmislili Osmanlije. Oni su zapravo samo preuzeli pojam koji su zatekli u srušenoj srednjovjekovnoj Bosni koji se sačuvao sve do dolaska austrougarske uprave, a i kasnije.

Zbog toga se tvrdnja da se u osmanskim spomenicima javljaju oblici Bosnevi i Bosnalı, koji tobože znače Bosanac, jasno i nedvosmisleno odbacuju jer su iskovani u proizvoljno konstruiranim prevodilačkim radionicama koje boluju od kontekstualizacije historije u savremenoj percepciji. A zašto? Zato što je to učitavanje u značenje onoga što je nekome po volji, pa niko ne može reći da ovi izrazi nisu značili i Bošnjak naprimjer, kao što se danas tvrdi da znače samo i isključivo Bosanac. Najprimjerenije i najneutralnije bilo bi kazati da ovi arapski i turski pojmovi – Bosnevi i Bosnalı označavaju stanovnika Bosne općenito – a kako ćete vi to danas nazvati, to je stvar vaše proizvoljne identifikacije, vaš izbor, vaša projekcija. Termin Bosanac javlja se tek u 19. stoljeću, kao lokalni ili regionalni pojam.

OTKAD I ZAŠTO BOSANAC

Do danas nije poznato da se u nekom narodnom dokumentu prije 19. stoljeća može pronaći etnik Bosanac. A šta to znači? To znači da je riječ o tvorenici koja je nastala iz nekih unutarjezičkih razloga te da ona ipak nema duboku historijsku popudbinu, poput etnonima Bošnjanin ili Bošnjak, i da se ona, pošto se preklapa s vremenom 19. stoljeća, kada etnik Bošnjak dobija jedno više i u društvenim okolnostima specificirano nacionalno značenje, počinje upotrebljavati kako bi u jezičkoj stvarnosti popunila vanjezičku realnost koja se odnosi na stanovnika Bosne uopće, bez obzira na njegov imanentni identitet.

Tačnije kazano, Bosanac je nastao u onom trenutku kada su bosanski katolici i pravoslavci nacionalno identificirani kao Hrvati i Srbi, a muslimani ostali Bošnjacima, pa se u takvom društveno-političkom vakuumu rodio Bosanac.

Da se ponovi: katolici i pravoslavci u jednom periodu svoga političkog sazrijevanja postali su Hrvati i Srbi, pa je iluzorno, da ne kažemo utopija ili neki lijepi nedosanjani san, očekivati da oni pobrišu svoju političku i društveno-kulturnu prošlost, da obole od neke iracionalne nacionalne amnezije te da postanu ni manje ni više no – Bosanci. A pošto se to neće desiti, ceh historijskog nacionalnog prevjeravanja trebali bi plaćati Bošnjaci.

Problem je što zbunjivanje pa i zastrašivanje proizvode neki u okvirima ideoloških korporacija, ne znajući ili možda znajući, hudi, da bivaju samo zloupotrijebljeni iz drugih centara moći, izvan ove zemlje. Bošnjaci se još nisu nacionalno iživjeli u pravu i slobodi vraćenog identiteta, pošto je bio storniran i zamrznut dok se ne otkravi u srpskom ili hrvatskom identitetu – kako su to neki u jugoslavenskom vaktu slavodobitno isticali – a on im se već sve to vrijeme od vraćanja nacionalne samobitnosti i revitalizacije nacionalnog imena na različite načine i sistemskim mjerama (samo)opstrukcije osporava i nabija na nos. A to nije ni fer, ako ćemo pošteno.

IME ZA STANOVNIKA BOSNE U DRUGIM JEZICIMA

Da je Bošnjak staro ime i da je prisutno u historijskim izvorima govori jedan drugi, važan podatak: stanovnik Bosne u albanskom, poljskom, njemačkom, mađarskom, turskom, italijanskom jeziku jeste – pogađate – Bošnjak, odnosno njegova varijacija, koja je u vezi s imenom koje historijski izvori bilježe od 15. stoljeću: Boshnake (alb.), Bosnyak (mađ.), Boszniak / Bošniak, (polj.), Bosniak (njem.), Bosniako (ital.).

Nije da među današnjim Bošnjacima ne postoji mišljenje kako bi najbolje bilo da njihove komšije Srbi i Hrvati budu Bošnjaci u onom nekom historijskom smislu, iako je i to veoma važno pitanje na koje naša politološka, sociološka pa i uopće humanistička nauka nije dala konačan odgovor. Ali, ako bi se i to dogodilo, onda bi posljednji rat u Bosni bio kvalificiran kao građanski rat, a i ptičice na granama po Bosni znaju da to nije tako, a kamoli domaće i međunarodne presude.

ŠTA ĆE BITI AKO BOŠNJACI POSTANU BOSANCI

Ako Bošnjaci pređu u Bosance, nestat će Islamska zajednica Bošnjaka, nestat će Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, nestat će Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, nestat će Bošnjački institut, nestat će Bošnjačke gimnazije, nestat će bošnjačka književnost, nestat će bošnjačke kulture, nestat će, nestat će... Situacija je preozbiljna da bi se Bošnjaci kockali sa svojim identitetom. A oni autohtoni Bošnjaci što žive izvan Bosne – u Sandžaku, Makedoniji, Turskoj, Albaniji – neće biti dio ovog naroda. I onda od nekoliko miliona Bošnjaka dobiješ neke nemušte vjerske grupice koje ne znaju jesu li nekud pošle ili su nekad došle.

U tom slučaju slijedi sociološka regresija i politička retardacija, jer će među Bošnjacima uvijek postojati brojne, golim okom vidljive i imanentne zajedničke vrijednosti, pa će bosanski Bosanci opet imati neku vezu s nebosanskim Bošnjacima, ali to tada neće biti nacija već će se raditi o nekim vjerskim skupinama odvojenim od zajedničkog nacionalnog imenitelja. To bi, na kraju, mogao biti rezultat nakaradnog prerušavanja pod krinkom mimikrijskog sadržaja.

Nipošto se ne smije izgubiti iz vida činjenica da Bošnjaci u Sandžaku, Turskoj, Makedoniji, Albaniji, Bliskom istoku, kao i nova dijaspora, jesu samo to što jesu. Zar će Bošnjaci zbog nedosanjanih velikosrpskih i velikohrvatskih ideja dopustiti sebi da im drugi određuju vlastiti identitet? Zar Bošnjaci nisu kadri da unutar percepcije vlastitosti kažu ko su i šta su? Oni su to već rekli i tu je priča završena. Ali, namalo...

ISLAMSKI IDENTITET BOŠNJAKA

Izuzetno bitna odrednica u identitetu Bošnjaka zasnovana je na islamskoj kulturi i to je nešto što je općeprihvaćeno i izvan bošnjačke zajednice, konkretno i među samima Srbima i Hrvatima. Ne znači to, međutim, da bošnjačka kultura nije otvorena za druge mogućnosti odabira svjetonazora, pa da među Bošnjacima ima agnostika, ateista i kakvih drugih. Ali, dokle god kulturni oblici ličnog i kolektivnog djelovanja budu dio svakodnevnice, dotle se može tvrditi da je riječ o narodu sa svojom specifičnom islamskom kulturom života: a) pranje poslije (male i) velike nužde (tahret); b) boravak u domu bez cipela, kundura, čizama i drugih predmeta obuvanja za hodanje izvan kuće; c) kupanje poslije seksualnog čina (gusul); d) nekonzumiranje svinjetine; e) obredno odstranjivanje prepucija (sunećenje) kao i brojni drugi.

Nije samo bošnjaštvo zasnovano na pravno-ekonomskim osnovama, kao što je to nacionalnost u Evropi, koja je poprilično dobro rasterećena od negiranja drugih susjedskih nacionalnih identiteta. To je kao nešto što je ugrađeno u nacionalni karakter Srba i Hrvata, kod kojih je vjera jedan od najbitnijih segmenata nacionalne kulture. Ovo pitanje direktno se transponira na pitanje percepcije bošnjaštva u aktuelnom trenutku u odnosu na procese stvaranja nacija u dinamizmu političkog, kulturnog, jezičkog i sociološkog kretanja kroz historiju, što je poseban fenomen preko kojega se ne može olahko preći, a koji prije svega danas, da se potcrta, podrazumijeva autohtono muslimansko balkansko stanovništvo koje govori bosanskim kao slavenskim jezikom. To je ipak tako kako jeste.

HERCEGOVAŠTVO ODNOSNO HERCEGOVINSTVO KAO JARAM BOSANSTVA

Bosanstvo ima jedan veliki problem – a to je pitanje hercegovinstva odnosno hercegovaštva. A na to pitanje ne daje se odgovor kod epigona bosanstva, bez obzira na to što se pokušava na neke načine relativizirati i tvrditi da to nije problem i da neće biti problem, kao što to nije i u slučaju bošnjaštva, ali ispade, po njihovu mnijenju, da ipak jeste.

Pri tome se zaboravlja da je bošnjaštvo starije od imena države Bosne i Hercegovine, te da je Hercegovina bila dio historijske Bosne, pa zbog toga nije bilo problema u prihvatanju bošnjaštva nauštrb hercegovinstva odnosno hercegovaštva. Ako se Hercegovci pobune i ako se neke mudre glave među njima dosjete ovakve priče kao o bosanstvu, ko će garantirati da se bosanstvo i hercegovinstvo odnosno hercegovaštvo neće dalje rasipati i rastakati. Dovoljno je da se nađe jedan broj mudrih hercegovačkih glava (kojih ne manjka, Bogu hvala), koji će se potruditi da objasne važnost Hercegovine u stvaranju brojnih nacionaliteta na centralnom prostoru Balkana, i eto belaja. Naime, oni koji tvrde da su Hercegovci Bosanci grdno se varaju te se komotno može ustanoviti kako njihovi kriteriji, zasnovani na državno-teritorijalnom načelu, nisu do kraja ispoštovani pošto podrazumijevaju vezu bosanstva s državom – Bosnom. A kako se zove država? Šta s onom drugom komponentnom imena države? A ako je kriterij za definiranje bosanstva državotvorni, onda Hercegovci moraju imati svoj udio u tome. A pošto to nije tako, i pošto se državno-teritorijalni kriterij ne poštuje do kraja u koncepciji bosanstva, time se pokazuje sva rasklimanost ove ideološke stolice, čija noga može otpasti svakog trenutka. Prema tome, najbolje bi onda bilo da je država Bosna. I mirna Bosna. Samo ostaje pitanje: kako!

BOŠNJACI KAO DOMICILI IZVAN BOSNE – ŠTA S NJIMA?

U navedenome kontekstu treba također napraviti i paralelu s Bošnjacima u Sandžaku, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori (ali i u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Turskoj i drugdje), pa protagonistima bosanstva postaviti pitanje jesu li ti Bošnjaci u nacionalnom smislu Srbi (ili slučajno Srbijanci – sic!, eto riječi koja ne postoji u srbijanskom javnom prostoru – u odnosu na domaću leksemu Bosanac) i Crnogorci, ili su oni Bošnjaci u nacionalnom ili Srbi odnosno Srbijanci i Crnogorci u državno-teritorijalnom smislu?

Problem definiranja nacionalnog identiteta u kontekstu državno-teritorijalnog i kulturološko-etničkog nije samo problem Bosne, pa se stoga odgovori na postavljena pitanja mogu davati iz različitih perspektiva. Neću reći da su svi oni tačni ili da su svi oni netačni. Kako god da se odgovori, odgovor može biti netačan. Ili možda tačan!

KUDA DALJE

Opstanak Bosne i bošnjačkog naroda ne zasniva se na promjeni nacionalnog dresa, jer – nije nacija sportski klub pa da pojedinac može iz jednog tima preći u drugi ili, recimo, da cijeli tim pređe u drugi. Istina, za dobre igrače plaća se dobra cifra, samo što je u ovom slučaju svaka vrsta promjene dresa prelazak iz premijer lige u treću ligu, i što je cijena promjene dresa prevelika. Ozbiljna su priča Bošnjaci. Historična. Kulturalno slojevita. Autohtona. Autentična. Još da postanu ponosniji, dostojanstveniji i hrabriji – gdje bi toj priči bio kraj. Zato crna rupa nedefiniranog bosanstva ne smije progutati bošnjački nacionalni identitet.

Zbog svega kazanog i mnogočega nekazanog, i onoga što se nudi kao neka vrsta kolektivno alternativnog zabluđivanja i ludila, uz podsticaj na nacionalnu amneziju, rigorozno bosanstvo predstavljano u formi nejasno definiranog identiteta odbacujem s gnušanjem. Normalna je činjenica da svi koji su iz Bosne mogu biti Bosanci, ali u teritorijalnom i državnom smislu. Ali, šta je s Hercegovcima, šta s njihovom teritorijalno-državnom okosnicom, koja ravnopravno participira u imenu i identitetu države? Njima oni Bosanci neće dati pravo da se osjećaju kako se, kako kažu, imaju pravo osjećati, a ako im daju, onda će to značiti još jedno produbljivanje jaza u društvenim, političkim, kulturnim odnosima.

A Bosanci i Hercegovci – mogu li biti jedinstvena nacionalna kategorija onako kako se kod nas u kompleksu nacionalnih (društveno-humanističkih) naučnih disciplina ta kategorija shvaća uopće? Ne vjerujem da je to moguće, osim ako ne bude vodila nekoj novoj i dubljoj koliziji. Nadati se da neće. Ako Bog da.