Ovih je dana u izdanju sarajevske izdavačke kuće Slovo bosansko objavljena interdisciplinarna filološka studija autora Jasmina Hodžića koja na sebi svojstven način analizira autorske ilahije Šabana Gadže, pod naslovom Bosanske kajde iz Najistana: Ilahije Šabana Gadže u duhu Mevlanine Najname s dersovima o Najnami hafiza Mehmeda Karahodžića.

U svojih 177. stranica A5 formata, knjiga sadrži Uvod, zatim Najnamu – izvorni perzijski tekst Mevlane Dželaluddina Rumija po prijepisu h. hafiza Halid-efendije Hadžimulića, zatim Rumijevu Najnamu u prijevodu, a potom u glavnom poglavlju Ilahije Šabana Gadže u duhu Mevlanine Najname i pet tematskih eseja o pojedinačnim odabranim naslovima ovog autora, s uspješno izvedenom tezom da sadržajem, konceptom i smislom pariraju Mevlaninoj Mesneviji odnosno njenom uvodnom spjevu – Najnami, pod čijim su utjecajem i nastajale ilahije Šabana Gadže o kojima je ovdje riječ.

Dodatak sadržaju je drugi dio knjige, koji ima osvrt Šabana Gadže o Mevlaninoj Mesneviji, zatim prigodne dersove aktuelnog sarajevskog mesnevihana hfz. Mehmeda Karahodžića, date u originalu, potom prigodan intervju Hamze Ridžala sa Šabanom Gadžom (prenesen iz magazina Stav), onda i dva dodatna prigodna lirska tematska naslova Š. Gadže posvećena h. hfz. Halid-efendiji Hadžimuliću. I na kraju poglavlje o literaturi i bilješku o autoru.

O kakvoj je knjizi riječ najbolje će pokazati izdvojeni isječci iz recenzija, nakon kojih ovdje objavljujemo i originalni dio iz uvoda ove knjige.

“Nevelik pjesnički opus Šabana Gadže (1958) privukao je mladog istraživača Jasmina Hodžića (1984) da sagleda i propita značenjske slojevitosti, s jedne, te unutarnje međupovezanosti ilahija, s druge strane. Hodžić je najprije probrao pet najpoznatijih Gadžinih ilahija Dođi, dođi (1985), Ej, Vatan (1986), Zovemo Te (1987), Kad procvatu behari (1988) i Od kad se rastasmo (1991) te potpuno zrelim analitičkim postupkom prepoznao silnice koje pjesnik suptilno provlači kroz svoje tekstove, a među kojima posebno mjesto zauzimaju poruke Najname, uvodnog poglavlja Mesnevije, kapitalnog djela perzijskog klasika Mevlane Dželaluddina Rumija (1207–1273). Raslojavajući bogate sedimente tekstova, kako na kur’ansko-hadiskom intertekstualnom planu, tako i na razini jednostavnijih i složenijih sufijskih motiva, Hodžić je ovu do sada poznatu ali neotključanu riznicu boja, mirisa i ukusa duše sasvim uspješno pretočio u esejistički tekst i ponudio širem čitateljstvu. Kako bi ukupna slika bila cjelovitija, autor knjige je studiji dodao dersove aktuelnog sarajevskog mesnevihana hafiza Mehmeda Karahodžića o Najnami, i još ponešto, što će pažljiv čitalac usput otkrivati”, napisao je u svojoj recenziji prof. dr. Sead Šemsović.

“Knjiga Bosanske kajde iz Najistana otkriva nam posebnost vlastite književne tradicije kao jedne od spoznajnih formi. Iskreni poklonici duhovnog milozvučja ovdje za duhovnu sofru imaju pjesnički sadržaj kakvom su sebe poklonili Mevlana Dželaluddin Rumi i brojni drugi veliki pjesnici i mislioci Istoka. Preko hazreti Mevlane je po uzoru na Sennaijeva i djela Attara Nišaburija iznjedrena Duhovna mesnevija, nalazeći snažan odjek i u Bosni. Kroz dašak Mevlaninih misli zaodjenutih u tradicionalnu jezičku nošnju našega gorja, ali i svojom autentičnošću i univerzalnošću, stihovi Šabana Gadže vraćaju dug svjetskoj kulturnoj baštini. Analitičkim pristupom ovim stihovima, ogrnutim ruhom Mevlanine Najname, književna bosnistika i bosanska kultur(al)na islamistika dobile su višestruko mnogo”, navodi dr. Elvir Musić, jedan od recenzenata.

Bosanske kajde iz Najistana

Duga i neprekinuta tradicija kazivanja Mesnevije u Sarajevu pokazat će kako će ovaj svjetski književni klasik djelovati na domaću pisanu riječ i dobiti svoj bosanski eksponat, gdje će na bosanskom jeziku nastati stihovani pobožni tekstovi koji se, po svom konceptu ili suštini poruke koju prenose, mogu smatrati i direktnim ili indirektnim naslijeđem same Rumijeve Mesnevije. Tako će čitalac i slušalac odabranih ilahija Šabana Gadže moći uočiti ovu vezu i napraviti direktnu sponu sa Mesnevijom, ali i istovremeno ostati i u svojoj bosanskoj posebnosti, lepršavosti, lahkoći i jednostavnosti, čuvajući i vlastitu originalnost.

Ovdje se zato nalaze svojevrsni eseji ili komentari na ilahije za koje se može utvrditi kako su izvorne bosanske, ali su takve da su, po suštini svoga sadržaja, pod snažnim utjecajem Najname, uvodnog spjeva Mesnevije Dželaluddina Rumija, ili ovog djela i pisca u cjelini, kao istinskog klasika orijentalno-islamske književnosti i velikana svjetske književnosti. Ovo će značiti da ovdje imamo dvosmjernu ulicu, pa je sasvim vidljivo kako je Rumijeva Mesnevija potakla nastanak nekih bosanskih ilahija, za koje, dok ih učimo i/ili slušamo, sada u obrnutom smjeru, možemo reći da nas vraćaju svome početku, da nas vraćaju Mevlani i Mesneviji.

Ovdje su obrađene ilahije koje su našoj javnosti postajale poznate uglavnom nakon izvođenja na programu sarajevske akademije Šebi-arus (Velija Kukuruzović i Šaban Gadžo), prilikom obilježavanja preseljenja Mevlane Dželaluddina Rumija na bolji svijet. To su sljedeći tekstovi: Dođi, dođi (1985), Ej, Vatan (1986), Zovemo Te (1987), Kad procvatu behari (1988) i Od kad se rastasmo (1991). Ovim tekstovima prethodi Jakubova tužaljka (Plač Jakubov), iz 1984. godine, koji zbog sadržajne precizne tematske orijentiranosti ovdje nismo posebno obrađivali, ali ćemo ovom prilikom dati kratki osvrt na njen značaj, i kao početka i kao šireg tematskog koncepta na osnovu kojeg se po aluzivnoj integraciji motiva uopće i dalje u stihovima Šabana Gadže konstantno pjeva o rastanku (o ljubavnoj čežnji).

Dakako, širi tematski koncept ili okvir o kojemu je ovdje riječ možemo u općem smislu imenovati pojmom rastanak, koji se sam po sebi nalazi između dvije krajnje tačke – ahiretski svijet ili onaj svijet, i ovaj svijet ili dunjaluk, pa je tematski okidač, početni impuls ili indikator, polazna osnova, početna tačka, odnosno tačka ključanja ili ključna tačka ovdje smještena u pitanju kako u samoći pustinje ovog svijeta pronaći vlastito vrelo Zemzem.

Stihovani tekstovi Šabana Gadže izvođeni na akademiji Šebi-arus, dakle, započinju njegovim autorskim spjevom Jakubova tužaljka (Plač Jakubov), 1984. godine, gdje se na osnovu poznatog kur’anskog kazivanja tematizira rastanak.

I okrenu se od njih i reče: “Oh, tugo moja zbog Jusufa”, a oči su mu pobijeljele od žalosti, jer je bio potišten (potiskivajući tugu). (Kur’an, Jusuf: 84)

Stihovi Jakubove tužaljke sam rastanak Jakuba i Jusufa opisuju ovako: Rastavi ih zavist p’jana, Jusufovoj braći bliska, od rastanka suzama su srca bila povezana; dok sam refren glasi: O Jusufe, tugo moja. O Jusufe, čežnjo moja. O Jusufe, spasu duše, za tobom se oči suše. (Gadžo, 1984).

Zanimljivo je da se sam kur’anski pojam Miris Jusufov iskazan kao rih, što znači vjetar, odnosno miris (Jusufov otac Jakub, a. s., u iščekivanju Jusufa, a. s., kaže da osjeća miris Jusufov) povezuje s pojmom ruha (duha); gdje se možemo referirati i na poznati hadis Poslanika, a. s., “Ruhovi (duše) se prepoznaju po mirisu”, a što je i u vezi opet s kur’anskim pojmovima rewhun we rejhanun – udobnost i miomiris, koji su dio Dženneta zadovoljstva ili džennetskih nimeta ili blagodati (v. Kur'an, 56: 89). Jakubova tužaljka spominje suze i povezanost srcem i dušom. Rastanak, suze i čežnja uronjeni su u koncept istinske ljubavi, stoga isticanje povezanosti srca ili duhovne veze, pa se ovdje preko motiva razdvojenosti Jusufa, a. s., i Jakuba, a. s., aludira na koncept naše odvojenosti od naše onosvjetske pradomovine ili ezelskog svijeta boravišta duša. Zato se dalje u Jakubovoj tužaljki kaže:

Kad proplačeš kao Jakub, za ljepotom Jusufovom, mirisom ćeš vid povratit'... (Gadžo, 1984).

Tako preko rastanka, najviše tematiziranog stihovima pod naslovom Od kad se rastasmo, pa preko mirisa, tematiziranog pod naslovom Kad procvatu behari, počinjemo dozivati ili sjećati se, kao pod naslovom Zovemo Te, dolazeći do ezelske pradomovine, kao pod naslovom Ej, Vatan.

O odvojenosti ili rastanku od onosvjetskog pjeva i Mevlanina Najnama, s kojom uparujemo svaki od navedenih naslova u pojedinačnim komentarima, što čini tematsku okosnicu objedinjenu naslovom Ilahije Šabana Gadže u duhu Mevlanine Najname, odnosno Bosanske kajde iz Najistana.

Ilahija Dođi, dođi najdirektnije i bez skrivene aluzije povezuje Sarajevo i Bosnu s Konyom, hazreti Mevlanom i Mesnevijom.

Valja istaći da smo ovdje posebno u dodatku dali dersove o Najnami, u izvornom obliku kako ih je mesnevihan hfz. Mehmed Karahodžić donio prilikom kazivanja Mesnevije u Mevlevijskom kulturnom centru u Sarajevu, a kako bi razumijevanje bosanskih ilahija ispjevanih u duhu Mevlanine Najname bilo potpunije.

(Jasmin Hodžić, Uvod iz knjige Bosanske kajde iz Najistana: Ilahije Šabana Gadže u duhu Mevlanine Najname s dersovima o Najnami hafiza Mehmeda Karahodžića, Slovo bosansko, Sarajevo, 2024)