Kad dođe jesen, ljudi kod nas vole spremati zimnicu. Jedan od nezaobilaznih proizvoda jeste i dugotrajno jelo koje se sprema od paprika, patlidžana, bijelog luka, te nekih drugih artikala, kao što je mljeveni biber, gorušica, sirće... Riječ je o ajvaru odnosno hajvaru.
Ova riječ u bosanski je ušla iz turskog oblika hayvar, kako navodi Škaljić, a što znači, “posoljena ikra”, mada bi moglo biti da je perzijski izvorni oblik za ovu hranu. Međutim, u nekim etimološkim rječnicima (Skok, Snoj, Matasović) navodi se da je izvorni turski oblik havyar pa se upravo u tom značenju, prema konsultiranim rječnicima, havjar dovodi u vezu s imenicom kavijar, s tim da je razvoj od hajvara (havyara) do kavijara išao različitim putevima, pa je kavijar u leksički sistem ušao preko nekih evropskih jezika – njemačkog odnosno italijanskog, a u te jezike ušao je preko turskog pa u izmijenjenom obliku i drugom značenju kasnije ušao u bosanski jezik.
Iako nije potpuno jasno kako je “posoljena ikra” postala povrtna konzervirana hrana, u rječnicima se navodi da je to zbog sjemenki iz patlidžana koje podsjećaju na ikru. Oblik havjar posredstvom metateze sonanata između vokala dao je hajvar.
Kad je riječ o ajvaru odnosno hajvaru, treba istaći da bosanski normativi, pa čak i sam Alija Isaković, veliki borac za vraćanje statusa suglasnika h u bosanskom jeziku, daju oblik bez h-, tj. ajvar, a da Pravopis hrvatskosrpskog jezika iz 1960. godine daje prednost hajvaru (“bolje hajvar”).
Gledajući etimološki i primjenjujući pravilo rasprostranjenosti oblika s h u bosanskom jeziku, trebalo bi obliku hajvar dati prednost u odnosu na oblik ajvar. Za početak, u nekoj inoviranoj bosanskoj normi, trebalo bi ostaviti oba oblika, pa bujrum, ko šta voli, nek izvoli: ja hajvar, ja ajvar!
