Austrijske novine Heute objavile su 26. septembra 2024. godine članak “Uzbuna zbog islamskih učitelja” (Alarm wegen Islamlehrern in Österreich), u kojem se izvještava o značajnom porastu broja islamskih učitelja u Štajerskoj. Tokom proteklih deset godina broj učitelja islamske vjeroispovijesti porastao je sa 23 na 44, što je, kako ističe predsjednik kluba FPÖ Mario Kunasek, postalo alarmantno stanje. Kunasek se ne ustručava izravno spomenuti islam kao prijetnju, što je rijetkost u političkoj retorici u Austriji jer on ne govori o “političkom islamu”, nego iskreno imenuje islam kao prijetnju.
“Muslimanska vjera očigledno postaje sve značajniji faktor u našem društvu i time ozbiljno ugrožava prenošenje domaćih vrijednosti”, naglašava Kunasek. “Ono što se u islamskom vjerskom obrazovanju prenosi, a što smatramo dijelom spornim, nije u skladu s našom kršćanski oblikovanom kulturom vrijednosti.”
POLITIČKI ISLAM KAO KRINKA ZA ELIMINACIJU ISLAMA
Istog dana Heute objavljuje i članak pod naslovom “67 posto želi zabraniti politički islam” (67% wollen den politischen Islam verbieten), u kojem predstavljaju rezultate svoje ankete koja istražuje stavove Austrijanaca o donošenju zakona kojim bi se zabranio “politički islam”, upoređujući ga sa zabranom nacizma. Ovakva diskusija direktno povezuje islam s nacizmom dodatno naglašavajući strahove i predrasude prisutne u austrijskom društvu.
Konzervativna partija ÖVP, koja je i sama islamofobna, tvrdi da nema potrebe za takvim novim zakonom jer su sadašnji sasvim dovoljni.
Prema ovoj anketi, čak 67 posto Austrijanaca podržava takav zakon, dok je FPÖ sa 83 posto jedan od glavnih zagovornika. Čak su i glasači Zelenih, stranke koja inače ima tolerantniji stav prema imigraciji, s 74 postotnom većinom za donošenje zakona, što pokazuje duboku ukorijenjenost straha od islama u austrijskom društvu.
Slobodarsku partiju Austrije (FPÖ) osnovali su 1956. godine bivši nacisti. U dokumentu omladinske organizacije FPÖ, Kruga Slobodarske Omladine (Ring Freiheitlicher Jugend – RFJ), potpisanom 10. decembra 2006. godine pod naslovom “Salcburška deklaracija: Evropa i islam”, jasno se izražava stav kako je “nesumnjivo da evropske kulture trenutno bivaju potisnute od islama na sopstvenom tlu”:
“Sve identitetski i narodno svjesne snage pozvane su da aktivno iskoriste svoje intelektualne i kulturne temelje za obnovu domaće kulture, bilo da su nacionalno svjesni ateisti, konzervativni kršćani ili kulturno osviješteni neopagani. Sve spomenute grupe ne bi trebale prenaglašavati svoje razlike i trebale bi zajedno aktivno da se suoče s ‘islamskim izazovom’, a da budu svjesne da protiv sebe imaju nadmoćnu alijansu suprotstavljenih snaga, u rasponu od liberalnih relativizatora vrijednosti, preko isključivo profitno orijentiranih ekonomista i marksista, do fundamentalističkih islamista.”
Ovaj odlomak otkriva duboko ukorijenjeno konspirativno razmišljanje koje stoji iza konstrukta tzv. političkog islama. Iz ovoga je jasno je da se stvarna meta ove retorike ne odnosi na neki izmišljeni politički projekt, već na sam islam kao religiju. Korištenje termina “politički islam” služi kao strategija za demonizaciju islama u cjelini, prikazujući vjerske prakse i običaje muslimana kao inherentno političke i subverzivne, čime se nastoji legitimirati diskriminacija i marginalizacija muslimanskih zajednica. Neprijatelj je zamišljen kao toliko moćan da bi spomenute austrijske grupe trebale ostaviti svoje razlike po strani kako bi se na adekvatan način suočile s islamskim izazovom, koji predstavlja “nadmoćan savez neprijateljskih snaga”.
U to vrijeme, 2006. godine, FPÖ je otvoreno govorio o islamu kao neprijatelju, ne koristeći termin “politički islam” kao što to čini danas. Tek kasnije, usljed pravnih savjeta, postali su svjesni da je islam u Austriji priznata i zakonom zaštićena religija još od 1912. godine. Ova promjena retorike odražava prilagodbu njihove strategije kako bi izbjegli direktne pravne posljedice napada na religijsku zajednicu koja uživa zakonsku zaštitu, a istovremeno zadržali svoju antiislamsku agendu kroz konceptualni okvir djelovanja protiv “političkog islama”.
ZASTALI S DENACIFIKACIJOM, POHRLILI U ISLAMOFOBIJU
Zato je Kunasekova izjava za austrijske novine iznenađujući iskrena jer on ne koristi eufemizam “politički islam” za islam, nego ga izravno imenuje kao problem. Teoretski bi Islamska Zajednica Austrije morala reagirati na njegove izjave.
Teorija “političkog islama” predstavlja sofisticiran pokušaj da se islam pretvori iz religije u ideologiju, s ciljem da se muslimani prikažu kao globalna prijetnja slična onoj koju su nekada Jevreji navodno predstavljali u antisemitističkim narativima. Kao što su “sionski mudraci” u prošlosti bili označeni protagonistima zavjere za svjetsku dominaciju, muslimani su danas demonizirani kroz koncept “političkih muslimana”, koji navodno teže uspostavi svjetskog kalifata i preuzimanju globalne vlasti.
Ovaj narativ prelazi granice religijskih praksi i običaja, pa se čak i hidžab predstavlja kao simbol “političkog islama”. Time se islam svodi na politički projekt, čime se muslimanima implicitno uskraćuje pravo da budu aktivni politički subjekti, jer svako njihovo političko djelovanje biva viđeno kao prijetnja. Na taj se način muslimane prisiljava na depolitizaciju i podređivanje, isključujući ih iz javnog i političkog života.
Dodatno, ovaj konstrukt omogućava potomcima nacista – nuncima – da prebace odgovornost za Holokaust sa sebe na muslimane, karakterizirajući islam kao oblik fašizma. Time izbjegavaju suočavanje s vlastitom nacističkom prošlošću i denacifikacijom, dok istovremeno preuzimaju moralnu nadmoć, slično onoj koju su njihovi preci nekada kroz rasnu teoriju uzimali sebi za pravo. Ova nova moralna nadmoć sada se ne izražava kroz rasne, već kulturne narative, što je vidljivo u pojavi koncepta Leitkultur (vodeće kulture) u Njemačkoj i Austriji. Ovaj termin implicira kulturnu superiornost dominantne grupe nad manjinama, što dodatno marginalizira muslimanske zajednice i legitimizira diskriminaciju na kulturnoj osnovi.
Koncept sekularizma temelji se na principu striktne odvojenosti države i religije, pri čemu država ne smije intervenirati u vjerska pitanja, a religija ne treba utjecati na državne poslove. Međutim, austrijska tvrdnja o sekularnosti postaje upitna u svjetlu zakona o islamu iz 2015. godine, koji očigledno narušava ovaj princip.
Do 2015. godine islam je bio priznat kao ravnopravna religija u Austriji, ali izmjene zakona dovele su do značajne promjene položaja muslimanskih građana. Novi zakon uvodi institucionaliziranu diskriminaciju, stavljajući muslimane u nepovoljan položaj i potičući sumnju prema njihovim zajednicama. Ova promjena dovodi do tretmana muslimana kao građana drugog reda, jer zakon potiče nepovjerenje i diskriminaciju, naročito prema Islamskoj zajednici.
Država sada otvoreno intervenira u unutrašnje poslove Islamske zajednice, čime narušava osnovna prava muslimana i direktno krši principe sekularizma. Ovakav zakonski okvir stvara pravni i društveni ambijent koji favorizira određene vjerske zajednice, dok muslimane stavlja u inferioran položaj, time ozbiljno ugrožavajući jednakopravnost i slobodu vjeroispovijesti.
Austrija se suočava s ozbiljnim pitanjima u vezi sa sekularizmom i denacifikacijom, što se posebno ogleda u spomenutoj anketi, koja pokazuje da 67 posto Austrijanaca nije denacifikovano, niti sekularizirano, i da stoga, podržavajući zakon koji bi islam izjednačio s nacizmom, nisu kadri prepoznati teoriju zavjere slične “Protokolima sionskih mudraca”.
Takvo stanje pokazuje da Austrija, kao država, nije ni u potpunosti sekularna niti je dovoljno suočena s vlastitom nacističkom prošlošću. Time se ostavlja prostor za daljnje socijalne napetosti.