Ibn Sabin je relativno malo poznat na Balkanu van pojedinih vjerskih krugova. Šira iole obrazovana javnost svakako zna za dvojicu najslavnijih muslimana Španije-Ibn Rušda i Ibn Sinu.
Ibn Sabin je rođen na zalasku slave i fizičkog postojanja arapsko-islamske Španije. Tokom 13. vijeka pitanje političke i fizičke egzistencije muslimana postaje pitanje svih pitanja. Nekad moćna muslimanska Španija je svedena na mali prostor međusobno zavađenih i podijeljenih emira. Uz sve to zajednicu muslimana razaraju korupcija, nepotizam i ono najvažnije - sve je manje slobode.
Takve radikalne aktivnosti tražile su radikalne odgovore i radikalne prijedloge za krizu koja je snašla ne samo Arape u Španiji već cijeli arapski svijet.
Jedan od onih koji je znao analizirati probleme i predlagati rješenja bio je i islamski mistik i filozof Ibn Sabin (1217-1271).
Rođen je u gradu Mursiji, u uglednoj, bogatoj i obrazovanoj porodici.
Kao što rekoh, o njemu se generalno danas zna vrlo malo, tek se u posljednjim decenijama i u arapskom, islamskom ali i van tog civilizacijskog kruga skreće pažnja na Ibn Sabina.
Naravno, često su neke druge nauke zaslužne za ponovnu popularnost a ne filozofija i religija. U Ibn Sabinovom slučaju to je bila književnost, makar za ove naše južnoslavenske prostore.
Naime, prije nekoliko mjeseci dobio sam na poklon knjigu o Ibn Sabinu pod naslovom "Taj Andalužanin". Knjigu je napisao marokanski pisac Bensalim Himiš, a objavila ju je izdavačka kuća Geopetika u prevodu profesorice Dragane Đorđević.
Himiš je dao priličnu dozu romantičarskog Ibn Sabinovom karakteru i biografiji, ali ono u čemu se poklapaju knjiga i stvarnost jeste da je Ibn Sabin bio žestoki kritičar postojećeg društvenog poretka, bilo gdje da je živio.
Od rodne Mursije, preko Seute, do Meke gdje će na tragičan način okončati život, Ibn Sabin je svjedok opadanja nekada moćne i dominante arapske civilizacije.
I odista, Ibn Sabin će biti svjedok dva događaja od kojih se arapska civilizacija do danas nije oporavila: prvi je bio pad Kordobe 1236. godine a drugi je bilo divljačko razaranje Bagdada 1258. godine.
Ali da li su ovi događaji bili najtragičniji po Arape ili je postojalo nešto gore i od toga?
Sudeći po Ibn Sabinu i njegovoj sudbini sigurno da jeste.
Pa šta je to moglo biti bolnije od rana Kordobe i Bagdada?
Da bismo shvatili moralo se vratiti na zlatno doba arapskog svijeta. Za nepunih 100 godina od Objave muslimani će stići na istoku do rijeke Ind a na zapadu do današnje Francuske. Pred arapskim vojskama drhtaće Rim i Carigrad.
Neki će reći da su bile to vojske čiji se vojnici nisu bojali smrti.
Da, nesumnjivo je to doprinijelo velikim pobjedama ali da bi se održalo nešto tako ogromno kao država trebalo je puno više od toga.
A to "puno više" bila je sloboda mišljenja, traganje za znanjem i naukom, dovođenje u sumnju postojećeg kako bi se došlo do boljeg. Prevođeni su grčki, latinski, dravidski, kineski. Muslimani nisu imali problem da se dive drugima, da to usvoje i inkorporiraju u svoj sistem.
Ali u Ibn Sabinovo doba taj svijet je bio na izdisaju. Vladari su obično bili tirani, odavno su prestali biti mecene umjetnika i naučnika, uglavnom skloni strogom i krutom tumačenju vjerskih propisa, dok su sakrivena iza zidova svojih palata praktikovala sve suprotno od toga.
Zbog toga je Ibn Sabin u tom vremenu veoma opasan i subverzivan element. Neko ko ljude uči suštini vjere koja na prvo mjesto stavlja slobodu savjesti kao prvi uslov da se može uopšte biti vjernik.
Ibn Sabin će zbog ovoga morati napustiti Mursiju i svoju Andaluziju. Utočište će naći u Africi u gradu Seuta, ali će i otuda ubrzo morati bježati.
Ibn Sabin će na kraju doći u Meku, tamo gdje je vjerovao da svaki musliman treba biti siguran.
Ali će i tamo biti razočaran zatečenim. Ibn Sabin će okončati život na, za muslimana neprihvatljiv način. Ali zar njegova smrt u Meki nije zapravo metafora nepravde i haosa u kojem se našao arapski svijet toga doba?
I još važnije, koliko je priča o Ibn Sabinu priča o današnjem muslimanskom svijetu?
Dok su muslimani Andaluzije bili ubijani i proganjani zar nisu vladari Kaira, Damaska, Bagdada, bili zauzeti u uživanju u ovozemaljskim radostima i nije im naravno padalo na pamet da im pomognu. Jedino o čemu su brinuli bilo je da uguše svaki bunt u vlastitim kraljevstvima.
Svako ko bi se usudio da ukaže na nepravdu rizikovao bi da bude proglašen neprijateljem vjere i naravno gubio je glavu.
Zar najveći dio arapskog i islamskog svijeta upravo danas nije isti kao i u Ibn Sabinovo doba. Koliko su im bitni životi Palestinaca ili muslimana ne nekom drugom meridijanu?
Odgovor je - nikoliko. Bitno im je samo da svaku pobunu protiv vlastitog nepravednog poretka u krvi uguše.
Nažalost, propadanje koje je simbolički i faktički počelo sa definitivnom propašću Andaluzije traje i danas.
A traje jer nema slobode.
