Pola stoljeća nakon što je umro i 12 godina nakon što su se prvi put pojavile tvrdnje da je ubijen po nalogu diktature generala Augusta Pinocheta, smrt najpoznatijeg čileanskog pjesnika, Pabla Nerude, i dalje je obavijena velom tajne.

Istraga o tome traje više od desetljeća i još uvijek nije polučila konačni zaključak. Forenzički stručnjaci u Kanadi, Danskoj i drugdje proučavali su pjesnikove ostatke u pokušaju da utvrde šta ga je ubilo, ali nisu mogli dati konačan odgovor.

U međuvremenu, čovjek koji je prvi iznio optužbe – pjesnikov bivši vozač i lični asistent, Manuel Araya – i sam je umro u junu ove godine, u dobi od 77 godina, tako da nije ni on doživio okončanje slučaja.

“Potrebna nam je jasnoća u ovom slučaju”, rekao je Nerudin rođak Rodolfo Reyes za BBC u nedavnom intervjuu. “Lopta je u dvorištu sutkinje koja istražuje slučaj i svi čekamo da ona da izjavu.”

Neruda, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. godine, koji je poznat po svojoj ljubavnoj poeziji, umro je prije 50 godina, 23. septembra 1973. godine, samo 12 dana nakon vojnog udara koji je na vlast doveo generala Pinocheta. Imao je 69 godina.

Bolovao je od raka prostate i u njegovoj smrtovnici je pisalo da je umro od “kancerogene kaheksije” – iscrpljenosti uzrokovane bolešću.

Ali 2011. godine Araya, koji je radio za Nerudu u posljednjoj godini pjesnikova života, tvrdio je da je Neruda u bolnici dobio smrtonosnu injekciju kako bi ga se spriječilo da ode u egzil u Meksiko, odakle je planirao voditi opoziciju Pinochetovom režimu.

Neruda je bio komunist i blizak prijatelj Salvadora Allendea, socijalističkog predsjednika svrgnutog u puču.

“Ubili su Nerudu jer nije bilo u Pinochetovom interesu da napusti zemlju”, rekao je Araya za BBC.

Kao odgovor na njegovu tvrdnju, Nerudini ostaci ekshumirani su 2013. i podvrgnuti forenzičkim testovima.

Panel stručnjaka predvođen naučnicima s Univerziteta McMaster u Torontu i Univerziteta u Kopenhagenu zaključio je da nije umro od raka, ali nisu mogli reći od čega je umro, pa su naručena dodatna ispitivanja.

U februaru ove godine vratili su se s još jednim izvještajem. Pronašli su tragove bakterije clostridium botulinum u jednom od Nerudinih zuba.

“Soj botulizma proizvodi jedan od najsmrtonosnijih otrova poznatih čovječanstvu, botulinum, i poznato je da se koristio kao biološko oružje u nekoliko zemalja”, rekli su stručnjaci.

Međutim, upozorili su da nema definitivnog dokaza da je clostridium botulinum ubio Nerudu, “niti da je namjerno korišten za to”. Izvještaj naučnika sada je pred čileanskim pravosudnim tijelima.

Očekuje se da će sutkinja koja razmatra slučaj, Paola Plaza, dati mišljenje o istrazi, iako nije jasno kada. Mogla bi naručiti daljnje testove kako bi utvrdila istinu.

Slučaj je podijelio Čileance i porodicu Neruda. Dok je Rodolfo Reyes uvjeren da mu je Pablo ubijen, drugi rođak – Bernardo Reyes – cijelu istragu opisuje kao “patetičnu” i lažnu vijest. Fondacija Neruda, koja upravlja pjesnikovim imanjem, nepokolebljivo je uvjerena da je on umro prirodnom smrću.

Nerudina udovica, Matilde Urrutia, nadživjela je svog muža 12 godina i nikada nije tvrdila da je on ubijen. Međutim, rekla je da nije očekivala da će tako brzo umrijeti i da su joj ljekari rekli da će vjerovatno živjeti još najmanje šest godina.

Vjerovala je da je Nerudu slomilo to što je vidio kako državni udar uništava sve za šta se politički zalagao.

Tužitelji su razgovarali s desecima ljekara, medicinskih sestara, diplomata i političara, kao i Nerudinih prijatelja koji su ga vidjeli u posljednjim danima njegova života.

Neki od njih opisuju ga kao čovjeka koji je bio očajno bolestan. “Bilo mi je jasno da će umrijeti”, rekla je Aída Figueroa, pjesnikova bliska prijateljica koja je bila s njim u bolnici u posljednjim satima njegova života.

Drugi nisu bili tako sigurni.

Gonzalo Martínez Corbalá, meksički diplomata u Čileu, vidio je pjesnika dan prije nego što je umro.

“Razgovarao sam s Pablom Nerudom o pripremama za skoro putovanje (u Meksiko)", rekao je Martínez Corbalá istražiteljima. “Očito ga je boljelo što je otišao, ali je shvatio i ulogu koju bi mogao igrati u inozemstvu. Nisam vidio ništa u njemu što bi upućivalo na to da je u agoniji, da ne može govoriti ili se brinuti za sebe... nije umirao, a još manje u komi.”

Mnogi su se ljudi pitali zašto je Arayi trebalo gotovo 40 godina da izađe u javnost s optužbom za ubistvo.

Vozač je u odgovoru rekao da bi tokom 17 godina diktature bilo preopasno iznijeti takvu tvrdnju te da je nakon toga, 1990-ih i 2000-ih, pokušao nagovoriti čileanske medije da pokriju njegovu priču, ali da nije znao kako to na pravi način učiniti te je podvukao da ga ionako niko nije htio slušati.

Govoreći za BBC u maju ove godine, samo nekoliko sedmica prije smrti, Araya je ponovio svoju tvrdnju.

“Neruda je ubijen”, insistirao je. “Rekao sam to od prve minute i govorit ću to do dana kada umrem.”