U Kranju je Hamida čekalo pismo, od kuće, pisano majčinom rukom. Koja li je nužda njoj stavila olovku u ruku? Ona jedva zna sva slova, a morala je da piše. Pismo bješe dugo, na mjestima nejasno, s mislima koje se lome i često ne završavaju. Ipak, uspio je dokučiti suštinu.

               Samija nije izdržala zatvor pa je pobjegla od kuće. Nije više mogla čekati momka koga joj je tetka Sena našla, pa je otišla s jednim nepoznatim, Hamza se zove, za koga je mislila da je bolji od tetkinog. A nije. Ovaj je čaršijski bekrija, nezaposlen, bavi se švercom, beskućnik je i nju nimalo ne benda. Da je znala, sirota, ne bi mu nipošto pošla. Smjestio je u nečiji podrum, tijesnu rupu bez podova i prozora, pa vehne gore nego što je u kući vehnula. Seoske rospije su se bolje udale od nje. Koliko je puta (da joj Allah halali!), misleći na Samiju, u sebi zažalila što joj Samija nije kao te rospije pa da s udajom prođe kao što su one prošle. Muž joj se još nije pojavio pred ocem, ne smije. Nema u sebi ništa što valja. Valja jedino što je Musliman. Otac joj se pomamio, traži ih oboje, preža da ubije koje prije stigne. Hamid treba odmah da mu otpravi pismo i da ga, makar, zaustavi od zle namjere.

               Durmiš je veća nesreća. Proveo je godine na zanatu, ali neće da ga završi. Ne dopada mu se. Ne haje što je otac državni posao ostavio da bi njemu dao kruh u ruke. Ružio ga je, đahkad i tukao, ali zalud. Kad je dječak porastao i pošto mu je dokundisalo šamaranje, zaustavio je jednom očevu ruku iznad svoje glave i dreknuo: «Dosta je, babo!» A kasnije je, mekše, kazao: «Ja znam šta me čeka. Čeka me kramp i lopata, neki rudnik ili kamenolom, ali znaj da ću s većim merakom držati ćuskiju nego tvoje šilo». «Istina je, sine», odgovorio mu je otac, «da šilo nikog nije usrećilo, ali ono ne da ni da se insan napati». To sinu nije bilo dovoljno.

               Ni to nije sve. Durmiš se rano zamomčio. Želio je odijelo, a otac nije mogao da mu ga kupi (kao ni tebi, moj Hamide), pa se snalazio na svoj način. Kad mu za jednokratni izlazak zatreba košulja ili kaput, pozajmi to od prodavačice u zadružnoj prodavnici, a ona je to kasnije ponovo vraćala u rafe, kao da nije nikud ni izlazilo. (Žensko umije biti veća budala od muška!) Počeo je pušiti a prihvata se i čaše. Novaca nema pa ga pozajmljuje od očevih prijatelja, na njegovo ime, a ocu to ne govori. Kad im se novac ne vrati, ljudi ga od oca traže. On, iznenađen nepoznatim dugom, crveni se, izvinjava, smišlja izgovore, a sve za to da bi sačuvao obraz, njegov i svoj. U zadnje vrijeme Durmiš ispod kaputa nosi nož. Ne nož, već nožinu kojom se može tele zaklati. S njim odlazi na prela. Ni molbama ni suzama ne može da ga umilostivi kako bi se okanio te zle navike. «Treba mi u odbrani ako kad budem napadnut», pravdao se. «A što ideš tamo gdje se nose noževi?» pitala ga je. «Slobodan sam i hoću da idem kud mi je volja», odgovorio je. Ona se prenerazila i u dertu zapitala kako je moguće da je rodila dijete koje može ubiti insana. Zar su zaludni svi njeni ramazani, svi njeni namazi, sva duša predana Bogu? Gubi se u teškim mislima, ne spava, osjeća da kopni. Kad umrem, kaže, recite Durmišu da mi je on skratio život. Nadala se da će se sin okaniti skitnje jer je ove godine selo dobilo struju i otac je odmah kupio radio-aparat, pa je u kući, s pjesmom, mogao poteći novi život, ali ni od toga ne bi haira jer Durmišu ništa ne može zamijenti prelo.

               Ima gore i od toga. Tuče se i već se vraćao s ubojima. Pričale joj inovjerke koje su donosile obuću na popravak, da Durmiša viđaju na svojim narodnim svetkovinama. «Lijep ti sin, ´anuma», govorile joj, «kršan i pristao momak. Naše ga cure rado gledaju». «Toga se i bojim», odgovorila je, «pogledat će i on neku i zbog toga, jer je musliman, glavu izgubiti». Zalud mu je govorila da se ne može vjerovati «vlasima», posebice Srbima, jer su skoro svi četnici, a četnici su provodili strašne zulume nad Muslimanima, ne jednom već od kako znamo za sebe. «I naši su ubijali nedužne Srbe», odgovorio joj je, a ona njemu: «Jesu, ali samo oni koji su bili željni osvete, kojima su stradale familije. Srbi su započinjali ubijanja, masovna klanja i protjerivanja Muslimana». Nabrajala mu je pokolje koje je slušala od svog djeda, pa oca, potom one iz posljednjeg rata; govorila o desetinama hiljada muhadžira iz Foče, Višegrada, Srebrenice, cijelog Podrinja. «To su prazne priče», kazao je on, «posebno ih uveličavaju neuki seljaci». «Nisu priče, sine, i ja sam te nesrećnike gledala vlastitim očima. Mnogi su muhadžirluk proveli ovdje, u našim selima, i u Maloj Bukovici, pa i u kući mog abe. Drina je godinama našom krvi tekla». «Mama», dodao je on, «ja sam bio u školi. O tome nije bilo ni riječi. Govoreno je da je bio bratoubilački rat, udarao je svako svakoga, a ako baš hoćeš znati ko je bio najveća žrtva rata, to su upravo Srbi. O njihovom stradanju jeste govoreno. O tome svjedoče i brojni spomenici. Uostalom, ratovi i klanja su prohujali, pripadaju prošlosti, nikad se više neće ponoviti». «Iz tvojih usta u Božije uši, dijete moje», kazala je ona i dodala: «Ipak, misli na Boga. Bog jedini zna da nas «vlasi» nikada neće ostaviti na miru».

               Zna ko Durmiša vodi na vlaške zborove. Neven. Neven, sin Božice Janković, snaše s kojom se pazi Edhem Smalbegović. S Nevenom se Durmiš udružio davno, dok su bili dječaci i zajedno ganjali loptu. Istina, poznanstvo je započeto suzama, ali se nije njima i završilo. Neven je u nekoj prilici Durmišu silom ugurao komadić svinjetine u usta. Dumiš je to kazao ocu a otac dječakovoj majci. Božica je strogo kaznila sina: «Nesrećo», vikala je šibajući ga, «povrijedio si najveću čast koju čovjek ima!» Durmiš više nije htio vidjeti Nevena, ali jeste Neven njega. Došao mu je na livadu, nag do pasa, sjeo do njega ništa ne govoreći. Durmiš je vidio masnice na njegovoj koži. Taklo ga je to pa je rekao: «Nisam mislio da će te toliko istući». «Mogla je i da me ubije», odgovorio je Neven, «a da mi ne bude jasno zašto ja smijem nešto jesti, a ti ne smiješ». Pomirili su se i više se nisu razdvajali.

               Nekolicina pravoslavnih momaka, ljuta na Nevena što im na zbor dovodi baliju, sačeka u zasjedi obojicu i dobro ih izudara. Danima su nosili modrice. Neven se stidio onoga što su mu sunarodnjaci učinili drugu. Drugi put Durmiš dovede Nevena na muslimanski dernek. Muslimanski momci urade isto što su i pavoslavni: isprebijaju obojicu. Oba su gore prošli nego prvi put. Ležali su u behuti, a kad su se davranisali, pipali su vilice i otečene zglobove. Tada je Neven, zadovoljan što ipak nema razlike među siledžijama, pipajući otečenu bradu, duhovito rekao: «Biju Srbi, al´ biju i Turci!» Ni jednom ne pada na pamet da treba raskinuti druženje i da ne treba prilaziti ljudima skupa, ne mareći ni za kakve međe i ograde. «Molim te, sine Hamide, napiši i bratu pismo»,

završila je.

 

                              *

 

               Hamida su brinuli ti događaji, pa ipak mnogo više je mislio na Fani. Sve više je bila u njemu. Njoj su se sviđala njegova razmišljanja, cijenila je njegovo iskustvo, hvalila njegove obzire i stečeni svjetonazor. Koristilo joj je to kada je provjeravala vlastite stavove. Hamidova pisma, česta i duga, željno je iščekivala. «Svako čitam više puta», pisala mu je, «i u ponovljenim čitanjima nalazim da sam propustila značajne pojedinosti i poglede na stvarnost. Stalno računam kad treba da dobijem vaše pismo, i stvarno ga tada dobijem. Možete li zamisliti kako mi bude sretan taj dan?» Katkad pismo završi lirskim tonom: «Ali še kaj berete (čitate) Prešernove poezije?»

               Navika da razmjenjuje mišljenje i iskustvo s njom, dodirujući najtananije i najintimnije kutke duše, poticala je u njemu odgovornost i prema sebi samom, obavezu da ozbiljno sudi o stvarima i potrebu da se sprema za samostalan život. «Ako se spremam da svoju sudbinu preuzmem u vlastite ruke, moram, pored ostalog, misliti i na ženu s kojom ću je dijeliti. A rado bih to učinio s Fani, s njom bih volio provesti sav svoj vijek», razmišljao je.

               U njegovo razmišljanje upadao je katkad i Anzi Anza sa svojom Martom. «Nervozan sam, Bosanac», govorio mu je koliko emotivno toliko i ozbiljno. «Progoni me misao da nisam iskren prema toj djevojci. Ličim na hrđu. Držim je u nadi da je neću ostaviti, da nisam vojnik kakve je poznavala, koji su obećavali pa je ostavljali. A izgleda da jesam. Ona je meni o sebi kazala sve, ja njoj o sebi nisam ništa. Trebao bih joj kazati kako njoj, inovjerki, u mojoj porodici nema mjesta. Tražiti pak od nje da se preobrati u moju vjeru, nema smisla. Značilo bi to mijenjati joj dušu. Rekao sam i da je volim, a nisam siguran da je tako. Ne znam šta da

radim». «Nastavi se nositi s tom dilemom», kazao je Hamid, «a na kraju će presuditi tvoj karakter».

               Teklo je vrijeme, nizali su se mjeseci.

               Od kasne jeseni, posve iznenada, Hamidu su prestala stizati pisma od Fani. Tražio je objašnjenje, ali ga nije dobio. Odmah zatim nisu mogla ni njegova pisma njoj. Vraćala su se s pošte s napomenom na koverti: ne prima! Razlog nije znao, čak ga nije mogao ni naslutiti. Duboko je žalio i stalno smišljao kako da ponovo dopre do djevojke. Ta ona je biće s kojim želi živjeti! Ona to zna. Kad zna, zašto mu se ne javlja?

               Neizvjesnost je trajala do početka zime. Tada je, pred Novu godinu, l959-u, komanda garnizona dozvolila da vojnici mogu posjetiti kuću ako im odsustvo neće premašiti vrijeme praznika. Hamidu ta dva dana nisu bila dovoljna, ali jesu da otputuje u Šmarje i vidi Fani. Pred polazak joj je poslao telegram na kućnu adresu, nepotpisan, s naznakom samo mjesta i vremena za važan susret.

               Šmarje pri Jelšah ga je dočekalo u dubokom snijegu i u nekoj sanjivoj tišini. Mada je očekivalo praznik, svo je počivalo u dubokom miru. Jedino su ukrašeni izlozi i ulice iskićene obojenim iluminacijama nagovještavali da će noć biti veselija od dana. Uputio se u restoran «Potnik» sjećajući se prijatnih časova u njegovoj ljetnoj bašti kada se osvježavao nakon što je odnosio vodnikove filmove i fotografije. Sada je restoran bio bez bašte, utonuo u snijeg, ali nakićen od tla do krova. Zatekao mu je praznu salu, no dekorisanu i spremnu da ugosti mještane koji će tu dočekati i slaviti Novu godinu.

               Da bi izbjegao svjedoke svog susreta s Fani te bio neometan, zamolio je gostioničara da mu, nakratko, iznajmi posebnu prostoriju, i on je to učinio. Čekao s uvjerenjem da će se Fani pojaviti, bez obzira kakvi su je razlozi priječili da se javlja. Uzdao se i u njenu pristojnost te da ga neće ostaviti bez ikakvog glasa. Nije se prevario, došla je. Pojavila se ozbiljna, blijeda i stala preda nj nijemo kao da nema dara govora. Nije mu ni ruku pružila. Sva je bila prožeta nekom jakom duševnom krizom. Gledala ga je ne trepćući, smišljajući riječi kojima će početi. Takav je bio i on, čak se nije sjetio da joj ponudi stolicu, već je ostao stojeći licem prema njoj. Samo je očima pitao: zašto, Fani?

               - Niste trebali doći - progovorila je najzad. - Zar vam moja šutnja nije bila dovoljna poruka?

               - Ne razumijem je - rekao je.

               - Desilo se nešto strašno, nešto što nikako nisam htjela.

Morala sam se zašutjeti. Jedino sam se tako mogla zaštititi od većeg iskušenja, još snažnije boli.

               - Još ne razumijem - rekao je.

               - Ja... ja... nesretna sam - pokrila je lice rukama kao da će

zaplakati.

               - To znam, Fani, ali dozvolite...

               - Ne - prekinula ga je i otkrila lice. - Molim vas ne govorite.

Ja ću sama reći. Teško mi je, ali evo: (tad mu je prodrla još dublje u oči) Kazat ću vam. Ja... ja vas volim. Puno, svim srcem. Cijelom dušom. To me ubija.

               - Fani - obradovao se on i pošao joj rukama, ali ga je ona zadržala.

               - Nemojte, ne prilazite mi. Da me dodirnete, slomila bih se. Želite objašnjenje i dat ću vam ga. Ja sam od prvog dana osjećala da me privlačite, ali sam to gledala kao svoje poštovanje i divljenje vašoj duhovnoj snazi. O ljubavi još nisam znala ništa. Odbijala sam čak i da se govori o njoj. Vi ste prva, i još ste, jedina zrela osoba koja me od početka gleda ozbiljno i potpuno me shvata.

Zahvaljujući vama, ja sam se oslobađala traume iz djetinjstva i učvrstila u mišljenju da ne vrijedim manje od drugih. Potakli ste me na zdravo razmišljanje. Pomogli ste da dokučim smisao življenja i da osjetim zadovoljstvo što postojim. Izveli ste me iz samoće i letargije, poslije čega su mi se otkrili novi vidici. Uvjerili ste me da život ima i vedre strane. Tako sam stekla samopouzdanje - i samopoštovanje! - te sam očvrsla i znam šta hoću.

               - A to je?

               - Voljet ću vas jednako, iskreno, sve dok sam živa, ali... –

zastala je.

               - Ali? - ponovio je.

               - Ali se nikad ne bih mogla udati za vas.

               Pogodila ga je kao munja gromom. U prvi mah mu je mozak stao a onda je, povrijeđen do dna duše, naumio da se okrene i ode bez dalje riječi. To bi zacijelo učinio da ona nije nastavila svoju

ispovijed.

                              - Znam da i vi mene volite. Sve ovo što ste za mene učinili, učinili ste iz čiste ljubavi. A ja sam vas sad duboko povrijedila! Žalim zbog toga, ali nisam mogla drukčije. Da niste došli, ne bih vam to morala reći. Ponudila sam vam bila svoju šutnju, ali je niste prihvatili. Ovako ste me doveli pred svršen, strašan čin. Ipak, vi ste razborit i plemenit momak, razumjet ćete ovo. Bolje od mene znate da ni u jednoj ljubavi ne ide sve potaman. Zašto se naša završava ovako? Zato što sam sigurna da ne želim izaći iz svoga životnog okruženja, vlastite vjere, već stečene kulture, ustaljenih navika... Jedva sam se snašla u postojećem svijetu, mada zapravo ni dalje ne znam ko sam, a trebalo bi da biram drugi, drukčiji i nepoznat. Znači, vraćati se na neki novi početak. Ne mogu ja to. Ne, odista ne mogu. Bilo bi odviše teško i bolno.

               - Onda zbogom, Fani!

               - Ne, ne idite još.

               Prišla mu je i pala na grudi obujmivši ga objema rukama. Glavu mu je položila na prsa, ispod samog srca. Osjetio joj je nemir tijela i glasan dah. Gotovo je drhtala.

               - Ja vas zaista volim - govorila je u njegovu uniformu, nevješto, s upola glasa, sputana sopstvenim uzbuđenjem. - Htjela bih čuti kako to i vi meni kažete. Ne želim pustiti da odete tek tako.

               - To više nema smisla - rekao je.

               - Ima - uzvratila je i pogledala ga odozdo, s prsa. - Ja... Ja želim da me volite, da me uzmete, sada, ovdje...

               - Ne, Fani - kazao je i odvojio ju je od sebe. - Učinite to onda i s onim kome ćete reći da se želite udati za njega.

               Rano ujutru vraćao se u jedinicu. Padao je sitan gust snijeg nošen hladnim vjetrom. Ulice bjehu sasvim prazne, bez znakova života. Poslije sinošnjeg veselog slavlja Šmarje je izgledalo sablasno pusto i mirno. No jednako je lijepo, drago i kad se gleda tužnim očima.

               Ni na željezničkoj stanici ne bješe nikog. Hamid je bio jedini putnik. U vozu isto. Tek tu i tamo drijemao je poneki pospanac. Sjeo je pored prozora koji je gledao na peron. Malo se šta vidjelo, jer se snijeg pretvarao u mećavu koja je mutila vidik. Odjednom je iz smeta bjeline izronila ženska prilika u kojoj je prepoznao Fani. Voz je kretao. Ona je očima tražila nekog i, pošto je ugledala njega, stala je mahati rukom. Ne gestom kojim se neko ispraća, nego željom da se osoba zadrži. Čak je i trčala pored vagona a činlo se da ga je i dozivala. Voz ga je brzo ponio i sklonio s njenih očiju. Ne zna šta je htjela, niti će to ikada znati.

 

                              *

 

               Službu u vojsci Hamid je završio u maju, kad je proljeće najljepše. Otac mu je poslao odijelo, novo, ali ga, piše u pismu, nije mogao kupiti vlastitim parama već je novac pozajmio od svog brata Halila, Hamidovog staratelja (kao i one godine kad je završio zanat). Čim se vrati, i pošto se zaposli, Hamid treba amidži da vrati dug.

               Kad je, demobilisan, dobio vojnu knjižicu i pročitao ocjenu za sebe, odahnuo je. Ocjena bješe vrlo pohvalna, ali - avaj! U rubrici narodnost pisalo je - Srbin! Niti ga je ko pitao hoće li se tako

izjasniti niti je koga briga šta osjeća. U vojsci je, kao i u civilu, nekome stalo da ga nema. On tu nije mogao ništa učiniti. Uza svo uvažavanje naroda kome je dodijeljen, htio je vratiti knjižicu i zahtijevati da se «kvalifikacija» promijeni. No istog časa se sjetio da to može učiniti sam. Uzeo je pero, precrtao napisanu riječ i iznad nje napisao: Musliman. U zakonu to nije ime za narod, ali u njegovoj duši jeste. A ništa mu nije svetije od duše.

               S drugovima se oprostio kratko, ali srdačno.

               Velo Ristovski je koji dan pred skidanje uniforme izašao pred drugove, svoju četu, «brišući» dlan o dlan, što je značilo da se udala i posljednja djevojka s njegove liste adresa. Sad su, s njim, postali cjelovita četa slobodnih momaka, koja se nakon dvije duge godine vraća kući čista, neopterećena nikakvim obavezama,

obećanjima ili dužnostima. Tako su svi prestali misliti na svoje bivše ljubavi jer su njihove djevojke, koja prije koja kasnije, postale tuđe žene.

               Anzi Anza nije pošao s ostalima na stanicu. «Znaš, Bosanac», riješio sam dilemu», rekao je Hamidu. «Ne vraćam se kući. Prekinut ću porodičnu tradiciju. Ostat ću ovdje i oženiti se Martom. Ipak je ona dobra cura, ogriješio bih se da je ostavim. A Slovenija je bogata, svuda se gradi, naći će se posla za dobrog, vrijednog i poštenog molera».

               Na rastanku se Hamid zagrlio i sa Franjom Petanjekom. «Tako mi je drago što sam drugovao s tobom», rekao je Franjo iskreno ganut zbog rastajanja. «Upoznao sam Bosanca, trebalo bi da

upoznam i Bosnu. Doći ću nekad, makar kratko, kao turist. Preporuči mi neko njeno mjesto». «Sva su joj mjesta različita», rekao je Hamid. «Svaki grad, čak i selo, ima neko posebno, prepoznatljivo obilježje. U koje god dođeš, i kad god dođeš, bit ćeš dobrodošao. A s koje god strane dođeš, prijeći ćeš preko rijeke. To o njoj nešto govori, zar ne?»

               U rodno selo se Hamid svratio nakratko, samo da vidi roditelje i staratelje. Amidža Halil se nije iznenadio što bratić više ne želi da mu služi i što više ne želi njegovu skrb, a otac jeste. Hasan je žalio što mu se sin bezrazložno odriče nasljedstva i čak se uplašio da ni on neće ništa dobiti. Nikad nije prihvatio Hamidovo mišljenje da mu je kod brata bio samo rob. Momak se oprostio sa svima,

naravno ne zauvijek.

               Momak je zatekao i nekoliko utješnih vijesti. Otac mu nije ubio ni sestru ni zeta Hamzu, već je prodao svoju obućarsku radnju i zadužio se kod banke pa je tim novcem započeo mladim

supružnicima praviti skromnu kuću. Gradskom liječniku je odnio nekoliko korpi pilića, jaja, sira i kajmaka a zauzvrat ga je doktor predložio za mirovinu, koju je odmah i dobio. Zadovoljan je što će zdrav provesti ostatak života radeći na zemlji, ali nije što mu je mirovina mala. Za svaki mjesec proveden u domobranima za vrijeme rata, što ih čini osam, uzeta mu je godina radnog staža. «Svašta sam otrpio u životu, pa mogu i ovo», rekao je. Brat Hamidov, Durmiš, ostao je isti, osim što je ostavio nož i klonio se tuča. Ni to, doduše, nije malo. Mati mu, Džehva, donekle se davranisala, kutarisala crnih misli, ali nije bolesti. Do smrti će se hraniti više lijekovima nego hljebom.

               U čaršijskom dijelu grada Hamid je unajmio sobicu za

stanovanje. Zaposlio se kao sezonski fizički radnik u građevinskom preduzeću jer bravar ni jednoj firmi nije trebao. Prvog slobodnog dana otišao je u Radnički univerzitet pitati imaju li kakvu večernju školu u kojoj bi nastavio obrazovanje. Imali su. Upravo su

spremali kandidate koji se žele upisati na studije. Prijavio se za nastavu i, sa svoje dvadeset i tri godine, ponovo postao đak.

                              *

               U minulih pet godina porodica Hane Begović se uveliko proširila i promijenila a sama Hana je navršila šezdeset godina i stala je sebe ubrajati u starice, mada je još sasvim jaka i zdrava i sposobna za svaki rad. Kosa joj je tek sad počela sijediti a lice poprimati prve sitne bore i to bjehu jedini otisci proživljenih godina. Kćeri i sinovi su joj isto tako stameni i zdravi, iako ne žive svi bezbrižno i mirno.

               Stekla je nove zetove i snahe, dobila je i nove unuke.

               Nakon što je imala dva muža, Habiba se udala treći put, opet bezuspješno, pa je drugi put postala pušćenica. Godinu poslije Miralemove smrti udala se za Emina, sredovječnog snažnog muškarca privlačne spoljašnosti, zatvorenog i šutljivog, doseljenika u Kotorsko. Kasnije se doznalo da je obišao mnoga mjesta i ni u jednom nije dugo boravio. Došao je ovdje s nakanom da se udomi. Radio je na nadnicu kod seljaka i mjerkao kuće u kojima žive slobodne zbrinute žene da bi nekoj od njih «ušao u kuću».

               Kod Habibe se snašao dobro, radio je i imao, ali mu je narav ostala ista, prijeka, posesivna, samovoljna. Postavio se kao jedini nedodirljivi gospodar kuće koga se mora bezuslovno slušati. Prvo što je učinio, bilo je da se prekine svaki kontakt s familijom u kojoj je Habiba bila udata. Nijazinim sestrama je zabranio da posjećuju Nijazu i njoj da posjećuje njih. «Imaš Hadžeru, igraj se s njom», rekao je. Djevojčica se nije bunila, ali je znala da ga neće poslušati. Kad je to otkrio, strogo ju je ukorio kazavši da joj je «on babo». «Ne, nisi», usudila se reći djevojčica i, bojeći se kazne, zaklonila se majci za dimije. Očekivala je da će to isto kazati i mati. A ona je rekla: «Moraš ga, šćeri, slušati, on ti je mjesto oca». Snažna želja da se viđa i igra sa sestrama, nadjačala je djevojčici strah od očuha. Zbog toga je ubrzo kažnjena prutom. Jedna masnica joj je ostala i na vratu. To je izazvalo njenog oca da izađe pred Emina i da ga upozori kako nikada više ne smije dići ruku na nju. «Govorim ti vrlo ozbiljno», rekao je. A ovaj je drsko uzvratio: «Imaš svoju kuću, postavljaj red u njoj!» «Nijaza je moje dijete», naglasio je Bećir. «Kad je tvoje, što nije kod tebe», još tvrđe je rekao Emin i dodao: «Ja je hranim!»

               Možda bi se napetost među porodicama stišala, pa i prestala, da Nijaza nije nastavila bježati od kuće i viđati se sa sestrama. To ipak nije dugo mogla kriti. Očuh ju je uprežao i razbijesnio se. Zgrabio ju je, digao u zrak i tresao kao vreću. Izgledalo je da je hoće rastrgati. Djevojčica je vrištala. Uto je dotrčala mati i zavikala: «Ne diraj je, Emine! Ostavi je! I da je nikad više nisi darnuo! Otkud ti pravo na to?!»

               On se iznenadio, pustio curicu, i zagledao u ženu. Tog trena je shvatio da ovdje ipak nije gazda. Osjetio se poniženim. «Tako, dakle?... Nemam prava? E pa naći ću ga na drugom mjestu!» Uzeo je kaput i smjesta se udaljio. Izgubio se iz sela. Nije se više javio. Habiba ni za njim nije žalila. «Da je valjao, da nije hujiv, već bi se negdje skrasio», zaključila je. «Šejtan ga vodi s kraja na kraj svijeta i ne da mu nigdje mira».

               Ipak, ostala je trudna iza njega. I rodila sina.

               Zet Hanin, Selim, uz pomoć prijatelja Nurudina Ibrića, partijskog sekretara, dobio je veći stan. U tih nekoliko godina Zejna je rodila dvoje djece, oboje s neobičnim imenima: Renis i Dila. Nena Hana se ibretila i ružila kćer: «Aman jarabi! Na što su ta imena nalik?! Allah dž.š. upućuje da treba birati lijepa»... «Ne pridikuj, mama, molim te!» prekinula ju je Zejna, «Čim ti se nešto ne dopada, pozivaš se na Allaha. Izmislila sam takva imena jer ih niko nema, pa su nova. I šta?»

               I Agan je s Kristinom dobio dvoje djece, Božu i Ivicu. «Ti si im otac», smrknuto je rekla Hana sinu, «zašto im ti nisi nadio imena?» «S našim imenima, mama, djeca bi bila obilježena među svijetom u kome žive, svijetom koji nas baš i ne voli. S ovakvim imenima neće imati problema». «Svojih se stidiš, je li», upitala je. «Htio sam da se ne upire prstom u njih», rekao je. «Hoće li ih snaha krstiti?» «A ne, to ne bih dozvolio».

               Đula, koja je sve vrijeme živjela kod njega, naučila je posao babice i, čim se otvorila granica, zaputila se u Njemačku i tamo zaposlila. Majci je često pisala i katkad slala paket i nešto novca.

               Za njom je, nakon što je odslužio vojsku, otišao i Sabit. I on potvrđuje da mu je tamo dobro. Radi puno, ali lijepo i zaradi. Mučio se s učenjem jezika i još ga nije posve naučio.

               Akifu, mada nikad nije dobio stalan posao, nije se išlo iz zemlje. Zazirao je od tuđine i stranog svijeta. «Ne mogu bez naše meraje i svoje avlije», govorio je.

               Medina je još neko vrijeme živjela u nadi da će se udati. Posljednji momak koga je predstavila majci zvao se Refik. Prevršila je mjeru pa se Hana okomila na nju: «Dosta više tih Šefika i Refika! Dokle ćeš s njima? Hoćeš li se već jednoč udati?!» «Nije do mene», branila se ona. «E baš je do tebe», ljutila se mati, «ne mere biti da od toliko momaka nije valjao ni jedan». «Šta fali što sam ih imala više», govorila je, «i Habiba je mijenjala muškarce». «Habiba se udavala, a ti si se vucala», još ljuće je kazala mati i prvi put joj je bilo svejedno što je uvrijedila kćer. «Ja sam njih voljela» govorila je Medina plačući, «a oni mene nisu!» Budući da je izgubila posao, da ga odavno bezuspješno traži, da su je ostavljali momci, da ju je omalovažila i sama mati, djevojci je ostalo jedino da popusti upornom nagovaranju svoje drugarice Mujesire i da se uda za Malika Begovića. Postavila je samo jedan uslov: neka mu ne pada na pamet da se nekad vrati u selo. U selo ni mrtva neće! Majku je iznenadila i poklonom donesenim «u nevakat». «Kakvu hediju donosiš sad?», začudila se Hana. «Rođendan ti je, mama». «A šta je to?» upitala je kćer. «Proslava dana kada si se rodila. Htjela sam te iznenaditi i obradovati». «Hm, iznenadila jesi, obradovala nisi», hladno je uzvratila mati, «pa naš svijet to nikad i ne spominje. Od koga si naučila da se to radi?» Medina se rastužila i uvrijeđeno prigovorila: «Hoćeš li ikad reći da je nešto dobro što ja uradim?»

               Zumra nije dugo ostala kod Zejne u Tuzli, čak ni onda kada se ona sa Selimom i djecom preselila u veći stan. Brzo je uočila njihovo perverzno ponašanje u braku i izvan njega, zgadilo joj se to, pokupila je svoje stvari i knjige te se premjestila u porodicu kojoj je trebala dadilja za stare i bolesne roditelje. Dobila je besplatan boravak u kući, hranu, nešto i džeparca. Završavala je gimnaziju i spremala pohađati Višu pedagošku školu. Zejna ju je pokušala zadržati uza se. «Ne trebaš se bojati da će tebi ikad neko prići na način kako se mi međusobno zabavljamo», rekla je. «Ne mogu se naviknuti ni da to gledam», kazala je Zumra i dodala: «Različite smo i zato je bolje da budemo razdvojene». «Nećeš mami reći za mene?» «Neću, živi kako hoćeš». «I nećeš me zamrziti?» «Ah, šta ti pada na pamet», završila je Zumra dobrodušno, «kako bih mogla!»

               Muradif je zbog slabog učenja napustio gimnaziju i položio ispit za kvalifikovanog vozača teretnih vozila. Dobio je posao autoprevoznika i stalno je na putevima diljem zemlje. Na jednom od njih, u restoranu, upoznao je mladu kuharicu Anđu i oženio se njome. Hani nije bilo drago što inovjerku ima u kući, ali se suzdržala da to sinu kaže. On je jedini od njene djece koji je ostao da živi s njom, da je ne ostavlja samu.