Ko se sjeća jedne sekvence iz poprilično vremešne pjesme Ramba Amadeusa: “Aman – čest uzvik u sevdalinkama”? Riječ je o zapažanju u kojem se detektiraju dvije važne riječi: aman i sevdalinka. Aman zaista jeste čest uzvik, arapskog porijekla, sa značenjem ushićenja, čuđenja, preklinjanja, primarno značeći sigurnost, ali se može reći kako se ovaj oblik uzvika javlja ne samo u sevdalinkama već i u drugim, naročito bosanskim, izvorima različitih stilskih provenijencija. U spomenutom kontekstu posebno je pitanje sevdaha i sevdalinke, a naročito u razumijevanju njihova kulturno-historijskog i umjetničkog dinamizma, razvoja i porijekla.  

Sevdah i sevdalinka (eventualno sevdahlinka) kao pojmovi u široj jezičkoj praksi, a naročito u novije vrijeme u slengu, mogu se međusobno mijenjati, pri čemu se sevdah, označavajući vrstu tradicionalne usmene pjesme, metonimijski odnosi na sevdalinku. Bosanski opisni rječnici ova dva pojma uglavnom jasno razdvajaju s deskripcijom pojedinačnih značenja, gdje sevdah znači jedno a sevdalinka drugo, premda su obje lekseme značenjski povezane (Rječnik).

BAŠKA SEVDAH, BAŠKA SEVDALINKA

Sevdah je, najkraće kazano, mentalno-psihološko stanje koje dominantno podrazumijeva ljubavnu zanesenost, čežnju, zanos, odnosno stanje u kojem dominira goruća i nerijetko neostvarena ljubav koja proizvodi melanholiju, patnju, sjetu, tugu. Sevdah predstavlja hal duboke melanholije koji najčešće nastaje iz nemogućnosti ostvarenja ljubavi, usljed čega se čežnja projicira kao svojevrsni bijeg od surove stvarnosti kroz potrebu da se ljepota i nada u ostvarenje zagasnutog cilja traži u neispunjenim ljubavnim dertovima kao svojevrsni izlaz iz opterećenih ljubavnih i životnih okolnosti.  

Sevdalinka, pak, i prema onome što ona svjedoči u općem poimanju, kao i prema značenjima u izvorima teorije i historije usmene književnosti, ali i u značenju odnosno značenjima zabilježenim u leksikografiji, podrazumijeva usmenu ljubavnu pjesmu istaknute melanholične čežnje, koja se pjeva u određenim trenucima, obuhvatajući pjevanje solo ili uz muzičku pratnju, bilo tradicionalnu ili moderniziranu, i predstavljajući primarno, po svome porijeklu i po svome duhu, oralnu bošnjačkomuslimansku gradsku pjesmu, koja sublimira utjecaj orijentalnih muzičkih kajdi s bosanskom jezičkom bazom, u saobraženju s orijentalnim islamskim principima življenja.

Sevdalinka je ujedno pjesma koja je uspjela kontaminirati specifične orijentalne i slavenske odnosno bosanske elemente duhovnosti koji su toliko međusobno isprepleteni da ih je teško razdvojiti, s obzirom na činjenicu da je specifični kulturni koncept zajednice neorijentalnog porijekla prigrlio islamska načela pogleda na svijet, čineći tako svojevrsnu kulturno-jezičko-muzičku pa i filozofijsku simbiozu Istoka i Zapada. Zato je sevdalinka, kako bi to kazao naš čuveni historičar književnosti, pjesma o sevdahu (Rizvić). Pa ipak, valja istaći da je tematsko-motivski sloj sevdalinke narastao do neslućenih razmjera, u kojima se dert, čežnja i melanholija počinju miješati s drugim dominantnim ljubavnim asocijacijama, ali i drugim fenomenima široke emotivne prirode – što je posebno pitanje.    

AL’ ŠTA JE TUGA ZA... CRNU ŽUČ

Koncept sevdaha povezan je s drevnim uvjerenjem da je stanje čežnje, tuge, patnje, derta potaknuto djelovanjem crne žuči, koja, lučeći se u obliku svojevrsne tjelesne tekućine, izaziva navedeno psihološko stanje, budući da je crna žuč jedan od elemenata u starom vjerovanju o tzv. četirima tjelesnim tekućinama.

Prema Empedoklovoj filozofiji iz vremena pet stoljeća prije nove ere – u kojoj se elaborira mitski stav o četirima temeljnim elementima tvari: zemlji, vodi, zraku i vatri – također se potvrđuje i antičko vjerovanje prema kojem postoje četiri elementa, označavajući tečnosti ključno važnim za vladanje tijelom, pa pored crne žuči, postoje još žuta žuč, flegma odnosno sluz i krv.

U navedenoj interpretaciji crna žuč potiče tugu, žal, čežnju, patnju, pa čak i depresiju, što najadekvatnije odgovara grčkom izrazu – melanholija, koji ustvari i jest složenica od grčkih leksema melen – što znači crno i holos – što znači žuč (Rizvić). Potvrdu takvom stavu određuju načela iz Galenove medicine iz drugog stoljeća nove ere, prema kojima se funkcioniranje organizma zasniva na učenju o četirima već spomenutim tjelesnim tekućinama, čija se porijeklo u osnovi veže za Hipokratovo naukovanje o tekućinama (Hrv. enciklopedija), iz petog odnosno četvrtog stoljeća prije nove ere, i na osnovu kojih se vrši tipologija psiholoških ličnosti, među kojima je melanholik upravo onaj koji je dominantno pod utjecajem crne žuči kao vrste tjelesne tekućine.

Crnu žuč, kako tvrdi Galen, proizvodi slezena, pa ako je riječ o određenom poremećaju i prekomjernom lučenju, onda se može lahko dogoditi proizvođenje melanholije, što omogućuje “duboke misli” koje mogu proizvesti snažnu inspiraciju, ali nekada i rjeđe – mentalnu bolest, koju savremena nauka definira kao dio simptoma manično-depresivne psihoze (Hrv. enciklopedija), koja ipak nije opasna po zdravlje u smislu oštećenja ličnosti. Zanimljivo je da se, prema Lanesovu Leksikonu, koji objašnjava arapske etimologije, melanholija metonimijski dovodi u vezu s vesvesom, pri čemu melanholija nastaje lučenjem crne žuči, što dovodi do zbunjenosti intelekta i svojevrsnom gorčinom kao negativnim osjećajem (Hodžić).

Ako je riječ o djelovanju melanholije, tu se onda otvara mogućnost za nastanak sevdaha, specifičnog duševnog stanja koje može izazvati depresiju – ako je riječ u snažnijem impulsu, odnosno samo tugu, čežnju, dert, žal – u blažoj formi djelovanja. Takvo stanje dalje utječe na nastanak književno-muzičke kreacije kroz koju se čežnja, dert, patnja zaokružuju u umjetničkoj slici stanja melanholičnog duha. Zato je inspiracija, u korelaciji s crnom žuči, odnosno melanholijom odnosno sevdahom kao mentalno-psihološkim stanjem, put ka umjetnički čeznutljivoj ekstazi iskaza koji se sublimira u onome što će se, po svemu sudeći, nazvati sevdalinkom tek krajem 19. stoljeća, tačnije 1890. godine (Lovrenović).

KAKO JE “SEVDA” DOBILA BOSANSKO “H”

Gledajući jezički, izrazi sevdah i sevdalinka, kao što se to može zaključiti, u bosanskom jeziku vode porijeklo iz arapskog izvora, odnosno korijena s-w-d, koji označava dominantno crnu boju, crnilo (da ne kažemo crnjak, kada u žargonu označava bezizlazno stanje!). Osnovu riječi čini izvedeni arapski oblik säwdā', koji je prešao u turski oblik sevda (Škaljić), a potom je, ušavši u bosanski jezik te druge njemu bliske jezike, dobijen oblik sevdah. Prema navedenom stanju, nakon što je iz turskog “emigrirala” u bosanski, ova riječ počela se upotrebljavati i u paradigmatskim oblicima: prilikom utjecaja samoga procesa koji se stručno naziva hijat odnosno zijeh, u dodiru dvaju vokala došlo je do sljedećeg razvojnog procesa, npr.: N. sèvdā, G. sèvdāa, D. sèvdāu, I. sèvdāom, L. sèvdāu.

Iz navedenih primjera očito je da navedeni oblik s tzv. analoškim -h finalne pozicije u riječi sevdah podrazumijeva pojavu u kojoj se umetnuto -h- javlja kao zapreka u pojavi hijata, tj. zijeha između dvaju vokala koji čine dijelove osnovinske i gramatičke morfeme.

Treba također istaći da je akcenatska dužina bila prisutna na drugom slogu u prvobitno usvojenoj riječi, što govori u prilog činjenici njezina očuvanja u osnovnom i kosim padežnim oblicima. Zato se iz navedenih oblika: N. sèvdā, G. sèvdāa, D. sèvdāu, I. sèvdāom, L. sèvdāu formiraju oblici tipa G. sèvdāa > sèvdāha > sevdáha, D. sèvdāu > sèvdāhu > sevdáhu, I. sèvdāom > sèvdāhom > sevdáhom, L. sèvdāu > sèvdāhu > sevdáhu.

Potom se dogodilo da su paradigmatski oblici analoški utjecali na oblik nominativa, koji je naposljetku dobio oblik sèvdāh, dok je iz jezičke svijesti naknadno potisnuto navedeno znanje o porijeklu tvorbe. I iz tog razloga, također, rašireno je mišljenje kako je -h neetimološko i kako se u bosanskom ovaj suglasnik dodavao ondje gdje mu jeste i gdje mu nije mjesto. Međutim, upravo ovakva razvojna situaciju u adaptaciji jednog posuđenog oblika jasno pokazuje jezičke zakonomjernosti koje se ne mogu ignorirati.

OTKUD SEVDALINKA, ZAR NIJE SEVDAHLINKA

Kad je riječ o fenomenu usmene lirske pjesme koja je nastala iz sevdaha, u tvorbenojezičkom smislu mogu se pojaviti određene nedoumice, kakva je, recimo, pitanje odnosa između oblika sevdalinka i sevdahlinka. Zanimljiv stav o obliku sevdalinka odnosno sevdahlinka daje bošnjački kulturno-politički aktivista Suljaga Salihagić u svojoj brošuri Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice, koju izdaje u sami osvit Drugog svjetskog rata, tačnije 1940. godine. Dotičući se nekih pitanja kulture i identiteta, Salihagić u navedenoj studiji iznosi sljedeći stav:

“Naše lirske pjesme ‘sevdahlinke’, ili kako danas vulgarno zovu ‘sevdalinke’, natkriljuju daleko i nesrazmjerno svu ostalu sličnu poeziju i srpsku i hrvatsku. One su prodrle danas u čitavo naše društvo, u naše porodice, u noćne lokale i na našem radiju se najradije slušaju baš one. Nažalost, često slušamo kako po gdjeki revnosni interpretator tih pjesama zamjenjuje Muju s Jovom (mjesto ‘budio je ljepi Mujo’, on iskreće ‘budio je lijepi Jovo’) pa će bez sumnje za koji decenij ispasti da ni te pjesme nisu bile naše bosanske muslimanske, kao što ni zemlje više nisu naše.”

Salihagić tvrdi kako se sve češće u javnom prostoru upotrebljava, kako on kaže, vulgarni izraz za usmenu ljubavnu lirsku pjesmu – sevdalinka, što je po njegovu shvatanju i stavu potpuno neprihvatljivo i nepravilno, te da bi izraz za ovu vrstu umjetnosti trebao, prema njegovu mnijenju, glasiti sevdahlinka. Osim toga, on evidentira još jednu veoma zanimljivu društveno-političku anomaliju u kojoj se kao sudionik događanja osvrće na bezočno i bestidno svojatanje sevdalinke kao bošnjačkomuslimanskog kulturnog naslijeđa, čemu se može svjedočiti i danas-danile u javnom prostoru u kojem se Hasanaginica, naprimjer, interpretira kao najpoznatija srpska ili hrvatska balada, pri čemu se niko ne pita gdje je zdrava pamet i čista logika u takvom shvatanju i interpretaciji, ne ulazeći ovom prilikom u detalje ovakve lakrdije.

Slična situacija u porodičnom predanju zabilježena je u Pljevljima, po izjavi rahmetli Ismeta Kalajdžije, koji je pripovijedao da je čuvena pljevaljska pjesma “Moćevčiću, mali Carigrade” (s općeraširenim stihom da se kroz Moćevac, koji je, uzgred kazano, dio staroga grada u Pljevljima, pa se nije moglo proći kroz ovaj čuveni bošnjački kvart, bošnjačku mahalu, ni manje ni više nego – “od ljepote Ćirkovića Magde”), u interpretaciji pljevaljskih Bošnjaka ustvari pjevana da se kroz Moćevac nije moglo proći “od ljepote Katanuše Fate”. Osim toga, također je primjetno da se u nekim izvedbama bošnjačkih pjevača spominje Atlagića Zlata, što može imati neke druge semantičke reperkusije.

Dakako, problem kulturne asimilacije i otimanja kulturnog naslijeđa kod nas je u poodmakloj fazi, tako da je danas teško uvjeriti prosječnog građanina kako je sevdalinka usmena pjesma  bošnjačkomuslimanske provinijencije, iako takav stav gotovo listom priznaju svi naučno referentniji izvori (up. npr. Narodna književnost).

No, vratimo se jezičkom obliku izraza sevdahlinka odnosno sevdalinka. Uvažavajući Salihagićev stav o jezičkoj izvornosti oblika, potrebno je objasniti razvoj dvaju navedenih i bliskih izraza. Na prvi pogled, Salihagić pravi logički zasnovanu potrebu ispravke izraza koji je bez suglasnika -h-, uvažavajući ne samo činjenicu da je finalno -h prisutno u imenici sevdah, već se pozivajući i na svojevrsnu tradiciju u imenovanju, iz čega proizlazi ispravnost oblika sevdahlinka. Valja, pri tome, imati u vidu činjenicu kako izraz sevda(h)linka nije uopće star naziv, i kako su u vrijeme kada o tome Salihagić piše protekle tek nekolike decenije. Također, treba znati da je izraz sevdalinka posredno izvedena iz imenice sevdah, odnosno da je ova izvedenica arapsko-tursko-bosanske provenijencije, pri čemu je arapska i kasnije turska osnova sevda bila baza za izvođenje izraza sevdalinka.

Zapravo, sevdalinka se, zasnivajući se na obliku sevda, naknadno i posredno izvodi iz turskog oblika sevdali, iz kojeg je kasnije proizveden bosanski izraz sevdalija, koji je označavao dertli zaljubljenika ili pak pjevača odnosno izvođača sevdalinki (Rječnik), da bi kasnije, iz navedenog oblika, bila tvorena imenica sevdalinka, izvedena od imenice sevdalija odnosno pridjeva sevdalijin (Skok) na sljedeći način: sevda – sevdali – sevdalija – sevdalijin – sevdalijinka – sevdalinka. Da je -j- nekad bilo intervokalno govori činjenica da se na tome mjestu i danas čuva postakcenatska dužina, nastala spajanjem dvaju vokala i nakon što je intervokalno -j- ispalo, a koja je podržana duljenjem vokala u sekvenci vokal-sonant-konsonant.

Dakle, sevdalinka je nastala od sevdalije, što je oblik turskog porijekla i što je mahom zabilježeno u rječnicima i izvorima. Nije sporna činjenica da je analoškim putem, prema uzorku oblika sevdah, formiran proces koji je na kraju dao izraz sevdahlinka. Međutim, po svemu sudeći i uvažavajući praksu i zakonomjernosti, bliže je istini da jeste sevdah, ali da je sevdalinka, iako niko ne spori da je moguć i analoški oblik sevdahlinka.

Precizno definiranje sevdaha i sevdalinke, kroz objašnjenje procesa nastanka, razvoja i nominacije, prvi je korak ka organskom razumijevanju ove briljantne bosanske i bošnjačke usmenopoetske lirske vrste kojoj se, bez obzira na sve kulturalne i društvene okolnosti, može ipak predvidjeti svijetla budućnost.  

Reference:

Rječnik – Halilović, Senahid; Palić, Ismail; Šehović, Amela (2010): Rječnik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet, Sarajevo

Škaljić, Abdulah (1973): Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, treće izdanje, Svjetlost, Sarajevo

Salihagić, Suljaga (1940): Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice. Kratak politički pogled na našu prošlost od najstarijih vremena do danas, Štamparija Zvonimir Jović i Co., Banja Luka

Rizvić, Muhsin (1996): „O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke“, Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, prir. Alija Isaković, Alef, Sarajevo

Narodna književnost – Pešić, Radmila; Milošević-Đorđević, Nada (1984): Narodna književnost, Vuk Karadžić, Beograd

Lovrenović, Ivan (2004): Za gradom jabuka. 200 naljepših sevdalinki, Predgovor, Biblioteka Dani, Sarajevo

Hodžić, Jasmin (2023): Prilog kur'anskoj teoriji jezika i govora, Biblioteka Vrtovi, Connectum, Sarajevo

Skok, Petar (1973): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga treća, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb

Hrv. enciklopedija – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, pristup: 22. 3, 23. 3. i 25. 3. 2024.