U maju 1985. godine američki predsjednik Ronald Reagan izazvao je globalni skandal posjetom njemačkom vojnom groblju u Bitburgu, gdje su među sahranjenima bili i pripadnici zloglasne Waffen-SS jedinice. Ova posjeta, koja je trebala obilježiti 40. godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata, naišla je na oštre osude, posebno iz jevrejskih zajednica, kada je otkriveno da je među 2.000 sahranjenih vojnika 49 pripadalo Waffen-SS-u.

Reagan je pristao posjetiti groblje jer je, kako je rekao jednom pomoćniku, osjećao da to duguje njemačkom kancelaru Kohlu, koji je, uprkos velikom protivljenju, dosljedno podržavao Reaganov plan za raspoređivanje raketa Pershing II u Zapadnoj Njemačkoj.

Planirana posjeta izazvala je val ogorčenja u Sjedinjenim Američkim Državama. Brojni ugledni državni zvaničnici, američki vojni oficiri i poznate ličnosti glasno su protestirali protiv ovog događaja. Pedeset i tri senatora, uključujući 11 republikanaca, potpisalo je pismo u kojem su tražili od predsjednika da otkaže posjetu. Istovremeno je 257 predstavnika, među kojima je bilo 84 republikanca, potpisalo pismo pozivajući kancelara Kohla da povuče pozivnicu.

Kohl je u intervjuu za The New York Times odgovorio:

“Neću odustati od te ideje. Ako ne odemo u Bitburg, ako ne uradimo ono što smo zajednički planirali, duboko ćemo uvrijediti osjećaje mog naroda.”

Anketa je pokazala da je 72% Zapadnih Nijemaca smatralo da posjeta treba biti održana kako je planirano.

Reagan je branio svoju posjetu SS-groblju rekavši:

“Ti (SS vojnici) su bili zločinci, kako znamo, koji su sprovodili progon i sve ostalo. Ali tamo je 2.000 grobova, i većina tih vojnika bila je prosječne starosti od oko 18 godina. Mislim da nema ničeg lošeg u posjeti tom groblju gdje su i ti mladići žrtve nacizma, iako su se borili u njemačkoj uniformi, mobilizirani da izvršavaju mržnjom ispunjene želje nacista. Oni su bili žrtve, jednako kao i žrtve u koncentracionim logorima.”

Nacistički vojnici, kao i logoraši, žrtve su nacista – prema Reaganu.

Reagan je bio oštro kritiziran zbog ove izjave. Rabbi Alexander M. Schindler, predsjednik Unije američkih hebrejskih kongregacija, rekao je da izjednačavanje nacističkih vojnika sa žrtvama Holokausta predstavlja “bezosjećajnu uvredu za jevrejski narod”.

Reaganova kontroverza iz 1985. godine može se promatrati kao prva faza pokušaja normalizacije zločinačke prošlosti, u kojoj se nacistički vojnici prikazuju kao žrtve. Sličan trend danas se može primijetiti u retorici zapadnih diplomata u Bosni i Hercegovini.

Zapadna diplomatija, kada želi rehabilitirati zločince iz geopolitičkih razloga, često koristi sličnu retoriku i organizira posjete grobljima gdje su ti zločinci sahranjeni, nastojeći normalizirati nedenacificirana odnosno nedečetnikizirana društva.

Ovaj obrazac možemo vidjeti u Reaganovoj retorici prilikom posjete nacističkom groblju, kao i u izjavi Ambasade SAD-a u Sarajevu 9. jula 2024. godine, gdje se Genocid u Srebrenici opisuje kao “...genocid počinjen u i oko Srebrenice od strane elemenata Vojske Republike Srpske (VRS) u julu 1995.” Slična namjera vidljiva je i u kasnijoj posjeti EU delegacije vojnom groblju VRS-a u Bratuncu, gdje su 16. jula 2024. odali počast na groblju gdje su sahranjeni vojnici vojske koja je odgovorna za Genocid u Srebrenici, ističući da su se poklonili isključivo nevinim civilnim žrtvama.

Kao što je Reagan nastojao normalizirati naciste, tako sada zapadne diplomate pokušavaju normalizirati četnike u Bosni. Posjeta vojnom groblju u Bratuncu, izjave američke ambasade i medijska propaganda poput filma “Heroji Halijarda” predstavljaju početak ovog procesa normalizacije zločinačke prošlosti.

Bitburška ceremonija u Njemačkoj je bila shvaćena upravo tako, kao početak normalizacije nacističke prošlosti, kao pokušaj da se njemačka historija predstavi kao normalna i kao izvor ponosa za njemački identitet, bez ikakvog osjećaja srama ili krivice.

Njemački historičar Heinrich August Winkler primijetio je da je njemačkoj desnici dosadilo klečati poput ljevičara Willyja Brandta i tražiti oprost:

“To što je Kohl ipak insistirao na posjeti djelovalo je kao kontrapunkt naspram globalno zapaženog i nezaboravnog čina poniznosti jednog socijaldemokratskog kancelara: Willyja Brandta, koji je 7. decembra 1970. godine kleknuo pred spomenikom žrtvama ustanka u Varšavskom getu.”

Alfred Dregger, demokršćanski političar i veteran Drugog svjetskog rata, u javnom pismu objavljenom 20. aprila 1985. godine, upućenom grupi od 53 američka senatora koji su se protivili Bitburškoj ceremoniji, izjavio je da bi izostanak Reagana sa ove ceremonije bio uvreda i za njega samog i za njegovog brata koji je poginuo boreći se protiv Crvene armije 1945. godine. Dregger je istakao da je ponosan na svoje služenje u Wehrmachtu i na borbu protiv Crvene armije u Šleziji 1945. godine, tvrdeći da su on i njegov brat ratovali u Drugom svjetskom ratu kako bi spasili Evropu od komunizma.

Dregger je povezao rat nacističke Njemačke protiv Sovjetskog saveza s Hladnim ratom, tvrdeći da su svi vojnici sahranjeni u Bitburgu, bilo da su pripadali Wehrmachtu ili Waffen-SS-u, poginuli boreći se plemenito i časno protiv Sovjetskog saveza, koji je 1985. godine bio jednako neprijatelj kao što je to bio 1945. godine.

Dregger je istakao zločine Crvene armije protiv njemačkih civila 1945. godine, naglašavajući da su on i svi drugi koji su služili na njemačkoj strani na Istočnom frontu vodili časnu borbu kako bi zaštitili njemačke civile, nazivajući Hitlera i njegov režim malom kriminalnom klikom koja nije imala nikakve veze s časnim i plemenitim ratom koji je Wehrmacht vodio kako bi odbranio Njemačku od Crvene armije i čak tvrdeći da su bitke i kampanje za zaštitu njemačkih civila od Crvene armije bili trenutak u njemačkoj historiji koji zaslužuje veliko divljenje i da bi Reagan prisustvom Bitburškoj komemoraciji trebao odati počast toj borbi.

Sličnu poziciju kao Dregger i Reagan iz 1985. godine danas zauzima Visoki predstavnik u Bosni Christan Schmidt. On tvrdi da nacistički heroj Werner Mölders nije bio povezan s nacističkom ideologijom i da je, zapravo, bio žrtva nacista. Prema Schmidtu, Mölders je žrtva poput Jevreja, Roma, Sinta i Slavena, iako je bio lice nacističke propagande i odlikovani heroj nacističkog režima.

Tako Schmidt veli:

“..., iako je služio zločinačkom režimu. On sam nije bio upleten u nacističku ideologiju.”

“Također, ideja da sama pripadnost Legiji Condor može opravdati historijsku osudu nije održiva.”

“Nije prošlo dugo prije nego što je, poput mnogih drugih... uglavnom apolitičnih idola svog vremena, bio instrumentaliziran od strane nacističkog režima... Govorim o Werneru Möldersu.”

Pripadnik Legije Condor, dakle, žrtva je nacista, prema Schmidtu.

Mölders je dobrovoljno pristupio zloglasnoj Legiji Condor, koja je počinila brojne ratne zločine, uključujući bombardiranje Guernice 1937. godine. Hitler ga je odlikovao najvišim priznanjima, a nakon smrti proglašen je “herojem nacionalsocijalizma”. Kao prvi pilot koji je oborio 100 aviona, postao je poster boy nacističke propagande.

Njemačka Kancelarija za istraživanje vojne historije (MGFA) zaključila je 2004. da nema dokaza da se Mölders distancirao od nacističkog režima. Također, vjeruje se da je namjerno napadao civilne ciljeve u Španiji.

Na Schmidtovu trivijalizaciju nacista i prikazivanje zločinca kao žrtve odgovor je dao Detlef Bald, vojni historičar:

“Ova tvrdnja je izuzetno opasna. Ona je pogrešna, čak je i štetna jer od Möldersa pravi žrtvu okolnosti. Naprotiv, on je bio aktivni nosilac propagande za rat i za nacističke ciljeve osvajanja u svim dijelovima Evrope.”

Bald kaže dalje o samom Möldersu:

“Mölders je sudjelovao u zločinačkim napadima. Kao lovački pilot, štitio je njemačke bombardere koji su 1940. godine zapalili gradove poput Londona i Dunkirka, pri čemu su hiljade nevinih ljudi poginule u plamenu.”

O ovome sam je Mölders napisao:

“Za nas Nijemce divan je osjećaj sudjelovati u ovom ratu... Dunkirk gori, kao što nikada prije nisam vidio da gori jedan grad.”

Zahvaljujući Schmidtovom stajalištu, vidimo da se način razmišljanja u Njemačkoj nije mnogo promijenio u posljednjih 40 godina, kao što se nije značajno mijenjao ni u četiri desetljeća prije Bitburške kontroverze 1985. godine.

Predstavnički dom SAD-a je 1. maja 1985. većinom glasova (390 prema 26) pozvao Ronalda Reagana da otkaže posjetu Bitburgu, ali ta odluka nije bila pravno obavezujuća.

Time Magazine u članku pod nazivom “Bitburški fijasko” (29. 4. 1985) opisao je ovaj događaj tačno onako kako stoji u naslovu – kao potpuni fijasko. Članak citira Petera Boenischa, portparola vlade u Bonnu, koji je izrazio frustraciju zbog negodovanja iz SAD-a povodom posjete Bitburgu, riječima: “Ne možemo početi denacifikaciju groblja.” Ovo nije bilo rečeno ironično; on je to zaista ozbiljno mislio – da zbog negodovanja iz SAD-a, eto, ne mogu denacificirati groblja.

Time je ovu njegovu izjavu obradio u samo dvije rečenice: “Upravo tako. To je razlog da se klonite toga.”

Uprkos svemu, 8. maja 1985. godine, kancelar Helmut Kohl i predsjednik Ronald Reagan posjetili su groblje u Bitburgu i položili vijenac u znak počasti svim pripadnicima Wehrmachta i Waffen-SS-a sahranjenim tamo.

Američki historičar Fritz Stern istakao je da su Kohl i Reagan koristili Bitburšku ceremoniju kao “simboličku politiku”, kao pokušaj egzorcizma nacističke prošlosti prikazivanjem članova Waffen-SS-a kao žrtava Hitlera. Međutim, pokazalo se da se nacistička prošlost ne može normalizirati na način na koji su oni to namjeravali učiniti.

Američki punk bend Ramones kritizirao je Reagana zbog te posjete pjesmom “Bonzo Goes to Bitburg”. Bonzo je ime čimpanze u filmu “Bedtime for Bonzo”, u kojem je Reagan glumio.

Glavni pjevač grupe Ramones Joey Ramone izjavio je:

“Reaganov stav je bio oprostiti i zaboraviti. Kako možeš zaboraviti šest miliona ljudi koji su ugušeni gasom i spaljeni?”

Jürgen Habermas je u članku “Odlaganje prošlosti” (Die Entsorgung der Vergangenheit), gdje se “odlaganje” shvata u smislu odlaganja smeća, a ne vremenskog odgađanja, objavljenom 17. maja 1985. u novinama Die Zeit, oštro kritizirao dvostruke namjere vlade kancelara Kohla.

Prema Habermasu: “Stisak ruke u Bitburgu trebao je istovremeno omogućiti distanciranje od destabilizirajućeg suočavanja s prošlošću i potvrditi trenutno vojno savezništvo. Kohl je nastojao obnoviti njemački kontinuitet.”

Bitburška kontroverza bila je inicijalna kapisla koja je pokrenula Historikerstreit ili “sukob historičara”, intenzivnu raspravu u medijima Zapadne Njemačke tokom druge polovice 1980-ih, koja je obuhvatila sukob između konzervativnih i ljevičarskih akademika o integraciji nacističke prošlosti i Holokausta u njemačku historiju i identitet. Jedan od direktnih proizvoda ove rasprave bio je koncept singularitet Holokausta, koji danas ima globalnu važnost i smrtonosan utjecaj.