Ranije ove godine, konzervativni američki televizijski voditelj Tucker Carlson razljutio je izraelski lobi i kršćanske cioniste dovodeći u pitanje podršku Washingtona Izraelu koji namjerava ubijati i progoniti palestinske kršćane. Carlson je intervjuirao velečasnog Munthera Isaaca iz Evangeličko-luteranske kršćanske crkve, pastora iz Betlehema, i opisao stalni nedostatak svijesti u SAD-u o tretmanu kršćana u Svetoj zemlji.

Carlson je bio taj koji je još 2018. godine kao voditelj Fox Newsa pokrenuo raspravu u američkim mainstream medijima o raširenom ubijanju sirijskih kršćana, te je redovno dovodio u pitanje američku podršku skupinama koje su ciljale kršćane na Bliskom istoku. Moglo bi se tvrditi da je rat u Siriji stavio u prvi plan progon istočnog kršćanstva u cjelini, od sjeverne Afrike do južne Azije.

Nedavna knjiga Eugenea Rogana, Događaji u Damasku: Masakr 1860. i uništenje starog osmanskog svijeta, naglašava duhovnu i geopolitičku važnost masakra sirijskih kršćana 1860. godine, koji je uznemirio nekadašnju međuvjersku hijerarhiju osmanskih država . Kao i tada, Damask je ponovo privukao pažnju kršćana diljem svijeta zbog svoje važnosti kao središta istočnog kršćanstva.

Kao i 1860. godine, uplitanje vanjskih sila - Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a - više je ugrozilo nego zaštitilo stoljećima dug suživot kršćana i muslimana, kao što je to učinila i američka podrška militantnim grupama u Siriji kada su počele ciljati na najprosperitetnije kršćane (tj. Sirijce) Bliskog istoka. Događaji u Damasku fokusiraju se na ključni događaj, masakr hiljada kršćana u Damasku 1860. godine - kada je rulja, potaknuta glasinama da se kršćani namjeravaju osvetiti Druzima, ušla u grad - i izbijanje nereda diljem Levanta. Ovi su događaji zauvijek promijenili tok Bliskog istoka, u smislu pojačanog uplitanja Zapada u pitanja Levanta. Knjiga također razmatra kako bi prethodni sklad različitih vjera u osmanskom zaleđu šire Sirije mogao degenerirati u nasilje među zajednicama na provokacije stranaca i glasina.

Rogan, profesor moderne bliskoistočne historije na Univerzitetu u Oxfordu, ističe kako je povećana trgovina u Siriji tokom osmanskog doba dovela do toga da su velike evropske sile favorizirale lokalne kršćane kao svoje komercijalne partnere i diplomate na terenu u gradovima poput Halepa, Damaska, Bejruta, Tarsusa i Antakije. Evropski pritisak na Osmanlije u pogledu davanja jednakih prava kršćanima i stavljanja kršćanskih poslova u evropske ruke doveo je do napetosti u inače mirnom suživotu.

Slaba osmanska uprava - Carigrad je bio slomljen i previše zaokupljen svojim evropskim teritorijama na Balkanu - zajedno sa stranim pritiskom, podigli su lokalne napetosti. Ironično je da Rogan ove događaje naziva "događajima u Damasku", jer su uslijedili nakon nasilja između Druza i Maronita na planini Libanon, daleko od Damaska. Ali strah, nesigurnost i glasine na kraju su doveli do masakra u Damasku.

Rogan se dosta potrudio opisati pisanu i usmenu historijun  od Druza, muslimana i kršćana, objašnjavajući kako su glasine koje su krenule u planini Libanon stigle do Damaska ​​preko Homsa i Halepa. On više krivi vanjske sile, bilo stvarne ili pretpostavljene, za utjecaj ili igranje na nesigurnosti Damaščana, što je dovelo do napada na uspješne kršćanske trgovce. Rogan završava pozitivnom notom, napominjući da su isti ti muslimani iz Damašćana koji su pakleno željeli ubijati nedužne kršćane naposljetku priskočili u pomoć progonjenima protiv pomahnitale rulje koju su potakli autsajderi.

Mnogi od onih koji su prvi napali drevnu kršćansku četvrt Bab Touma zapravo nisu bili iz Damaska. Umjesto toga, bili su Druzi iz Libana i južnije, zajedno s Arapima beduinima i drugima koji su živjeli na periferiji Damaska. Ipak, bez obzira na izvore nasilnih događaja u Damasku, oni su ubrzali utjecaj evropskih prijestolnica u osmanskim poslovima i izvršili veći pritisak na sve slabiju vlast osmanskih zvaničnika u dalekim provincijama, od Balkana do Levanta. Također su katapultirali Damask natrag u maštu zapadnog kršćanstva kao ključni bastion istočnog kršćanstva.

Godine 2001. pokojni papa Ivan Pavao II hodočastio je u Damask i opširno govorio o važnosti Sirije za sve kršćane, uključujući korijene Vatikana i Katoličke crkve, zahvaljujući viziji svetog Pavla u staroj četvrti Damaska. Papa je također govorio o potpunoj harmoniji između muslimana i kršćana u Siriji, kako je to teško pronaći bilo gdje drugdje u svijetu i kako bi to trebala biti lekcija o suživotu. Rat u Siriji imao je dubok utjecaj na živote svih Sirijaca. Ali baš kao u susjednom Iraku i Libanu, kršćani u Siriji podnijeli su težak teret nakon što su bili na meti ekstremističkih skupina samo zbog svoje vjere.

Godine 2016. rat u Siriji izazvao je prvi susret u 1000 godina između ruskog pravoslavnog patrijarha i pape Franje, potaknut ubistvima kršćana u Siriji i na Bliskom istoku. Ruska pravoslavna crkva je blagoslovila rusku intervenciju u Siriji kao sveti rat, s obzirom na važnost Sirije za kršćane. Slično tome, više britanskih kršćanskih izaslanstava posjetilo je Siriju i oglasilo uzbunu zbog sve manjeg sirijskog kršćanskog stanovništva. Carlson je predvodio one među konzervativcima u SAD-u ističući važnost sirijskih kršćana.

Brad Hoff i Zachary Wingerd koautori su knjige Syria Crucified, koja je opisala stradanje sirijskih kršćana i utjecaj na istočno kršćanstvo, dok je također detaljno opisala kako su američki kršćani počeli primjećivati, posebno zločine koje su počinili militanti koje podržava SAD. Roganova knjiga, iako podsjetnik na mračne događaje, ujedno je i podsjetnik da danas, baš kao ni 1860-ih, mještani nisu izazvali ubilački bijes. Postoji optimizam da Sirijci mogu ponovo izgraditi društvo, budući da većina sirijskih muslimana ne vidi sirijske kršćane kao različite ili različite od sebe. Vanjsko uplitanje pokreće događaje na terenu, baš kao što je bilo sredinom 19. stoljeća - i stoga postoji nada da će Sirija i dalje biti središte istočnog kršćanstva.

Kamal Alam specijalizirao se za savremenu vojnu historiju Bliskog istoka. Bio je suradnik na Royal United Services Institute od 2015. do 2019. Trenutno je suradnik na The Institute for Statecraft i nerezidentni viši saradnik na Atlantic Councilu, te predaje na nekoliko vojnih koledža diljem Bliskog istoka a ovaj je članak napisao za Middle East Eye.