Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3535-3565/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

POREĐENJE OVOG SVIJETA, KOJI JE, NAOKO, ŠIROK I PROSTRAN, A USTVARI TIJESAN; I POREĐENJE SNA KOJI OSLOBAĐA OD TE TJESKOBE 

Ovaj svijet je kao vruća banja.
Ti si pritiješnjen. Duša ti se topi.
Premda je banja duga i široka,
od njene toplote, tvojoj duši je tijesno i to je umara.
Dok van ne izađeš, srce ti se ne otvara.
Pa onda, kakva li je korist u širini tvoga stana?

Uz ovaj bejt mogli bismo reći sljedeće: Kakva ti je korist u tim kulama i palačama ako u njima nema dosta, ako nema istinskog prijatelja, tj. ako nemaš vezu sa duhovnim svijetom preko Allahovih robova. Jer, onda sa njim, ako si i na površini jedne maramice, pred tobom je nepregledno prostranstvo. Bez njega, ma kakav imao ugođaj i širinu, to postaje tjeskoba. Jer, ovo prostranstvo vanjskog svijeta, ne može odstraniti unutrašnju tjeskobu u čovjeku (tjeskobu duše). I dok čovjek ne uđe u taj duhovni svijet – dok ne izađe iz „banje“ – on ne može naći istinskog mira i sreće. Ako ne znamo zbog čega ljudi posežu i za samoubistvom – evo zbog čega, mada ni oni sami ne znaju odgovoriti zašto... Sve imaju na dunjaluku, a suštinski nemaju ništa, i onda, njihov potez nam otkriva njihov hal. Toliko je čovjek zaveden ovim ukrasima dunjaluka, da to ne može da stavi na pravu vagu; nema tog kriterija, kako nam je prošli put rekao hz. Mevlana – pogledaj furkanskom pameću, pogledaj onom pameću kojoj je dat furkan, da jasno zna razlikovati vesvesu od ilhama (od nadahnuća).

Pogledajte samo ovih primjera!

Ili, kao kad tijesne cipele navučeš – o, zabludjeli,
pa u prostranu pustaru se zaputiš.

Obukao si tijesne cipele, a pred tobom pustinja, ogromna pustopoljina... Vidite, kaže hz. Mevlana – o, zabludjeli – to si sam sebi uradio! Ti sa takvim cipelama, gdje god da odeš, nema ti nigdje razgale, bila napolju ljepota, lijep prizor; da si otišao na more, pobjegao ne znam gdje – ti nosiš ovu tjeskobu, jer si to sam sebi priredio – nemaš dosta, nema ove kapije u tvom životu, odakle bi mogao da puhne vjetar razgale, da ti skine tu perdu koja ti se spustila na oči, pa ne vidiš stvari onakve kakve jesu. Ako si u takvom halu, pobjegni gdje god hoćeš, sebe ćeš ponijeti!

Prišao jednom mudracu jedan mladić, pa mu kaže: – Imam veliku želju da hizmetim drugim ljudima, bole me njihove nesreće... Molim te, reci mi kako da to učinim? Ovaj mudrac (kô kad ovi Božiji ljudi imaju drugi pogled) dobro se snuždio kad je čuo ovo pitanje. Mladić je vidio na njemu tugu i pita ga zašto takva reakcija, zašto tuga na tebi? A mudrac mu kaže: – Ja vidim da si ti nesretan, a želio bi druge da usrećiš. Kako možeš drugom dati ono što nemaš?!

Eto, ovako mi ponesemo sa sobom razne vrste „cipela“, koje nas pritišću i, u neka doba, u tebi se probudi taj hal, jer se situacije mijenjaju iz trenutka u trenutak: sad možeš pasti dolje, sad plemenite stvari da dođu pred tebe, i pomisliš da možeš to da uradiš... Pogledajte kroz ovaj primjer, kako mnogi od nas ulaze u nešto, želeći dobro, ali nespremni, i u neka doba ta se stvar završava onako kako nismo željeli! Zašto? Jer nismo posvetili vrijeme sebi. Prije toga, morali smo sa sobom preći put (završiti odgoj), da bi onda mogli drugom biti od koristi.

To prostranstvo pustinje, tebi tijesno postaje.
Tebi zindan dođe, ta pustinja i stepa.

Džaba ta širina, džaba sve to, ali tebe „cipele“ žuljaju! A poslušajte šta će sad reći:

Ko bi te izdaleka vidio, rekao bi:
„Ovaj je, u pustinji, kao lala svježa procvao.“

Crvenilo ti udara u lice, lijepo izgledaš, i ko bi te izdaleka vidio – vidi sretna čovjeka. Ali taj koji te gleda, nastavlja hz. Mevlana:

On ne zna, da ti, poput zalima, naizgled,
živiš u ružičnjaku, dok ti je duša u jauku i plaču!

Pogledajte kako skida zastore sa ovih naših pogrešnih zaključaka! On ne zna, (taj koji je vidio toga koji kroz pustinju ide sa tijesnim cipelama) da on, poput silnika, naizgled, živi u ružičnjaku. Silnici uzimaju, otimaju nepravedno, bogate se, grade kule i palače; sve oko njih blista, i naizgled, mi koji sa strane gledamo, pomislimo kako je to sretan čovjek – kao što je narod za Karuna govorio – a, ustvari, njihova duša je u jauku i plaču!

Dok sam bio zaokupljen ovim bejtovima, dvojica mlađih ljudi su me pitali: – Imamo jedan problem, pa ne znamo se snaći u njemu. – Šta je problem? – Radimo, zalažemo se; vidimo druge koji ne rade ni približno toliko, a imaju svega... Rekoh: – Ja vam mogu kazati upravo evo ovaj ders, koji treba, inšallahu teala, da bude u srijedu, da vam nešto iz njega spomenem. Promijenite svoju percepciju. Vidite ovaj bejt: naizgled, ti ljudi žive u ružičnjaku – ne! Jauk je u njima i patnja! Kako to? Pa pogledajte te ljude u oči, priđite im, pa vidite hoćete li osjetiti zerru smiraja, jer svako zrači od sebe... Vidjet ćete kako se u njihovom društvu osjećate, i dok budete sjedili sa njima i kad se rastanete od njih. Jer, on pakao nosi sa sobom! I onda sam im rekao ovaj ajeti-kerim, esteizubillah: I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna. (Ta-ha, 131)

I rekoh: – Vidite šta radite! Gledajući te ljude, javlja ti se misao – nemaš to što on ima, a želiš to! (A ne možeš imati, nije ti, recimo, nasib – nije ti Gospodar to dao, možda ćeš nekada i imati, ali eto, sad ne možeš.) I to te dovodi u jednu nezgodnu situaciju: nervozan si, a tako otvaraš vrata onome šaptaču da ti on ubaci vesvese, da ti kaže na koji način možeš doći do toga... E nemojte to dozvoliti! Jer onda upadaš u veliku zamku, da ne vidiš šta ti u ovom trenutku Gospodar daje. Mi sad, svaki ponaosob, u ovom trenutku, imamo ono što nam je najpotrebnije. Ne trebamo gledati i bacati poglede za onim što drugi imaju, jer kad to radiš, bude se tri stvari u tebi – sve nam je to u hadisi-šerifu pojašnjeno: zavist, loše mišljenje i razne slutnje. Pa kad su ashabi pitali Poslanika, s. a. v. s., kako da se sačuvamo od toga? On im je rekao: – Ako osjetite zavist (da je i meni ono što onaj drugi ima!) ako osjetite to, odmah prihvatite za istigfar, i to srcem i dušom molite Allaha da vam oprosti. Ako osjetite navalu ružnih misli (jer šejtan prilazi, razne sugestije idu od njega: gledaj kako oni lopovluci uspijevaju, i svašta nabacuje – znate dobro kako to ide) nemoj realizirati te misli, nemoj to dozvoliti sebi, pa će one otići onako kako su i došle. Nemoj slučajno da bi to sproveo u djelo! I treća stvar: osjetite razne slutnje... (svašta čovjeku prolazi kroz glavu, je li nešto baksuz ili nije – prošla ti crna mačka preko puta ili nešto drugo, a ti krenuo da radiš nešto što će za sobom povući Allahovo zadovoljstvo...) Šta ćete uraditi u takvom halu? Nastavite dalje, jer vi, kao Božiji robovi, svjesni Boga, da vas On gleda u svakom trenutku, odbacite to od sebe, jer ti si krenuo da radiš nešto što će za sobom povući Allahovo zadovoljstvo. Znači, vodiš dobro računa o Njegovom hatru, a onda ćeš biti zadovoljan na Njegovim nimetima koje ti daje, i onda si najbogatiji čovjek! U protivnom, izostaje ključna stvar – ovo stalno ponavljamo: Ako vi Meni budete šukur činili, kaže Allah Uzvišeni, i budete Mi zahvaljivali na nimetima koje vam Ja dajem, Ja ću vam povećati te nimete (Ibrahim, 7). Vidjeli ste, za jedno dobro djelo, desetorostruka nagrada, najmanje! Zašto sumnjamo u ono što Gospodar govori?! Znači, ovdje nema matematike – jedan plus jedan je dva! Ovdje je jedan jednako deset, najmanje!

Budete li nezahvalni na Mojim nimetima, Moja kazna je žestoka! (Ibrahim, 7) To je ovaj jauk unutra, koji mi ne vidimo kod takvih ljudi, ili kod nas, ako se to pojavilo, ali kad to vidiš – znaš šta je sa tobom – i bori se protiv toga!

Jedan od Allahovih robova, koji je živio krajem IX. i početkom X. stoljeća po Isau, a. s., kaže svom učeniku: – Hoćeš li da s tobom Bog Uzvišeni razgovara? – Kako ne! Volio bih to!, kaže ovaj. – E onda, svaki dan, počesto, ponavljaj ove riječi: Bez Tebe, moja duša ne može mira imati; dobrote Tvoje u sebi ne mogu prebrojati; kad bi svaka dlaka na mom tijelu jezik postala, ne bih ni hiljaditi dio hvale Tebi mogao iskazati!

Zahvalnost je ključna stvar! Pogledaj u sebe, čovječe, šta ti je Gospodar sve dao, koje sve ljepote! I već sada, ako na takav način pogledaš, ti ćeš već sada živjeti hal džennetlije. Zato nam je i rečeno da na ovom svijetu ima takvih ljudi, pa – potražite ih, idite – priđite toj halki, uđite u taj hlad džennetskog stabla! Znači, na ovom svijetu ćeš to već imati, sigurno. Doći će nam to, ako se bude živo i zdravo, a možete to i pročitati, imate sad Mesneviju kompletno prevedenu, u V. svesku hz. Mevlana navodi jedan slikovit primjer: Jedan čovjek, vodonoša, ima magarca, koristi ga za svoje potrebe da zaradi nafaku svoju; magarac istrošen, izranjavan od nošenja, od slabe hrane, jedva hoda. Jedan dan vidi tog vodonošu carev konjušar koji ga je poznavao, pa ga upita, šta je ovo sa tvojim magarcem, jedva hoda, samo što nije skapao? Šta ću, kaže vodonoša, ja sam fukara, jedva kraj s krajem sastavljam, pa eto, jedva mu slame nađem da dam. Daj ga meni malo u carsku štalu, da se malo oporavi. Ovaj jedva dočekao. Sad, magarac ušao u tu štalu, gleda kako je sve čisto, kako izgledaju carski konji: lijepi, fino istimareni... Gdje god se okrene, vidi ljepotu, i sad pomisli u sebi: – Gospodaru, pa i ja sam Tvoje stvorenje, kako njima ovo sve, a ja ovako bijedan i prezren?! Zašto to mora tako da bude?! (Malo kao prigovara Stvoritelju zašto je tako, da kažemo, raspodjelu napravio.) Istom, malo zatim, trube navijestiše valja u borbu krenuti; spremiše sve one konje i odoše u borbu. Nakon završetka bitke, vraćaju se oni koji su ostali u životu, a oni lijepi konji sad su iscrpljeni, izranjavani... Dolaze onda tu kovači, vežu im čvrsto noge, onda oštrim noževima vade one strelice koje su ostale zabodene u tijelu konja. Gleda to magarac i kaže: – Gospodaru, ja sam zadovoljan sa ovom svojom hranom, ne treba mi ništa, ni hrana, ni ova ljepota njihovog staništa, ali mi ne trebaju ni ove rane! Vidite ovaj primjer, kako je hz. Mevlana to lijepo pojasnio. Izgleda nam da je to tako što naše oči na prvu vide, ali sačekaj, nije ti to kompletno otkriveno, a kad se otkrije, onda ćeš reći, kako kaže hz. Alija, r. a.: Kad bih mogao da se natkučim nad gajb (nad svijet koji je skriven), pa sad imao uvid u sve to skriveno, izabrao bih da bude sve onako kako je bilo.

Hz. Omer je jedne prilike ušao Poslaniku, s. a. v. s., pa vidio kako je naslonjen na hasuri i kako mu je hasura ostavila traga na tijelu, a u sobi samo krčag za abdest, i počeo je plakati. Pita ga Poslanik, s. a. v. s., zašto plačeš, Omere? Kaže: –Ja Resulallah! Kisra (perzijski vladar) i kajzeri (bizantijski vladari) uživaju takve nimete, a ti, Miljenik Allaha Jedinog... (Hoće da kaže, u takvom te halu vidim...) Poslanik mu reče: – Pa, Omere, zar ti sumnjaš u mene? To je njima požureno na ovom svijetu, samo ono od tih dunjalučkih nimeta. Dao im je ta razna uživanja i ugodnosti ovoga života, nemoj da te to čudi.

A mogao je da ima sve što poželi. Vidite, kad nam kaže Allah, dž. š.: U njima imate najbolji primjer... (usvetul-hasene), sad je do nas hoćemo li ih uzeti za orijentir u životu i tako doći u situaciju da zaista stvari vidimo onakve kakve one jesu i tako biti spašeni... Da nam Allah pomogne!

Tvoj je san, odbaciti te tijesne cipele,
da bi se tvoja duša, za izvjesno vrijeme, tijela oslobodila.
Evlijama, san je carstvo – o, fulan!
Oni su kao Ashabi-Kehf, na ovom svijetu.

Znači, evlije su u takvom stanju, kao što je bilo stanje Ashabi-Kehf mladića. Znamo da su se oni povukli u pećinu da bi sačuvali svoj din. (Allahu ealem, sedam mladića.) Tu su pećinu, stanovnici tog grada, zatvorili na ulazu i oni su ostali u njoj 309 godina. Allah ih je uspavao, ali sada ovaj drugi bejt to pojašnjava:

Bivši budni, oni ovaj svijet vide kao san.
Oni putuju po ȁdemu, za njih tamo nema kapije.

Evlijama san je carstvo – njihove oči mogu biti zatvorene, ali su srca budna. Zato kaže bivši budni... Od čega su oni zaspali? Pa zaspali su od kufra, laži, prevara, svih ovih obmana gdje smo mi po pitanju njih, u većini slučajeva, budni i letimo za tim. Oni su zaspali po pitanju toga da bi bili prevareni, i probudili se u Hakkovoj blizini. I sad, iz te pozicije, mogu da vide da je ovaj svijet kao san, i putuju po ȁdemu, po ovome svijetu nepostojećem, koji nije uveden u postojanje, skrivenom svijetu. Za njih tamo nema kapije (nije potrebna ni kapija), ni sna, ni smrti, da bi hodali tim svijetom; oni su oslobođeni toga, jer su se toliko duhovno izdigli, da barijere prostora i vremena, za njih više nisu prepreka. Vidjeli smo na koliko mjesta nam hz. Mevlana pojašnjava to stanje, stanje takvih Allahovih robova: drugo vrijeme, da kažemo, a tako i prostor, daje im Gospodar na raspolaganje. A i vidite još jednu stvar, koja mi sad pada na pamet: oni su (evlije), kao Ashabi-Kehf; hodaju oni tu među nama, ali su oni uvijek u tom halu pećine... A pećina je nešto što je skriveno, što je tamno, a u tami šiklja Abu-hajat, Voda života! I kad su se oni probudili, u ovome smislu da bi sad na dunjaluku hodali, ne zaboravimo šta su kazali jedni drugima. Kazali su: – Neka ode jedan u čaršiju i potraži halal, čiste hrane. Imali su nešto srebrenjaka koje su sa sobom ponijeli, i ne zaboravite, kažu mu: – Budi prefinjen! (vel jetelet-taf- el-Kehf, 19) Ovo je centralna riječ u Kur'ani-kerimu, tačno u sred Kur'ana je ova riječ – budi ljubazan, prefinjen! S kim? Pa u kontaktu sa svijetom s kojim će sad doći u dodir, s ljudima koje će susresti, jer oni ovo sve što se desilo u međuvremenu ne pamte, tih tristo godina, promijenio se svijet, počeo je da slijedi Isaa, a. s., a oni su ostavili kjafire, negatore, nezahvalne ljude, i opet kažu budi prefinjen! E, takvi su Allahovi prijatelji u kontaktu sa ljudima, ma ko oni bili. I zato, ako je čovjek imalo otvoren za tu stranu, osjetit će blizinu i Dženneta, i Neba, i nura, a sve će to, ako Bog da, kontakt sa njima, probuditi, sve te potencijale, koje i mi isto imamo, primjereno našoj predispoziciji, ali je sve uspavano.

Dalje govori hz. Bilal:

Kuća tijesna, a u njoj duša pogrbljena.
Bog je razara da bi carske dvore podigao.

Eto, zašto pada, zašto se ruši ta kuća, ovo naše tijelo. Ovo naše tijelo živi u jednoj tijesnoj kući; a u samom tijelu, duša se pogrbila – ona je u još većoj tjeskobi. Zato nam Allah daje smrt da bi nam mogao dati carske dvore, i našu dušu uvesti u njih.

Kad god je u pitanju prelazak iz jednog staništa u drugo, onda je najzorniji primjer izlazak djeteta iz majčine utrobe, pa nam sad taj primjer podastire hz. Mevlana kroz riječi hz. Bilala:

Zgrčen sam kao zametak u materinoj utrobi.
Devet mjeseci sam proveo. Ovaj prelazak je nužan.

Dakle kao što znamo da je devet mjeseci punoća trudnoće i da je to vakat da dijete izađe napolje, e tako na ovoj duhovnoj stazi, kad dođe čovjek do svog kemala, usavrši se, onda je vakat da ide u prostrano stanište, jer ovo postaje tijesno za njega.

Ako porođajni bolovi ne obuzmu moju majku,
ja sam u ovom zatvoru usred vatre.

(U ovom tjeskobnom dunjaluku.)

Moja majka, naravno, osjećajući bolove i
strah od smrti, otvara put, da bi se
oslobodilo janje od ovce.

(To jest, da bih ja mogao izaći na svjetlo dana. Veliki ljudi – pejgamberi, evlije i pravi, iskreni vjernici, u času odvajanja duše od tijela, ne osjećaju nikakva bola, nego čak uživaju i naslađuju se, gledajući ljepote u koje njihova duša ulazi. Poput onih žena u Misiru kad su ugledale Jusufa.)

Da bi to janje paslo u zelenoj stepi.
Odmah, matericu otvori, jer to janje je veliko postalo.

(Postalo je veliko za tako tjeskobno stanište.)

Rađanje djeteta ženi zadaje bol,
a za novorođenće, to je razbijanje zidova zatvora.

(Nakon devetomjesečnog zatočeništva, ono sad izlazi na svjetlo dana, i Sunce ugleda.)

Majka, od bolova plače i pita: „Ima li igdje
spasa i izlaza iz ove situacije?“ A dijete, raduje se
i smije, kao da govori: „Evo, dođe čas oslobođenja
iz zatvora!“
Svaka od majki, pod nebeskim svodom,
bila od mineralnog, životinjskog ili biljnog svijeta,
svaka pojedinačno, o bolovima drugih, pojma nema,
osim onih osoba koje su svjesne i usavršene.

(Osim onih osoba koje su dostigle visok stepen, i u znanju i u vladanju.)

Malo poteška dva bejta, ali da navedemo jedno kazivanje poznatog velikana s početka XVII. stoljeća, Mula Sadra Širazije. On u Eliksiru arifa, ovako kaže: – Znaj, da je Stvoritelj, dž. š., postavio ljudsku dušu na četiri oslonca, zato da bi, zahvaljujući tim osloncima, čovjek stajao na podlozi govorenja i obraćanja žiteljima svijeta (da bi bio u toj situaciji koja mu i pripada kao kruni stvaranja, i da može s te pozicije da govori, s pozicije uspravnosti). Prva noga (taj prvi stub na koji je on oslonjen) je u zemlji, i ime joj je narav, tabijat, priroda ljudska. Druga je u vodi, a zove se moć rasta. Treća je u zraku, i zove se životna moć, a četvrta je u vatri, i zove se duševna moć. To trebaš shvatiti.

Ovdje je naveo ova četiri elementa, kako se to tada govorilo, da je svijet (univerzum) sazdan od toga četveroga: zemlja, voda, zrak i vatra. On dalje to razlaže, pa kaže: – Čovječiji duh je poput jasna i čista jezika, koji se obraća svim vrstama u svijetu. Noga, koja mu je u zemlji, mrtva je; ona koja je u biljkama – spava; ona koja je u životinji – zbunjena je, u hajretu, začuđena i u potrazi; a ona koja je u čovjeku – budna je i razumna. Od tih nogu, jedna je slomljena (to je ova prva); jedna je iskrivljena; jedna je između iskrivljenosti i ispravnosti, a jedna je ispravna. U početku svog ustrojavanja, duša je slomljene noge (ona nefsi-emmara, duša sklona zlu). Kad slomljenost išćezne i noga joj se pruži, duša stupa među biljke kao iskrivljena – e to je stanje duše koja sebe kori. (Sad se popravi, sad se ponovo uprlja, i tako...) Kad pak napusti iskrivljenost i stupi na životinjsku razinu, tada je između iskrivljenosti i ispravnosti. (Kad u svom kretanju tim mijenama stigne na ljudsku razinu, njezina izgrađenost je ispravna i ostvaruje se njezino proživljenje, da bi stajala u Hakkovom hadretu, u Hakkovoj blizini.) Od ta četiri oslonca, tri su tame. (To su ove prve tri stvari navedene jedna iznad druge.) Proživljenje i budnost postiže samo onaj čija je noga istinitosti kod Gospodara njegova. Na staništu sidka kod Gospodara Moćnog, kako je to u ajetu rečeno. E to su oni koji imaju pojam šta je kod drugih. I sa dva bejta na kraju, ovako ovo kazivanje zaokružuje:

Ćosav zna šta ima i u drugim kućama,
a dugobradi ne zna ni šta ima
u njegovoj vlastitoj kući!

Vidite koje je uzeo primjere. Znači, ćosav (čovjek rijetke brade) i uzeo je njega kao primjer pametna čovjeka, pronicljiva. A dugobradog je uzeo kao primjer onoga ko je kratke pameti, ko je ahmak. Kao da je hz. Mevlana u tom svom vaktu vidio tu kategoriju, koja se vanjštinom doima da su oni posebni Allahovi robovi, učeni, duboki... Brada je svakako jedan od tih oznaka, i sad ove druge, koji nemaju brade – ćosave, njih uzima kao pametne, ti vide stvari kakve jesu. Znači, nije sad stvar u fizičkom izgledu – imati ili nemati bradu, ali uzima za primjer te ljude da ukaže na to kako se neko zaogrće onim što nije. Jer, kako kaže: on ne zna ni šta ima u njegovoj vlastitoj kući!, a izdaje se za nekoga ko je verziran u raznim znanostima; i on bi da druge upućuje, a sam ne zna ni šta ima kod njega. I onda, takvi su najžešći u raspravama! Pobijaju druge, naturaju svoja mišljenja drugim, ne uvažavaju jedinstvenost svake osobe!

Jedne prilike Ebu Hanife, r. a., kaže svom sinu: – Sine (a vidio da mu sin voli ulaziti u rasprave), ako ćeš mene poslušati, nemoj to raditi – ne ulazi više u rasprave! Sin mu kaže: – Babo, to isto i ti radiš! A onda mu Ebu Hanife reče: – Sine, kad mi slušamo nekog tokom neke rasprave ili diskusije, kad mi slušamo da neko govori, mi strepimo da ne pogriješi, da ne napravi neku omašku; a vi jedva čekate da vaš protivnik pogriješi! Zato ti kažem, ako mogu da ti zabranim – zabranjujem ti da raspravljaš!

E, ovako, u odnosu na ove ćosave, koji su pametni, ovi dugobradi, koji izgledaju kao alimi, ovako se ponašaju. Vidite koja je suptilnost ovdje! Ko će ovo znati! Naoko je to isto: i babo raspravlja, i sin raspravlja... Ali, vidite šta babo gleda: ja strepim da ovaj, što tamo govori, ne pogriješi... Vidite njegove svijesti o cjelovitosti, jer njegova greška mene pogađa. I džaba što mi proučimo hadisi-šerif, da smo mi kao jedno tijelo, ako jedan organ zaboli, cijelo tijelo trpi bol... Znamo to sve, ali to ne doživljavamo, već priželjkujemo – nek propadne taj neko drugi, i jeste zaslužio! Vidite velikog Ebu Hanife, i kakav nam je savjet ostavio!

I posljednji bejt

To što Posjednik srca zna o tvome halu,
ti sam ne znaš o svome halu – o, amidža!

Oni koji su prošli ovo što smo sad čitali od Mula Sadre i koji su se obistinili kao ljudi, kao insani, koji uživaju sa Gospodarom svojim blizinu Njegovu, e taj Posjednik srca zna o tvome halu (o tvom stanju) ono što ti ni sam ne znaš – o, amidža!

I završit ćemo s jednim primjerom uz ovaj bejt. To navodi jedan Hasan ibni Mueddib, a ovo se dešava u X. stoljeću po Isau, a. s. – Nisam, kaže, volio nikako sufije. Imao sam mišljenje o njima da su to razmetljivci, šarlatani, džahili... I kad je došao Ebu Seid ibni Ebul-Hajr, jedan velikan iz Mejhene (današnji Turkmenistan, otprilike na granici sa Iranom) kad je došao u taj jedan od tadašnjih centara islamskog svijeta, u Nišabur, a tu je živio ovaj Mueddib, koji kaže uopće nisam imao sklonosti da odem i posjetim njegovo predavanje. Međutim, desilo se jedan dan da sam onako, slučajno, ušao u džamiju, kad on drži predavanje. I sad, kad sam ušao, ne mogu da me svijet ne gleda, sjednem i ja. I on nakon nekoliko uvodnih riječi reče: – Imamo jednog brata ovdje koji je u teškoj situaciji, pa pozivam vas da u ime Allaha, ko može i koliko može, pomogne tog brata. Kaže ovaj Mueddib, ja pomislim u sebi, imam ovaj jedan dobar turban, iz Amula ga dobio, a taj Tabaristan, ta oblast u Iranu, poznata je i po materijalima i po pravljenju tih turbana, i on skupocijen, deset zlatnika vrijedi, pa se ovaj Muddib koleba: bil', ne bil' to dao? Opet on reče, eto, ko može, pomozite brata. Ja opet pomislim u sebi, ma kako ću ga dati, a i hedija mi (neko mu je to donio kao poklon) i ja se opet odlučim da ne dadnem. Kad jedan čovjek stariji, što je sjedio pored mene, pita: – O, učitelju, mogu li vas nešto upitati? Kaže, bujrum. – Jel' se Gospodar obraća ljudima? – Da, kaže on. Evo, upravo se je tome, što sjedi pored tebe, dva puta obratio, a on se dvoumi u sebi bil' dao turban. Ali mu turban vrijedi deset zlatnika, pa mu se žao rastat s tim. Ja sam se počeo tresti, i ustao sam; jedva sam došao do njega, noge mu poljubio, stavio turban ispred njega i zamolio ga da me primi među svoje učenike. Kasnije sam, kaže, bio od njegovih najbližih hizmećara i sve sam podijelio (a bio je imućan čovjek), sve sam dao na Božijem putu.

Eto takvi su ti Allahovi robovi koji imaju basiret – vide i znaju o našim halovima, ono što mi sami ne znamo.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu 'a-lem bis-savab!
El-Fatiha!

 

Drugi dio 83. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. 2. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.