Promjena na čelu Republikanske narodne partije (CHP) nakon neuspjeha na prošlogodišnjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, te uspjeh te partije s novim liderom Özgürom Özelom na lokalnim izborima marta ove godine, neizbježno su doveli do nove dinamike turske unutrašnje politike. Turkiye treba stabilnost u sve nestabilnijem svijetu, a četiri godine do (redovnih) izbora mogu je (potencijalno) omogućiti.
Na mjesto uvijek konfrontacijski i za kavgu raspoloženog bivšeg lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua došao je Özgür Özel, koji, dok je bio samo šef poslaničke grupe, nije bio ništa manje kavgadžija (naprotiv). Nema nikakve sumnje da je na čelo partije došao uz podršku gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua, te da su zajednički na kongresu CHP-a početkom novembra prošle godine “zabili nož” u leđa svom političkom ocu Kılıçdaroğluu.
“Po scenariju, za koji mnogi misle da je tačan, İmamogluov cilj na lokalnim izborima je da izboksa većinu u gradskoj skupštini i da se onda vanrednim kongresom stavi na čelo CHP-a”, pisao sam tada. Naime, objašnjenja radi, İmamoglu u slučaju kandidature i izbora na mjesto lidera CHP-a zakonski ne bi mogao zadržati mjesto gradonačelnika, a u slučaju napuštanja gradonačelničke funkcije gradska skupština, u kojoj je tada vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) imala većinu, birala bi novog gradonačelnika.
Savez s Özelom za İmamoglua taktičke je prirode, da mu narečeni “drži mjesto” dok ne ispuni prvi uslov – većinu u gradskoj skupštini. Međutim, signali da Özgür Özel ne želi da vidi sebe u ulozi Ekremovog “čuvara mjesta” bili su vidljivi, prije svega Özelovim polivanjem hladne vode na priče o vanrednim parlamentarnim i predsjedničkim izborima koje su se pojavile odmah nakon martovskih lokalnih izbora, a naročito izjavom o kandidatu za predsjedničke izbore 2028. – kandidaturi koju Ekrem İmamoğlu vidi kao svoje prirodno pravo. U fudbalskom žargonu Özel je rekao: “Trenutno su u timu dva napadača. Jedan je Mansur Yavaş (gradonačelnik Ankare), a drugi Ekrem İmamoğlu. Ja ću odlučiti ko će izvesti penal.”
NEOČEKIVANO SPUŠTANJE LOPTE
Potreba da se lopta na terenu smiri, da nastavimo u fudbalskom žargonu, odnosno da se u relativno stabilnom političkom okruženju dočekaju izbori 2028. godine dovela je do novouspostavljenog dijaloga između vladajuće AK partije i CHP-a. Proces “omekšavanja” ili “normalizacije”, kako se ovdje naziva, počeo je 2. maja sastankom između predsjednika republike i lidera AK partije Recepa Tayyipa Erdoğana i Özgüra Özela u sjedištu AK partije u Ankari, a nastavljen je uzvratnom posjetom Erdoğana sjedištu CHP-a u Ankari 11. juna.
Ilustracije izuzetnosti ovakvog razvoja događaja radi, Kılıçdaroğlu i Erdoğan su se u ovom formatu (kao lideri partija) sastali svega jedanput prije osam godina, a Erdoğan je posljednji put prije ovoga bio u sjedištu CHP-a prije čitavih 18 godina (sastanak s rahmetli Denizom Baykalom). Dakle, ovo nisu svakodnevni događaji i normalno je da su (bili) u fokusu domaćih medija.
Skoro da je nepotrebno reći da dvije strane imaju različite agende i prioritete. Za predsjednika Erdoğana prioriteti su novi civilni ustav i ekonomija. Erdoğan uvijek naglašava da Turkiye mora biti spašena od sramote pučističkog ustava iz 1982. godine. Ističući da su ustavi društveni ugovori te da im je cilj da se vlast i opozicija udruže i naprave novi građanski ustav koji obuhvata cijelu Turkiye.
Borba protiv inflacije vodi se politikom štednje i zatezanja kaiša te uobičajenim pristupom kamatnim stopama (povećanjem), što se inače kosi s Erdoğanovim stavovima, ali kompromisno pristaje na ekonomsku politiku koju je prepustio ministru Mehmetu Şimşeku.
Özgür Özel, s druge strane, navodi da pitanje ustava ne vide među prioritetima društva. Nije iznenađenje da se prioriteti CHP-a nekako preklapaju s “prioritetima” Zapada (i/ili PKK-a), pa su glavna pitanja njegove agende oslobađanje i/ili ponovno suđenje osuđenima za pokušaj državnog udara poznatijeg kao Gezi “protesti”, prije svega Osmana Kavale. Istovremeno, što se ekonomije tiče, Özel bi da izboksa populističke poene insistirajući na povećanju minimalnih dohodaka i penzija – mjera koja direktno ide protiv Şimşekove politike.
Unatoč ovim (drastičnim) razlikama, sastanci nisu bili kurtoazne posjete nego dijalog. Iskren s Özelove strane? Upitno je. Naime, nakon prvog sastanka dvojice lidera učinjeni su važni koraci ka normalizaciji. Penzionisane generale osuđene za tzv. postmoderni državni udar 28. februara (1997) pomilovao je predsjednik Erdoğan. Özgür Özel zahvalio je Erdoğanu na ovom koraku. Odlukom ministra unutrašnjih poslova Alija Yerlikaye, “Subotnje majke” održale su hiljaditi sedmični protest na trgu Galatasaray na Taksimu.
“Subotnje majke” (Cumartesi Anneleri) grupa je koja se okuplja svake subote u podne ispred Galatasaray liceja u Istanbulu. Početak (relativno mirnih) protesta 1995. godine imao je za cilj da zatraži pojašnjenje o svojim nestalim rođacima tokom vanrednog stanja tokom devedesetih godina na jugoistoku zemlje. Međutim, s vremenom se organizacija pretvorila u alat PKK-a za provokacije, te je bila izložena policijskom nasilju i zabranama. Grijesi tzv. duboke države ne mogu se nikako svaliti na leđa AK partije, ali se uporno pokušava (i na Zapadu uspijeva) zamagliti diskontinuitet politika prije i za vrijeme AK partije.
“Zahvalnost” je Özgür Özel izrazio teškim vrijeđanjem bivšeg ministra unutarnjih poslova Süleymana Soylua na sastanku parlamentarne grupe CHP-a, nazvavši ga kriminalcem. Naravno, to je izazvalo reakcije AK partije i “omekšavanje” ili normalizacija došla je u pitanje, kao i uzvratna posjeta. No, stvar je izglađena i do nje je došlo.
NEKI SU VAN SEBE OD BIJESA
Dok većina gleda pozitivno na ovaj proces, koji je tek u začetku i pitanje je da li i kako će se nastaviti, Kemal Kılıçdaroğlu i Ekrem İmamoğlu van sebe su od bijesa. Tokom prvog sastanka 2. maja Kılıçdaroğlu je tvitovao: “Ne možete pregovarati s palatom, morate se boriti protiv nje.” S obzirom na to da Kılıçdaroğluov stav nije pozitivno primljen od CHP baze, tokom drugog sastanka nije tvitovao.
Nije tvitovao, ali, kako se čini, zajedno s İmamoğluom kuje zavjeru. U septembru se treba održati redovan kongres CHP-a, a ima indicija i (nedemantovnih) izvještaja da Kılıçdaroğlu i İmamoğlu imaju namjeru da ga pretvore u izborni, na kojem bi skinuli Özela s čela partije. Ako bi im to pošlo za rukom, ne treba sumnjati da bi pritisci i priče o vanrednim generalnim i predsjedničkim izborima naprasno ponovo oživjele. Stoga dijalog, i ako možda ne u potpunosti iskren, nije samo u interesu Özgüra Özela nego i u interesu zemlje, odnosno u interesu na početku spomenute stabilnosti.
No i na drugoj strani postoje potencijalne “kvariigre”. Lider Partije nacionalističke akcije (MHP), saveznik AK partije u Narodnom savezu, Devlet Bahçeli takođe nije presretan ovim “otopljavanjem”. Dok izražava potpunu podršku predsjedniku Erdoğanu, mršti se na približavanje AK partije i CHP-a. S druge strane, dobija čvrsta uvjerenja da Narodni savez neće pasti žrtvom “detanta”.
Nakon drugog sastanka Erdoğan-Özel, na kojem je potonji insistirao na gorespomenutim (inflatornim) populističkim mjerama (povećanje plata i penzija), na Erdoğanov prijedlog Özelovi ekonomski savjetnici primljeni su kod ministra Şimşeka 24. juna. Detalji i eventualni rezultati četvorosatnog sastanka još nisu poznati javnosti.
Sljedeća prilika da se vidi je li proces još živ biće 20. jula na (sjevernom) Kipru prilikom obilježavanja 50. godišnjice Kiparske mirovne operacije. Na Erdoğanov poziv da putuju zajedno CHP još nije odgovorio. No, to još ništa ne znači. Od načina putovanja bitnije je hoće li lideri svih partija učestvovati zajedno na ceremonijama obilježavanja, što bi bilo prirodno s obzirom da važnost događaja nadilazi međupartijske zadjevice. Međutim, Kılıçdaroğlu je živi dokaz opiranju prirodnom – on nikada nije želio da dijeli pozornicu s Erdoğanom u takvim prilikama. Na Özela dijelovi CHP-a prave pritisak u cilju ponavljanja Kılıçdaroğluovih grešaka. Da li će biti dovoljno mudar da ih izbjegne?
