Kultura podrazumijeva afirmativan odnos ljudi, odnosno produktivan obrazac ponašanja prema društvenim pojavnostima unutar jednog kolektiviteta (porodice, nacije, države itd.), a što je unutar tih kolektiviteta razvijano i njegovano kroz dugi period. Zato ćemo primijetiti da su kulture različitih naroda različite te da variraju od države do države, od mjesta do mjesta. Obrasci ponašanja kroz koje se iskazuje kultura jednog ili više kolektiviteta diferencirani su i kao takvi se ispoljavaju kroz različite forme – od književnosti, likovne, muzičke, dramske umjetnosti, kiparstva, svih vrsta filma, arhitekture, plesa itd.
Svaki od navedenih kulturnih obrazaca je vrijedan po sebi i za sebe te kao takav predstavlja kariku u lancu očuvanju bilo kojeg kolektiviteta.
U nastavku ćemo se osvrnuti na stanje kulturnog duha Bošnjaka i pozicioniranje kulture, kao i umjetnosti među Bošnjacima, jer od toga uveliko zavisi ne samo naša sadašnjost nego i budućnost. Pritom imajmo u vidu riječi Alije Izetbegovića, mislioca, vizionara, filozofa, državnika i političara, a koji je kazao: “Civilizacija obrazuje, kultura odgaja!”
Iako smo često, s pravom ili ne, kritični po pitanju nivoa bošnjačke svijesti o svim segmentima kulture, o fondovima za kulturu i niskim budžetskim ulaganjima u kulturne projekte, u ustanove kulture i sl., ipak ima tu i nešto pozitivno, a rezultat je puke slučajnosti.
Slomom socijalističko-komunističkog sistema, dvostrukom agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu, urušen je sistem i svi podsistemi u državi, a što se najprije odrazilo na političkoj sceni gdje je došlo do potpunog preokreta. Ljudi koji su već bili na izmaku snaga, iscrpljeni teroriziranjem i montiranim postupcima friško palog komunističkog režima, dobili su priliku da organiziraju vlast u nezavisnoj Republici Bosni i Hercegovini, predvodeći epsku i herojsku odbranu države od velikosrpskog i velikohrvatskog agresora. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, njih su na političkoj sceni među Bošnjacima “mijenjali” ljudi s mentalitetom palanke, ljudi za koje je kultura misaona imenica, ljudi koji su odstapili od temeljnih političkih ideja.
Na drugoj strani, u onoj kulturološkoj dimenziji, stanje je ostalo gotovo pa nepromijenjeno. Tom scenom nastavili su dominirati isti ljudi, odnosno različiti ljudi istih mentalnih sklopova kao i prije devedesetih, ali sad bez presije partije i Centralnog komiteta, jer nove partije i nove politike među Bošnjacima kultura nije zanimala; nije dovoljno zanimala ili pak nije za nju bilo vremena, a moralo je biti, za prepoznavanje značaja kulture za Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu.
Kulturne ustanove nisu bile prioritetno zanimljive ni bošnjačkoj kadrovskoj politici, pa su te institucije najčešće predvodili ljudi “susramljenog identitetskog osjećaja” ili bez bilo kakve vizije bošnjačkog kulturnog razvoja. Danas plaćamo cijenu toga. Uvijek se gledalo na to šta će reći “oni”, ma ko “oni” bili. Da se Bošnjaci nisu osvrtali na to šta će reći “oni”, sigurno bi bili više cijenjeni od Drugih, ali bi, prije svega, sami sebe više cijenili.
MENTALITET PALANKE I MENTALITET SUSRAMLJA
Da su kojim slučajem Bošnjaci otvorili budžetske novčane tokove prema kulturi, i to u svim njenim izražajnim formama, ne baveći se prethodno najboljim kadrovskim rješenjima na tom polju, do sredstava bi došli ljudi koji se stide i bošnjaštva i nacije i vjere, ljudi koji uopće ne razumiju potrebu za razvojem bošnjačke kulture, što ni u kojem segmentu ne slabi sveukupnu bosansku kulturu, čak naprotiv istu neupitno jača. Zapravo, tu su se sučelila dva mentaliteta među Bošnjacima, a što je rezultat decenijama nametanih kulturoloških obrazaca ponašanja i sistemskog odrođavanja Bošnjaka od njih samih.
Prvi mentalitet je mentalitet palanke koji je postepeno ovladavo (nadamo se da jenjava), prije svega, bošnjačkom političkom scenom, gdje su prioritet dobili principi mobe – “ja tebi ti meni”, što je svojstveno organizaciji života u ruralnim krajevima i što je na tim krajevima prihvatljivo i nužno da bi se nesmetano živjelo i opstalo. Drugi mentalitet je mentalitet “susramljenog identiteta”, koji je dominirao (nadamo se da više ne dominira) bošnjačkom kulturnom scenom. Taj mentalitet “kulturnjaka u procjepu” rezultat je prošlih sistema koji su Bošnjake modelirali kakao su željeli, pripisivali ih srpstvu ili hrvatstvu, gurali ih u stranu praveći od njih Jugoslavene, muslimane s malim i velikim M, namećući im osjećaj “turske krivice”, srpsko-hrvatski jezik itd... Pritom, niti je mentalitet palanke koji je preuzimao vlast ovladavajući postepeno i kulturnom sferom uočavao potrebu ozbiljnijeg kulturnog progresa, niti su susramljeni identiteti kulturnjaka, odgajani pola vijeka, mogli nestati preko noći.
Da je ulagano u kulturu “susramljenog identiteta”, danas bismo vjerovatno imali masu filmova u kojima Bošnjaci ne znaju ko je započeo rat (agresija bi bila, ako već i nije, nepoželjan pojam), svjedočili bismo književnosti u kojoj mi ne znamo zbog čega smo to što jesmo, imali bismo situaciju (ako već i nemamo) u kojoj je prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović (i ne samo on) prokazan te doveden u istu ravan kao i zločinci s obje strane, pjevali bismo neke pjesme u kojima bismo sami sebe okrivljivali zbog odbrane od agresora, stidjeli bismo se sami sebe i genocida koji smo preživjeli, ublažavali bismo svu torturu, sve zločine, sve golgote kroz koje su prošli Bošnjaci u procesu disolucije Jugoslavije. Jednostavno, usvojili bismo kulturne obrasce ponašanja kojima bismo sami sebe minimizirali i postepeno uništavali, na svim poljima, sve do konačne asmilacije i akulturacije u srpstvo ili hrvatstvo.
Da je kultura kojim slučajem bila u vrhu bošnjačkih političkih prioriteta, onda bi se sistematično i planski radilo, najprije na najboljim kadrovskim rješenjima u svim kulturnim institucijama. Ti ljudi bi onda imali zadatak da prave vrhunske projekte u oblasti kulture koji bi čuvali Bošnjake jače od bilo koje političke partije. Nažalost, ljudi koji su vodili ili vode kulturne institucije, koje bi sasvim slobodno morale promovirati bošnjački identitet, istinu i ništa mimo istine, nisu dorasli tom poslu i tim zadacima. Čast izuzecima, čiji je rad rezultat njihovog vlastitog slobodarskog duha i čestitog odgoja, a rijetko bilo kakve bošnjačke političke strategije.
KULTURA JE IZNAD SVAKE POLITIKE
Bošnjaci moraju shvatiti – što je kvalitetnija kultura, i politika će biti kvalitetnija, političari obzirniji, narod razumljiviji, sistem pravedniji. Bošnjaci teško shvataju da politika nije samo politička partija, da politika nije samo zastupničko, ministarsko, premijersko, načelničko i slično mjesto. Politika je način života, sistem neumornog povezivanja i neraskidivog uvezivanja svih segmenata društva koji svojim djelovanjem štite državu i naciju – od jezika, književnosti, drame i filma do plesa, pjesme i svih grana umjetnosti. Politici, stoga, doprinose svi, od kulturnih radnika, sportista, privrednika, pa sve do stranaka i političara koji na koncu na terenu realiziraju sve ono što im je pripremljeno kroz strategije razvoja kulture i umjetnosti. Međutim, postavlja se pitanja šta će realizirati i šta će provoditi bošnjački političari, ako su svi ostali segmenti zapušteni, ako nema zdravih ideja i vizija među “kulturnjacima”? To je istinska beznadežnost!
U periodu koje je pred nama valja se pogledati u ogledalo te valorizirati sve naše poteze i priznati greške koje smo načinili u prošlosti. Valja dati zasluženo mjesto svakom Bošnjaku koji radi na promoviranju i zaštiti države Bosne i Hercegovine i bošnjačke nacije, bez obzira na kojem polju djelovao (kulturnom, privrednom, medijskom, stranačkom i sl.). Ne smijemo padati u istu zamku bošnjačke autodestruktivnosti i favoriziranja bilo kojeg segmenta društva. Moramo shvatiti da se politika vodi na duge staze te da ona ne podrazumijeva samo i isključivo stranačku politiku, koja je najčešće bez vizije i sa strategijom od ručka do večere. Stranke bez kulture nemaju viziju, dok stranački kadrovi u tim okolnostima provode samo i isključivo politiku vlastitih interesa, što u konačnici vodi u ambis. U takvim okolnostima bošnjačke stranke postaju prazne ljušture, konstrukcije bez sadržaja, beznadežni slučajevi. Ako budemo degradirali kulturu i smatrali je marginom bošnjačke političke scene, našom sveukupnom društveno-političkom scenom zavladat će nekultura, “susramljeni identitet”, mentalitet palanke koji će nas iznutra uništavati i postepeno “ubijati”, obavljajući tako posao umjesto neprijatelja Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Shvatimo to, napokon!
