Pao sistem. Koliko puta nas je u životu obuzela neka zebnja kad bi čuli ovu prostu rečenicu. Međutim, umjesto što nas obuzme zebnja, važnije je da vlastitom smirenošću stavimo situaciju pod svoju kontrolu te tako dokažemo i sebi i drugima da svojim trudom i radom možemo postići šta god želimo.

Nakon što je 21. juna 2024. godine u 12:25 sati pao elektroenergetski sistem u Bosni i Hercegovini, građani su se podijelili u tri grupe: prva grupa je odmah primijetila da “nema struje” čekajući da “struja dođe”, druga grupa je primijetila da “nema struje” i odmah pomislila na sabotažu sistema a treća grupa građana uopće nije primijetila da “nema struje”!

Čim je prekinuta isporuka električne energije, pomislio sam da je u pitanju sabotaža. Ta prva misao me još drži, tim prije što iz elektroenergetskog sistema, gle čuda, nije ispala Srbija. Za mnoge ovo uopće nije čudno, mnogi ne vide dalje od nosa. Spreman sam i na to da se odmah javi fina raja objašnjavajući da se treba držati zvaničnih saopćenja te vjerovati kako je u pitanju veliki požar na dalekovodu 400 kilovati na nepristupačnom terenu na crnogorskoj granici prema Gacku. Međutim, narod kaže: “Ko se o mlijeko opeče, i u jogurt puše”, tako da je oprez daleko poželjniji od sagledavanja posljedica.

Međutim, mene u ovom slučaju najviše ohrabruje činjenica da smo vlastitim snagama stavili u pogon postrojenja hidroelektrana na Neretvi, blokove u termoelektranama Tuzla i Kakanj, da je elektroenergetski sistem Bosne i Hercegovine restauriran i stabiliziran te u rekordnom roku stavljen u punu funkciju. Valja ovdje izvući još jednu pouku. Rudnike ne smijemo nikako, a kamoli trajno zatvarati. Rudnici moraju biti spremni za stavljanje u pogon u roku od 24 sahata. Bez obzira na kojekakve priče o zelenoj energiji, vjetroelektranama, solarnim panelima i sl. mi se ne smijemo odricati rudnika, našeg najvećeg blaga i ključnog energenta za opstanak.

Ako, pak, neko forsira priču o zelenoj energiji ili o obnovljivim izvorima energije, pogledajmo kako uistinu stvari stoje. Ko će u cijeloj toj priči biti “dobar”, ko će zaraditi, a ko trošiti? Lijepa je to priča o zdravoj okolini i prirodi koju moramo čuvati, ali me ta priča suštinski uveliko podsjeća na ostale međunarodne konvencije koje obavezuju da svijet zaustavi genocid u Gazi, ali neće, nema interesa, ne isplati se – “velike zemlje” imaju svoje profite, svoje interese! Zato, rudnike ne zatvarajmo, a ako nas ucijene da to moramo učiniti, neka budu tako konzervirani da ih već sutra možemo pustiti u pogon.

Vratimo se na onu prvu grupu ljudi koje ne zanima zbog čega je došlo do obustave isporuke električne energije, oni traže struju beznadežno sjedeći i čekajući milost, pomoć, čekajući da im je neko pusti. Takvi ne smijemo biti, jer u prvoj kriznoj situaciji, a takvim situacijama smo izloženi svakih četiri-per decenija, ti ljudi će biti izgubljeni u svojoj zemlji, ako su uopće svjesni svojnosti i pripadnosti zemlje u kojoj žive. Najpogubnije je kad takvi dobiju poluge vlasti, ako ih već i nisu dobili u onoj “muslimanskoj reprezentaciji”! Beznadežni su ti ljudi, a tu beznadežnost prenose i na kolektiv u kojem dominiraju.

Druga grupa ljudi su oni koji u prvoj kriznoj situaciji pomisle da su napadnuti, da je u pitanju sabotaža. Sretno je društvo koje ima takve ljude. Oni uvijek imaju alternativna rješenja, na individualnom i kolektivnom planu. Oni su uvijek budni, uvijek na oprezu, uvijek se oslanjaju na vlastite resurse, kapacitete i snage. Oni umiju vlastitim rukama što prva grupa ni pomisliti ne može i ne smije. Sarađuju s drugima, ali najviše od svih vjeruju sebi i svojim kapacitetima, individualnim i kolektivnim.

I na koncu, treća grupa su oni koji i ne primijete kriznu situaciju, oni žive u nekom svome nerealnom svijetu, za njih i danas postoji samoupravljanje, čekaju Valtera, oplakuju neuspjele privredne i političke projekte, oni nikad nisu ni bili spremni da sagledaju, a kamoli da realno sagledaju stanje u kojem su bili ili u kojem jesu, a za stanje u kojem bi mogli biti tek nemaju snage.

Sagledajmo i analizirajmo sve tri grupe ljudi i sami sebi odgovorimo na pitanje od koje grupe društvo i država imaju najviše koristi? Neupitno je od one druge grupe, od onih koje ništa ne može iznenaditi, pa ni informacija, koja bi mogla biti otkrivena nekada u budućnosti (a možda i nikada), da je 21. juna 2024. godine bila u pitanju sabotaža, zapravo testiranje energetskih potencijala Bosne i Hercegovine, sabotaža kojom su “neki ljudi” ispitivali teren i sondirali stanje u Bosni i Hercegovini, sagledavali s kojim kapacitetima raspolažu Bošnjaci, koliko su uspavani u kriznim situacijama i sl.

Na kraju ove sage, uzrokovane požarom na nepristupačnom terenu, negdje na granici, na kraju ove sabotaže za koju će se možda nekad negdje saznati kome je ona trebala, šta je testirano, kakve je povratne informacije “taj neko” dobio i sl., još jednom moram iskazati svoje zadovoljstvo našim profesionalcima stručnjacima i inžinjerima koji su znoja i znoja prolili, na plus 40 stepeni, da vrate nadu u bolje sutra, da stave u pogon vlastite kapacitete. To su ljudi koji su odmah ušli u elektrane i pokrenuli sistem. Zahvaljujući iskustvu, profesionalnom djelovanju i brzoj reakciji, kako tih ljudi tako i uposlenika Elektroprivrede Bosne i Hercegovine, oko 13,30 sati postrojenja hidroelektrana na Neretvi postepeno su puštana u pogon. Istovremeno, vođene su intenzivne radnje na ponovnom osposobljavanju za rad postrojenja u termoelektranama u Tuzli i Kaknju i njihovo postepeno vraćanje u proizvodnju. “Struja je došla”, svjetlo je obasjalo naše domove u noći 21. na 22. juni. Stoga, ne dopustimo da bilo ko i bilo kada ugasi svjetlo u našoj domovini. Budimo oprezni. Dušmani ne spavaju, ni trena!