Među šarolikim identitetima koji krase Bošnjake ipak je, zbog njihovog opstanka, ali i očuvanja jedine im domovine Bosne i Hercegovine, najvažniji onaj nacionalni identitet bez kojeg svi ostali identiteti postaju nezaštićeni, odnosno dovedeni u pitanje, postepeno preoblikovani, a u konačnici i ukinuti. Ustavna pozicija Bošnjaka derivira iz njihovog nacionalnog statusa, dok je svako drugo renominiranje Bošnjaka zapravo poziv na njihovo političko i egzistencijalno (samo)ubistvo. Bosanac nije nikakva nacionalna odrednica. Ko to ne shvata, neka posegne za ustavnim tekstovima u ovoj zemlji. Da bi Bošnjaci sačuvali svoj nacionalni status, njihovi intelektualci moraju biti spremniji nego ikad prije da savladaju sve udare, koji streme ka rastakanju Bošnjaka, a ponajnajprije udare koji dolaze iznutra.

Ni u najluđim snovima nismo mogli sanjati da će, nakon nekoliko genocidnih talasa nad Bošnjacima samo tokom 20. stoljeća i krvlju ispisane historije bošnjačkog nacionalnog preporoda, uslijediti negiranje bošnjaštva i to ni manje ni više nego od samih Bošnjaka, tzv. intelektualaca. Ni najveći pesimisti među Bošnjacima nisu mogli zamisliti da će se bošnjački “intelektualci” i svojevremene lučonoše revitalizacije Bošnjaka opirati bošnjaštvu favorizujući bosanstvo. Ni najgorljiviji zagovornici srpstva i hrvatstva u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća nisu mogli ni fingirati da će Bošnjaci osnivati akademije kroz koje će svim snagama nastojati da izvrše vlastitu nacionalnu eutanaziju, lobotomiju i paralizu, a koja zaslužuje najozbiljniju anamnezu. Da su recimo svojevremeno Klement Božić ili Dositej Obradović znali da će se na bošnjačkoj akademsko-kulturnoj sceni pojaviti “Bosanci”, čiji je glavni i osnovni cilj eliminacija bošnjaštva, uvjeren sam da bi strpljivo čekali taj trenutak i mnoge rigidnije akcije usmjerene ka eutanaziji bošnjaštva prepuštali samim “Bosancima” koji bi umjesto njih završavali te prljave poslove.

Na tom suludom putu nacionalne devalvacije tzv. intelektualci smatraju uspjehom ako koliko-toliko smanje broj Bošnjaka, ako ih već ne mogu u potpunosti izbrisati. Umjesto da ti „intelektualci“ hrabre bošnjački narod, umjesto da jačaju vlastitu naciju, mi svjedočimo njihovoj intelektualnoj atrofičnosti, pogubljenosti, eutanaziranosti, potkupljivosti i naivnosti. Naravno, sve su to od naših susjeda dobro vođene i orkestrirane aktivnosti, a u koje su upregnute tri vrste tzv. intelektualaca među Bošnjacima, (ne)svjesne toga.

Prva vrsta “intelektualaca” zaokupljena je ličnim i materijalnim interesima. Takvi intelektualci javljaju se gdje god ima novca, materijalnih interesa, tantijema i udobnih pozicija, za njih ili njihovu rodbinu, bližu i dalju. Čim bi nestalo tih benefita, oni bi se okretali ka novim, masno plaćenim idejama, bez obzira na to kakve one bile. Oni do podne zastupaju bošnjaštvo, popodne bosanstvo, uvečer može i jugoslavenstvo, a ni srpstvo i hrvatstvo muslimana nije im daleko. Te su prevrtljive i potkupljive ljige najopasnije.

Druga vrsta “intelektualaca” među Bošnjacima su oni koje je marksizam, odnosno socijalistički sistem zaslijepio oktroiranim antiislamskim idejama bratstva i jedinstva, oni koji tu ideju danas pokušavaju (d)oživjeti kroz koncept građanstva. Oni nisu potkupljivi, pa čak ni intelektualno ljigavi, ali su ideološki zaslijepljeno nepopustljivi i “intelektualno hipnotizirano paralizirani”. Oni gorljivo zagovaraju bosanstvo, smatrajući da će time uspostaviti građanski koncept u Bosni i Hercegovini urušavajući istovremeno bošnjački nacionalni kapacitet. Oni, prije svega, gledaju na stavove nebošnjaka. Kao da ne uočavaju nepopustljivo prisustvo hegemonističkih politika iz susjedstva. Oni djeluju tako naivno. Dok se, naprimjer, bave razglabanjem poimanja “konstitutivni narodi” ili “konstituensi”, degradirajući time samo bošnjaštvo, uopće ne primjećuju da im ispred nosa konstitutivna mačekovsko-cvetkovićevska politika otima pozicije u vlasti, urušava državu i provodi politike razaranja Bosne.

Treća vrsta “intelektualaca” su oni koji se ni s kim ne bi zamjerili, oni posmatraju napade na bošnjaštvo, koje deklarativno čak i prihvataju, ali i pozdravljaju bosanstvo, građanstvo, sve, samo neka je mimo njih. Oni čekaju rasplet, svejedno im je. Klasične “intelektualne prelivode”, od njih niko nema koristi, ali ni direktne štete.

Šta je pozadina bosanstva? Iako se u prvom planu o bosanstvu govori kao o projektu koji bi ujedinio sve stanovnike Bosne i Hercegovine pod jednu nacionalnu identitetsku odrednicu, što bi u konačnici značilo da umjesto Bošnjaka, Hrvata i Srba imamo samo Bosance, kroz koje bi bio inauguriran građanski koncept, njegovi zagovornici kao da su prespavali dva prethodna stoljeća. Zapravo, oni bi bosanstvo realizirali eutanazijom Bošnjaka, a da pritom svoje ideje bosanstva ne bi ni prezentirali u drugim sredinama mimo bošnjačkih.

Često se ide i dalje pa se o bosanstvu govori kao o nacionalnom elementu koji tobože kao takav već postoji u našoj zemlji. Kakvo sanjarenje i mentalno odsustvo! Pristalice tog potpuno pogrešno primijenjenog koncepta bosanstva smatraju da samim tim što građani ove zemlje imaju njen pasoš ili ličnu kartu imaju nacionalni status Bosanaca. Koji nonses, kao da iz pasoša, lične karte i sl. derivira nacionalni, odnosno pravno-politički status. Na koncu, Bosanac je termin koji već egzistira, ali u potpuno drugoj konotaciji, onoj nenacionalnoj. Mnogi ovu ključnu stvar ne razumiju pa se gube u poređenju Bosanaca s Nijemcima, Francuzima itd.

Poseban problem protivnicima bošnjaštva jeste islam, zato što je posljednji popis pokazao da u Bosni i Hercegovini živi 50,1 posto Bošnjaka, dok je muslimana 50,7 posto. Ne shvataju apologete bosanstva da se identitet ne nameće, da je bošnjaštvo najjače i najdublje ukorijenjeno u biće Bosne, te da identifikacija Bošnjaka s muslimanima nije uopće grijeh, posebno “bošnjački grijeh” devedesetih, nego projekat velikosrpskih i velikohrvatskih hegemonističkih politika, koje su od bošnjaštva otuđile dojučerašnje Bošnjake katolike i pravoslavce. Ovim se naravno ne žele baviti “Bosnaci” nego uporno srljaju ka provaliji, u kojoj se ovog puta neće naći Bošnjaci. A njima neka je sretno!