Ovako je i stanovništvo tešanjskih sela dočekalo partizane Prve proleterske brigade kada su na Novu godinu l943. stigli u ovaj kraj i već sutradan, 2. januara, osvojili Teslić. Seljaci su, zajedno s proleterima, rušili prugu između Teslića i Jelaha te cestu između Jelaha i Tešnja pomažući vojsci da na taj način spriječi prodor neprijateljskih snaga iz Doboja, gdje Nijemci, ustaše i domobrani imaju jak garnizon. Teslićki domobrani, dobrovoljci, mada brojni i snažni, nisu se ozbiljno suprostavili partizanima jer prema njima nisu ni bili neprijateljski raspoloženi a znali su da i partizani razumiju njih pošto čuvaju svoje kuće i porodice. Ni jedni ni drugi nisu željeli sukob. Partizani su dobili ono po što su došli: živežne namirnice i ratnu opremu a domobrani ono što je njima trebalo: slobodan izbor hoće li se priključiti njima ili će skinuti uniformu i vratiti se porodici. Ove ljude nije puno zanimala ni vlast ni politika. Jedina im je želja bila da prestane rat.
Pišući izvještaj o ovoj borbi, Ademaga Mešić je, pored ostalog naveo: «Partizani su tako dobro naoružani, da je skoro svaki treći partizan oboružan sa strojopuškom ili strojosamokresom i u borbi po izjavama svih lica, koji su se s partizanima borili – da skoro obične puške ne upotrebljavaju u borbi nego samo automatsko oružje a vojnici su im vrlo mladi od l7 do 25 godina, a među njima je jedna petina mladih djevojaka, koje su vrlo borbene. Opremljeni su vrlo dobro a neobično su disciplinovani i ne smije se njihova snaga podcjenjivati. Njihova promidžba tako je jaka i opasna da je teško naše domobrane skloniti na jednu uspješnu borbu protiv nih... Kako se govori, partizani su u Tesliću razdijelili narodu hranu, isplatili tvorničke radnike i nikog nisu maltretirali ili klali. Dojavna im je služba odlična, jer je potpuno istinita i neopažena, dočim naša dojavna služba je slaba, nepouzdana, lažljiva i skoro se može pravo reći da je i neimamo».
Okupator je iz Doboja odmah pokrenuo artiljeriju i tenkove te avione sa najbližih aerodroma i žestoko udario na sve partizanske položaje. Partizani su se s plijenom brzo povlačili prema planini Borji i već 5. januara iščezli u njoj. Nijemci i ustaše su češljali grad. Hapsili su ljude, pristalice revolucije i članove partizanskih porodica, te ih odvodili sa sobom. Jednu grupu su u Doboju strijeljali odmah, drugu, veću, otpremili u Sarajevo za taoce a najveću, stotine njih, otpremili na prisilni rad u konclogore Njemačke.
U ovoj posljednjoj raciji, budući da se zatekao u kući svog sina, našao se, mada bješe u poodmaklim godinama života, i Muhidin Muho Begović. Poveli su ga zajedno sa snahom Zubejdom, Azizovom ženom. Pokušao je zaustaviti vojnike da mu vode snahu, ali je odbačen udarcem puške od koga se nije digao. Vojnici su ga onesviješćenog ubacili u kamion. Šokirana majka, čijoj djeci vojnici nisu dali da se približe svejedno što su vrištala i plakala, uspjela je u tom haosu uzviknuti jednu jedinu jasnu poruku: «Djeco, idite komšiji Sejfi Seferoviću! Idite odmah! Sad!» A kad su je ubacili u kamion, zanijemila je od iznenađenja i zamalo se nije srušila na pod. Među uhapšenim ljudima bio je i Sejfo Seferović.
Desetak dana poslije ovih događaja dva bataljona iste partizanske brigade, u kojima je bilo i boraca Muslimana, vratili su se i krenuli na Tešanj, grad naseljen Muslimanima. Razbili su spoljnu odbranu oko grada, što im nije bilo teško jer domobrani i vojnici seoskih milicija bjehu domaći ljudi, koji se inače često povlače pred oslobodilačkom vojskom. Bataljoni su u daljem nastupanju nesmetano ušli u grad i zaustavili se ispod zidina tvrđave. Unutra nisu mogli jer su njeni visoki i debeli kameni zidovi sigurno štitili ostatak domobrana, one koji su se gore sklonili jer nisu vjerovali da će ih partizani poštedjeti. Ti su bili spremni na otpor. Osjetivši kako se napolju ništa krupno ne dešava i da vlada izvjestan mir, napet ali podnošljiv, građani su se osmjelili te izašli na ulicu i prilazili narodnoj vojsci. Vodila ih je znatiželja: dotada su slušali o ovoj vojsci, a sada je prvi put vide. Neobičan je bio cijeli prizor: dvije suprostavljene vojske su jedna naspram druge, u neposrednom domašaju, a ne pucaju jedna na drugu. Ličile su na protivnike gdje svaki ima razumijevanja za onog drugog; jedan brani samo svoj grad, vlastite kuće i porodice, a drugi cijelu zemlju i sav narod. Razlikuju se po uniformama i ciljevima, zbog čega se ne vole, ali se ne mrze.
U mnoštvu boraca na čaršiji Tešnjaci poznadoše svoje: Edhema Pobrića i Adema Hercegovca. Okruživali su ih drugovi ali i skojevci koji su izašli da ih vide i čuju. Svi bjehu raspoloženi, poletni i živi kao na svečanosti. Ozarenost se brzo prenosila s lica na lice i širila u opće, zajedničko veselje. Ono je, takvo, trajalo dok se domaćini ne sjetiše da pitaju proletere znaju li za njihovog sugrađanina Huseina Husu Hodžića koji je odavde prvi otišao u krajiške partizane i dobiše odgovor da je Huso jesenas, u oktobru, poginuo. Vazda prvi u borbi, neustrašiv i uporan, omiljen drug i komunista visoke svijesti, nalazio se na dužnosti komandanta Prvog krajiškog proleterskog bataljona. Ni oni ga nisu zaboravili, niti će.
Edhem Pobrić i Adem Hercegovac, jedini tešanjski komunisti Muslimani, ostaju ovdje neko vrijeme da prošire i ojačaju skojevsku organizaciju i pripremaju odlazak muslimanske omladine u narodnooslobodilačku vojsku. «Mi Muslimani ne možemo stajati postrani u ovim sudbonosnim vremenima za zemlju i za nas same», govorili su oni. «Ovaj rat će riješiti naše biti ili ne biti. Ne možemo čekati da to drugi čine mjesto nas. Nikada nigdje ni jedan narod nije opstao bez vlastite borbe za sebe. Sada smo u prilici da njome obezbijedimo i sigurno životno tlo i ugled kao narod, ravan s drugima». Svakodnevno su se u poznim večerima sastajali s naprednom omladinom u skrivenim prostorima i pri škrtoj svjetlosti svijeće, ili u mraku, razgovarali i planirali kako će provesti zaključke Prvog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije održanog u Bihaću krajem decembra minule godine. Hvatali su se i drugih zadataka: pomagali rad mjesnog Narodnooslobodilačkog odbora kao organa nove narodne vlasti; odvraćali svoje vršnjake da ne stupaju u izdajničku vojsku već da slijede primjere Muslimana partizana; privoljavali mlade domobrane da odanost okupatoru zamijene odanošću narodnoj vojsci... «Mi Muslimani se nemamo čemu nadati», govorili su ovi komunisti, «ako ne formiramo i imadnemo i muslimanske partizanske jedinice. Ako se sami ne potvrdimo kao borci revolucije, ona će nas zaboraviti i ostaviti u prašini. I najzad», dodavali su, «kako ćemo ojačati narodnooslobodilačku borbu ako joj se i sami ne priključimo? Trebamo slijediti primjere krajiških Muslimana. U Cazinu su još lani osnovali svoju brigadu, Osmu krajišku».
Na drugoj strani, ionako veoma brojne i snažne, ustaške i četničke jedinice još su rasle. Tokom tekućeg mjeseca u ove krajeve posebno na Trebavu i Ozren, došla je druga grupa srbijanskih oficira iz štaba Draže Mihailovića, za njom odmah i treća. Ovaj četnički vođa se, zahvaljujući izbjegličkoj kraljevskoj vladi u Londonu koju britanska vlada podržava i kani nakon rata vratiti u Jugoslaviju, i diplomatskoj mreži, od početka rata uspješno predstavlja vanjskom svijetu kao antifašista i uvjerava taj svijet kako je njegova vojska jedina snaga u zemlji koja se suprostavlja najezdi zla i sa zapada i sa istoka. Sa zapada fašizmu, sa istoka komunizmu. «Oslobodilačku borbu u Jugoslaviji vode Srbi», tvrdio je gordo, «moji ravnogorski četnici». Britanci, Ameikanci, Francuzi... mu vjeruju. Britanska vlada mu daje punu moralnu i materijalnu potporu, američki predsjednik ga je, kao takvog, već odlikovao a sada, u februaru, i francuski general De Goulle (De Gol) ga je odlikovao ordenom Francuskih slobodnih snaga. Istaknuo je zasluge «legendarnog heroja, simbola najčistijeg rodoljublja i najvećih jugoslavenskih vojnih vrlina, generala koji se uz podršku rodoljuba ne prestaje boriti na zaposjednutom nacionalnom teritoriju, gdje stalno izaziva okupatorsku vojsku pripremajući konačan napad koji će voditi oslobađanju domovine i cijeloga svijeta, zajedno s onima koji nisu nikad prihvatili potčinjavanje jedne velike zemlje brutalnom osvajaču». Čak i francuski komunisti veličaju krepost i snagu «smionoga srpskog generala Mihailovića».
«Kako laž zna dugo živjeti!» rezignirano je uzvratio Nur-ef. Smailbegović kada su mu viši obavještajci kazali za to. «Zar istina o izdaji srpske nacionalne vojske i masovnim pokoljima što ih je ona počinila nad Muslimanima, njenih pokolja koji još traju, nije stigla do svijeta? Samo u roku od pet dana: 5. i 6. januara, na Badnji dan, i 5, 6. i 7. februara četnici su u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku usmrtili nekoliko hiljada žena, djece i staraca. U jednom mahu počinjen je stravičan genocid». Oficiri su, pomalo laički, kazali da se nigdje ne laže kao u ratu, a da će istina svanuti sa slobodom i pravdom za koju se valja izboriti. Ovi isti oficiri su donijeli informaciju da se četnici upravo sada svojski pripremaju da pomognu Nijemcima i Italijanima u narednoj ofanzivi protiv narodnooslobodilačke vojske. Ta ofanziva, četvrta po redu, priprema se u Rimu još od Nove godine. 3. januara bili su se sastali na dogovor njemački komandant za Jugoistok Aleksandar Ler, (Alexander Lehr) maršal Ugo Kavaljero (Cavallero), načelnik italijanske komande, general Vitorio Ambrozio (Vittorio Ambrosio), načelnik italijanskog generalštaba, general Mario Roatta (Roatta), komandant italijanske Druge armije, komandant trupa Crne Gore i guverner Crne Gore Pirzzio Birolli, general Reuzo Dalmazzo, komandant oružanih snaga u Albaniji i general Geloso, komandant italijanskih snaga u Grčkoj.
- Mi konačno moramo uništiti Titovu bandu koja se neprestano množi - govorio je general Lehr - i trajno obezbijediti svoje zaleđe na Balkanu. Uništiti jednom za svagda! Mi to sada moramo učiniti.
- Mislim, gospodo - kazao je maršal Cavallero - da je
potrebno predvidjeti više operacija za to. Pored glavne, pripremiti i rezervne operacije.
- Razumije se, gospodine maršale - uzvratio je komandant Lehr - imamo u vidu čak tri, jednako osmišljene i važne. Već su im data imena, naravno pod šiframa: Vajs I (Weiss I), Weiss II i Weiss III.
- Šta se planira prvom - upitao je general Ambrosio.
- Uništiti partizane Like, Banije, Korduna, dakle hrvatskog kotara, i one iz Bosanske krajine. Te jedinice su najbrojnije a tamo je i Tito sa svojim štabom.
- Ko će komandovati? - slijedilo je pitanje iz usta generala Roatte.
- Osobno ću voditi operaciju - odgovorio je gospodin Lehr - a na vas, gospodine generale, računam kao na svog prvog saradnika. Da se sastanemo 9. ovog mjeseca u Zagrebu, gdje ćemo zajedno razraditi detalje?
- Sa zadovoljstvom, gospodine generale! Bit će mi osobita čast!
- S kojim snagama počinjemo ofanzivu? - glasilo je pitanje generala Birollija.
- Krećemo s osam divizija, računajući obje vojske, što čini osamdeset hiljada vojnika. Uz nas je i dvadeset hiljada četnika srpskog generala Mihailovića. Imat ćemo podršku i hrvatske
vojske, ustaša i domobrana. U rezervi držimo vašu Dobrovoljačku antikomunističku miliciju u Jugoslaviji. Ona ima, ako su podaci tačni, više od dvadeset dvije hiljade boraca.
- Dvadeset dvije hiljade i stotinu deset, gospodine generale - bî precizan maršal Cavallero.
- Računajući i četničke i ustaške odrede?
- Da.
- Kakav je njen nacionalni, odnosno vjerski sastav?
- Srba pravoslavaca je dvadeset hiljada i pet stotina, Hrvata katolika osamsto trideset i Hrvata muslimana sedamsto osamdeset.
- S kakvim snagama raspolažu Titovi partizani? - slijedilo je novo pitanje.
- Imaju svega dvadeset i jednu hiljadu boraca, ali, pored malobrojnosti i slabe tehničke opreme, imaju na teretu čak četiri hiljade teških ranjenika i bolesnika što ih, zajedno uzeto, vodi u sigurnu propast. Ovo će im zaista biti kraj.
*
Početkom godine, u isto vrijeme kada su se spremali da pomognu okupatorskim snagama u ofanzivi na partizane, srpska nacionalna vojska - četnici - izvršila je treći val svestranog genocida nad Muslimanima. Pokolje stanovništva, progone, prisvajanje njegove imovine i paljevine kuća izvršila je na širokom prostoru pokrajine, počev od područja Ljubinja, Avtovca, Bileće i Nevesinja, na jugu, do Ustikoline, Višegrada i Koraja, na sjeveru, te Jablanice, Prozora i Kulen-Vakufa, na zapadu. Prizori stravične smrti i avetinjske pustoši tih krajeva nadmašili su sve dosadašnje.
Ni hrvatska ekstremna vojska – ustaše – nije prestajala sa zvjerstvima. Ademaga Mešić je uspijevao da u svom mjestu zatvori puteve nasilju i ubijanju, ali, osjećao je i sam, to je malo. U njemu je sazrijevalo uvjerenje da tok i suština nacionalne borbe izmiču kontroli vlasti i pretvaraju se u nesaglediv haos. Bori se kako ko hoće, s kim hoće, bira sredstva kakva hoće, ubija ko koga hoće, niko ne odgovara nikome... a ljudi neprestano masovno stradavaju i umiru! Nastavi li se sa općim ubijanjem svijeta, kome će poslije trebati sloboda? Sjeo je i ponovo napisao pismo Poglavniku. «... Mnogo je razmimoilaženja u radu i u samom pristupu u obavljanju povjerene dužnosti», napisao je i dodao: «Nadam se da mi nećeš u grijeh upisati, što sam Te prisiljen zamoliti da me razriješiš dužnosti Doglavnika, položaja Tvoga velikog, koje sam ja visoko cijenio. Zahvaljujem Ti na iskrenom i očinskom povjerenju i naklonosti, te izjavljujem da i dalje ostajem Tebi vjeran i odan».
Ostavci je dao široko obrazloženje, gdje nije izostavio ni zamjerke Poglavniku osobno, ne samo one koje se tiču rata nego i one što se tiču mira. Poglavnik nije dao potporu nacrtu Ustava Islamske zajednice mada je obećao da će je dati u roku od mjesec dana. On dobro zna da se Ademaga protivi uvlačenju politike u vjerski život Muslimana i zna da je podržao slušaoce Visoke islamske šerijatske škole u Sarajevu koji su skrojili nacrt za vjersko-prosvjetnu autonomiju Islamske vjerske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. «Ti bi, gospodine Poglavniče», pisao je on, «trebao osjećati visoku odgovornost pred Hrvatima islamske vjere. Dozvoli da Te podsjetim kako se u vrijeme muslimanskog pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju u doba austro-ugarske uprave mnogo Hrvata muslimana odselilo u Tursku. Ne bi trebao dozvoliti da se iseljavanje ponovi i nastavi». U nabrajanju mnogih razloga za ostavku kazao je i ovo: «Tražio sam, bezuspješno, da se osobama koje prelaze na islam dozvoli da ne budu iseljene, Židovima, na primjer, onako kako je to dozvoljeno onima koji prelaze na katolicizam. Vlada prema Židovima muslimanima pokazuje pristrano ponašanje, što također vrijeđa moje osjećaje. Ti dobro znaš koliko sam se zalagao za hrvatstvo među svojim narodom, još to činim, ali ne mogu prihvatiti da se pokrštavanje nehrvatskog stanovništva čini po nejednakim uvjetima i bez poštivanja slobodne volje tih ljudi».
*
Tokovi rata u svijetu i na vlastitom tlu mijenjali su svijest i opredjeljenje Muslimana, pri čemu se širila i jačala misao treba li ulaziti u širu borbu i na čijoj se strani boriti. Svaka od zaraćenih vojski, okupatori, izdajnici i oslobodioci, željela je ovaj narod imati uza se. Spočetka su se okupatori i izdajnici uspijevali nametnuti kao njegovi saveznici i prijatelji i svrstavali mu mladiće u svoje jedinice, ali, drukčije odgajani i nevični sijanju mržnje i zla, ovi mladi ljudi su se oslobađali zablude, skidali te tuđe uniforme i zamjenjivali ih domaćim, partizanskim. Pronjemačkoj grupi muslimanskih građanskih političara istočne Bosne bivalo je sve teže ove vojnike zadržavati u okupatorskoj, fašističkoj službi, a još teže mobilisati nove. Suprotno njoj, patriotskoj grupi, koju čine visokoobrazovani Muslimani među kojima je i književnik Mehmed Meša Selimović, te oficiri antifašisti u domobranskim jedinicama, sve je lakše da ovim mladićima pokazuju smjerove kojima treba kretati u rat. Među ostalim, u svom majskom proglasu, ovi su kazali: «Muslimani, ne idite u SS trupe niti u drugu vrstu okupatorske vojske, nego branite svoje kuće i ognjišta; ne dajte nikome svoga oružja i oduprite se silom svakom onom ko hoće da vam ga uzme; pomažite narodnooslobodilačku borbu i stupajte u partizanske odrede i borite se protiv okupatora i njegovih slugu – ustaša i četnika, jer ćete jedino tim osvjetlati svoj obraz i steći dostojno mjesto u budućoj zajednici naroda Jugoslavije».
U selu Bukviku kod Brčkog je 2l. septembra trajalo narodno veselje jer je tog dana proglašena novoformirana brigada – Šesnaesta muslimanska. U svečanom stroju je oko osamsto boraca slušalo naredbu Štaba Prvog bosanskog korpusa o formiranju brigade. Svečanost se nastavila zajedničkom igrom i pjesmom vojske i civila.
Radost su dijelili i borci Tarevljani: tridesetpetogodišnji Muharem Mujbegović, jedan od osmerice braće Mujbegovića, čovjek sličan braći po gustoj crnoj kosi i širokom licu, u brigadi šef odsjeka za naoružanje; godinu mlađi Halil Muratbegović, ljepotom nalik majci Umihani, u brigadi rukovodilac komunističke omladine, i dvadesetogodišnji komunista Šefko Avdić, politički komesar u Štabu 3. bataljona. S njima u društvu bješe i kći bukovičkog imama Zarifa Begović, daidžišna Halila Muratbegovića, u brigadi bolničarka.
Kako su se Mujbegovići i njen rođak Halil izjašnjavali kao Srbi, djevojka je na vrhuncu radosti u razgovor uplela i jednu šalu:
- Odakle vi ovdje kad je ovo muslimanska brigada?
U odgovoru ih je pretekao komesar Avdić rekavši strogo:
- Ovo je - zapamti! - zajednička borba, drugarice Zarifa.
Naopako bi bilo da uza se nemamo Srbe, Hrvate, Albance, Jevreje... već sve one koji s nama žive ili, obratno, da oni sa sobom nemaju nas.
- Mjesto šale volio bih ti čuti ozbiljnu riječ - kazao je
Muharem Mujbegović. - Znam da te je ovamo dopratio drug Šefko, ali ne znam kako si se snašla u novoj sredini. Počela si u Tuzli?
- Jah. Tamo sam završila dvije škole, prvo analfabetski tečaj potom sanitetski kurs. Stanovala sam kod tvoje snahe, gospođe Zage.
- Drugarice Zage - popravi je on. - Ona je, kao i rahmetli Mustafa, revolucionar, mada se to dobro ne vidi jer radi u pozadini. Gospodi i gospođama neće biti mjesta u poretku za koga se borimo.
- Čuješ li za Edhema?
- Ne, ali znam za Smaila.
- Šta znaš?
- Poginuo je. Prilikom uspostave veze s jedinicom četnici su ga opkolili u jednoj kući sela Međulužja kod Mladenovca. Nemajući izlaza, ubio se bombom. Nije htio da ga četnici imaju živa u rukama.
- Žao mi je - rekla je ona ganuto i po izrazima lica ostalih drugova vidjela da to oni već znaju. - Dvije godine borbe, dva izgubljena brata - dodala je tužno.
- Da, rat ne bira žrtve - kazao je on. - Ali to smo znali prije nego što smo pošli u nj.
- Šta ti je s ostalom braćom, Mehmedom, Brajkom?...
- Živi su, bore se.
Kasnije je razgovarala s rođakom Halilom Muratbegovićem.
- Ima li šta novo u Tarevcima?
- Buja ilegalni rad i šire se obavještajni kanali - odgovorio je on. - Nakon što su prestale borbe u našem kraju i na Vučjaku, a posebno poslije 4. ofanzive kad su neprijatelji rasturali vijest da su naše jedinice na Neretvi potučene do nogu, ovi kanali su u narodu raskrinkali laž. U selu je poslije našeg odlaska obnovljena skojevska organizacija. Sekretar joj je Ibrahim Brajko Muratbegović, najmlađi brat naših Mujbegovića. Bio je đak zanatske škole u Tuzli i nadam se da ćeš ga ubrzo upoznati...
- Oh, znam ga! - prekide ga ona. - Upoznala sam svu braću Mujbegoviće kad sam bila kod vas. Okružili su me pristojnom pažnjom.
- Imali su koga! - polaska joj on.
- Molim te, nastavi pričati o Tarevljanima.
- Brajko je, kako rekoh, sekretar a članovi obje moje sestre, koje su nekidan primljene i u Partiju, te napredni omladinci iz komšiluka. Izabran je u selu i prvi Mjesni narodnooslobodilački odbor, u kome je i daidžić Jusuf, tvoj brat. Kroz naš zavičaj su ovih dana prošli istaknuti politički radnici i rukovodioci koji su uz pratnju jednog bataljona Pete kozarske brigade produžili u centralnu Bosnu. To su delegati koji su krenuli u Jajce gdje će se uskoro održati Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Znaš li šta je AVNOJ?
- Slušala sam na tečaju.
- I još jedna novost: sa svojim sestrama sam, muče babe, sakrio u pušnicu dvadeset pušaka još onda kad je propadala kraljeva vojska. Tajili smo to iz opreza a sada smo to oružje predali mladim Tarevljanima jer su formirali svoju četu. Nažalost, u Tarevcima nije sve lijepo.
- Šta ne valja?
- Domobranska legija iz Odžaka je na zahtjev nekoliko Tarevljana formirala u selu svoj ogranak. Zamisli, u njemu je i moj amidža Vejsil. Kancelarija je – vidi ironije! – u našoj zgradi, bivšoj čitaonici, tamo gdje smo priređivali igranke i gdje smo se sastajali.
- Zašto je tetak Ahmet-beg to dozvolio?
- Ah, ko ga pita!? Niti ga više ko drži za bega niti za ozbiljna čovjeka.
- Zašto?
- Bega, zato što je osiromašio; čovjeka, zato što truhne u
alkoholu. I ono malo što mu je ostalo, daje za rakiju.
- Kako je tetka Umihana?
- Ona je jedini čvrsti stub kuće. Razočarala se u mog babu a onda i u nas djecu. Jedino ona klanja i posti. Babo pije i sada, kad je ramazan. Nju to boli do dna duše. Ostavili smo je samu. Mada to ne govori, smatra da smo razjedinjena porodica. Naročito joj je teško što su i kćeri «pošle za kaurima». Obje su, kako rekoh, komunisti. Od stida se krije pred ženama čije kćeri čuvaju din i ne pada im na pamet da se mijenjaju. Mamu niko ne slušamo. Vrijeme provodi uz muhadžire kojima je širom otvorila vrata i nalazi oduška barem u tome što je njima od koristi. Ne liči na onu ženu koju ti znaš.
- Veze li, čita li, slika li?...
- Ne. To je radila dok se radovala životu. Mladost nikad ne spominje. Čuva je, valjda, samo u sjećanju.
- I ja sam za svoje mrtva. Ako i preživim rat, ne mogu im se vratiti.
- Ipak, valja se nadati da će u životu za koga se borimo biti mjesta i za nas ovakve kakvi smo.
Na kraju razgovora dao joj je «Oslobođenje», organ Narodnooslobodilačkog fronta Bosne i Hercegovine, novine koje su počele izlaziti nedavno. «Prvi broj je izašao 30. avgusta», rekao je on. «Čudi me da ga još nisi imala u rukama». U listu je o svojoj Muslimanskoj brigadi pročitala da je «izraz raspoloženja muslimanskih masa koje su se na svom vlastitom iskustvu uvjerile da je narodnooslobodilačka borba jedini spasonosan put. Ona je izraz njihovog dubokog povjerenja u opravdanost borbe srpskog naroda, koji je u surovoj školi oslobodilačkog rata postao svjestan da ne može izvojevati svoju vlastitu slobodu ako i drugi ne budu slobodni»... Onda još da je «Prva muslimanska brigada ozbiljan vojnički i politički faktor u daljem razvoju svijesti i aktivnog učešća Muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi. Ona je opomena onim elementima i reakcionarnim krugovima koji bi i ovoga puta pokušali da špekulišu sa osnovnim interesima Muslimana». «Ovo nije uredu ili ja ne razumijem», pomislila je. «Kažu: 'borbe srpskog naroda'...? Svi su se Srbi, osim komunista i skojevaca, od početka rata osjećali četnicima. Kao takvi su i pošli u borbu i već prve godine rata to i za prave postali. I sada ih je više u četnicima nego u partizanima». A onda: 'Prva muslimanska brigada'?... Kako prva? Krajiški Muslimani u Cazinu su još lani imali brigadu. Zar to ovi u novinama ne znaju ili, ako znaju, zašto prešućuju?» Ipak, oslobodila se brzo ove misli sjetivši se da je neiskusna i da ne treba dirati u ono o čemu veće glave razmišljaju.
*
Ahmet-beg Muratbegović je, po navici, sjedio sam uz piće i meze, napola pijan i bez određenih misli. Jedan «njegov» muhadžir najavi da neki vojnik napolju želi da uđe u kuću. Želi prijem. «Zar vojniku treba dozvola kad nešto hoće od civila?» prođe pijancu kroz svijest. Upita:
- Je li naoružan?
- Nije.
- Nije kazao šta hoće?
- Želi samo da vas vidi.
- Neka uđe.
Pojavio se sredovječan čovjek blijeda i suha ali vedra lica, onizak, u skromnoj vojničkoj uniformi na čijoj kapi se sjala petokraka zvijezda. Partizan! Učtivo je nazvao selam i kazao svoje ime: Enver Omanović.
- U prošlom ratu u Jakešu sam, kao muhadžir, proveo dio svog djetinjstva - govorio je - i nikada nisam zaboravio to vrijeme. Vi ste, Ahmet-beže, tada bili vojnik, kao što sam ja sada. Nisam vas nikad vidio jer vam je front bio daleko izvan granica naše zemlje. Nama Omanovićima je vrata vaše kuće otvorila plemenita Umi-hanuma, vaša žena, i starala se o nama kao da smo njeni rođeni. Sjećam se i vašeg sina Halila te kćeri Šahzije i Begzade. Sve bi ih volio vidjeti.
- Umihanu možda hoćeš - rekao je starac dosta hladno - jer svakog časa treba da se vrati iz džamije, s Tevhida, a ostale nećeš. Halil i Šahzija su natakli petokrake pa su, kao i ti, u šumi, a Begzada se kojekuda smuca s komunistima. I ja je rijetko i malo viđam.
Gostu se ne dopadoše njegove riječi.
- Vama, beže, kao da nije prijatno što je to tako?
- Mrzim uniformu, ne podnosim rat - uzvrati mu. - Kad gledam uniformu, kao da gledam smrt.
- Ni meni nije prijatna, ali je ova čistija od drugih.
- Šta misliš dobiti kada se rat završi?
- Slobodu.
- Samo to?
- Za ostalo ću se boriti sam.
- Hoćeš li moći? Hm! Idealist! Komunisti su vam začarali mozak. Popili vam pamet. Svi vi, obični ljudi, živjet ćete kao marionete. Vlast će biti u rukama onih koji su vas ubijedili da će biti vaša. I dalje će postojati razlike. Vidiš, ti me nazva begom, a ja sam samo jadnik, na dnu toka života. Vjerovao sam i ja u dobro, pravdu i zakon, pošteno živio, ratovao sam i zdravlje izgubio, ali džaba. Sad više ne vjerujem ni u šta. I ta vaša vjera u dobro i sreću je obična obmana. Dobro je samo onima – manjini – koji umiju da se nametnu naivnoj većini i da je uvjeravaju kako će i njoj jednog dana biti dobro. A kada će to vrijeme doći? Nikad! Ljudi ga čekaju do smrti i ne dočekaju. Nu, čujem korake. Bit će da je Umihana.
Vojnik je ustao pred njom, naklonio se i predstavio.
- Lijepe li radosti! - uzbudila se starica. - Zar si to zbilja ti, onaj naš «mali Enver»? Uzeli te nasilu u onom ratu. Dječak, a postao vojnik! Eto te opet s puškom.
- Zbilja si bio i u «mom» ratu' - ponovo se javio beg.
- Samo pri kraju - skromno je kazao vojnik
- Koliko dugo?
- Godinu.
- Hm, nije to malo! I nije te rat naučio pameti pa si se ponovo uhvatio za govno?
- Sad se borim za nešto drugo, rekao sam već.
- I ja sam tebi rekao kako će to «drugo» biti tuđe, a ne tvoje! Al´ hajd´, ostani i dalje blentavi Mujo!
Postiđena riječima svog muža, starica požuri da kratkim
išaretom «objasni» gostu da je beg pijan i ne zna šta govori, te je skrenula razgovor. Upitala je Envera:
- Otkud u Tarevcima?
- Moja jedinica je tu. Iskoristio sam trenutak da skoknem do vas, da vas vidim. Kako si, hanuma?
- Svakako, sine. Osijedila sam. Još jedna pa će biti šezdeset. A ti? A tvoji?
- Oni stariji, koji su preživjeli klanje u prošlom ratu, pomrli su, a oni mlađi stradali su u ovom. Niko nije preživio.
Pogledala ga je tronuto, puna saosjećanja.
- Jah, četnici... opet... - ponovila je. - Allahu moj, dokle će... Imaš li barem sestre, Zuhru i Zehru?
- Nemam. Njih su četnici, zajedno sa ostalim ženama, spalili u izbjegličkoj kolibi. A prije toga su ih... su ih...
Zastao je i zamucao. Vidjelo se da se pokajao što je započeo o tome. Umihana shvati njegovu nepriliku, zgrozi se i mirnije izusti:
- Ne moraš reći, Envere.
A onda promijeni predmet razgovora.
- Da nešto pojedeš? Imam spremljeno.
- Hvala, nemam kad. Vrijeme mi je isteklo. Drago mi je što sam vas vidio. Poselamite svoju djecu.
Oprosti se i ode.
*
Tek u prvoj polovini jula, kad su anglo-američke jedinice izvršile desant na Siciliju, jug Italije, - što je bio prvi uspješan napad saveznika na evropskom tlu – i, u isto vrijeme, nakon pobjede sovjetske armije u ključnoj fazi Kurske bitke – najveće tenkovske bitke koju svijet poznaje, u kojoj je učestvovalo oko šest hiljada tenkova i kada su Nijemci izgubili 2.900 tenkova, a poginulo ili ranjeno 230.000 vojnika – te u septembru ove godine nakon kapitulacije Italije koju su porazile velike sile antifašističke koalicije, postalo je sasvim izvjesno da će fašizam u svijetu, pa i ovdje, izgubiti rat. U mislima običnog svijeta porasla je nada da se neće još dugo gladovati i ginuti. Domaći vojnici, bilo da su nosili pušku za ličnu korist ili odbranu, bilo da su služili okupatorima, svi koji su bili izvan narodnooslobodilačkog pokreta, prenuli su se iz pasivnog razmišljanja i stali živo razmišljati o svojoj sudbini nakon što se oružje ohladi i nađe na smetljištu. Bližilo se vrijeme otkrivanja i prihvatanja istine i odgovornosti, doba u kome će pobjednici krojiti poredak i pravdu, nagrađivati i kažnjavati. Niko neće ostati «u kraju». Na narodnooslobodilački pokret se gledalo sa sve više razumijevanja i uvažavanja. Zanemarivala se misao da ga vode komunisti, revolucionari koje prosti svijet, zaveden osmišljenom i jakom propagandom, nije volio.
U oktobru je, zamišljen i potišten, bahnuo u Malu Bukovicu Latif-aga Hadžimujagić, načelnik Doboja. Došao je obići sestru i zeta, no već prije nego što je poslužena kahva, pokazalo se da nije došao za to jer je odmah počeo o tekućim ratnim
zbivanjima. Zanemario je sestru i sav se okrenuo zetu.
- Komunisti će dobiti rat - rekao je kratko, s nogu.
- Zar? - upitao je Džafer efendija, po navici mirno.
- Hoće, jer im prilike idu naruku. Kod nas ne valja. Vojska nam se osipa. Nekidan se iz Doboja sa svojom domobranskom bojnom izvuče pukovnik Asim Tanović i ode u partizane. Isto se dogodilo u Tuzli. Cijela legija majora Muhamed-age Hadžiefendića je prišla njima. Šest hiljada najboljih Tuzlaka! Kakva je to snaga!? Najbrojnija koju smo imali! Prelaze im i naše seoske milicije. Stižu haberi iz Cazinske krajine da će to učiniti i vojska Huske Miljkovića. I to je sila – četiri hiljade ljutih Krajišnika! Eto za kim idemo mi Muslimani.
- Vele da će nas u pravima izravnati s kaurima i da će Bosnu i Hercegovinu sačuvati samo za Bosance i Hercegovce - izusti imam.
- Jah, to govore oni koji im vjeruju. Takvih je, nažalost, pun grad. Taje se i kriju u mišije rupe. S njima je i Reuf-beg Đonlagić, zapovjednik Mjesnog domobranskog zapovjedništva, vaš Nur-efendija Smailbegović i mnogi drugi. Osnivaju nekakve odbore, narodnu vlast. Spremaju ražanj, a zec u šumi! Jedva čekaju čas kad će nam dohakati. Svi Muslimani, a posve razjedinjeni. Ne valja!
- Hoće li ti nova, njihova vlast zahateriti što si odan ovoj vlasti? - upita ga sestra Paša.
- Hoće.
- Napusti je onda.
- Šta ću raditi? Od čega ću živjeti?
- Bavi se trgovinom, kao prije.
- Ne proizvodi se, nema protoka roba niti svijet ima para da što kupi. Šta je kuna? Bezvrijedan papir. Osim toga, u ratu nema poštene i slobodne trgovine.
I time bî rečeno sve što je važno. Načelnik još malo posjedi pa se diže. Ode sumorniji nego što je došao. Domaćini se šutnjom zapitaše zašto je ovakav i zašto je uopće dohodio. Događaji teku mimo njegove volje? Morao se nekome potužiti pa je izabrao njih? Zar glava grada nema primjerenijeg sagovornika za ovakav predmet razgovora? Ako zaista nema, onda je on izvan živih tokova, osamljen je i nemoćan, i zato mu se čini da sve što vidi ide helać.
U proteklih sedam godina, od vremena kad je ostala bez muža, Hana Begović je proživljavala dane pune briga. Prihodi koji su dolazili u kuću nisu bili dovoljni da se podmiruju potrebe. Sama se starala da veže kraj s krajem i nastojala da nestašicu djeca ne osjete. Radila su, doduše, starija djeca; Smail u šusteraju, Salih u pekari, Habiba i Hadžera u najmu, ostajući povazdan na poslu, no sve to bješe nedovoljno budući da plaće radnika i nadnice nadničara nikada nisu bile manje. Svi su se umarali na poslu, uveče se vraćali bez snage i jedva su čekali da legnu. Otuda je u ovoj kući uvijek bilo dosta tišine.
Ni prihod s njive nije bio dovoljan. Ljeta ne bjehu berićetna, dolazila su s previše sunca koje je sušilo usjeve ili s obilnom kišom koja ih je potapala. U tim godinama muškarci su provodili jeseni s beračima koji su odlazili u Slavoniju da na tamošnjim poljima beru kukuruz i zarade žito za zimu.
Ni za stoku nije uvijek bilo hrane. Kad prestane paša, a do zime ne mognu kupiti sijeno, prodaju kravu pa na proljeće, pošto livade ozelene, ponovo je kupuju.
Mati je uvijek lijegala posljednja. Navikla je da djecu isprati na spavanje, da se uvjeri kako su sva pokrivena i mirna i da će noć ostati tiha. Katkad bi zastala među njihovim ležajima, zagledala se u njihova umorna nepomična tijela i s uzdahom pomislila: «Djeco moja, kakva li vâs sudbina čeka».
Djeca su ipak jasno osjećala da je majci najteže, da je šutljiva od brige i neizvjesnosti kako će živjeti dalje. U svemu su je slušala, sve su radila bez ikakvog pogovora i nikad se nisu prepirala ni oko čega niti žalila na nešto. Vladala je sloga kakvu je mati željela. Ostajala su privržena majci i nakon što odrastu. Hana nije odobravala sinovima da zalaze u gostionicu pa ni jedan nije ni pio ni pušio.
Smail, najstariji sin, mada je imao dvadeset tri godine, još se nije bio odlučio na ženidbu jer bi nova usta za sofrom samo više pogoršala stanje. Salih na nju, sve i da je htio, nije mogao pomišljati jer se poštovao ustaljeni običaj da u tome stariji brat ima prvenstvo. Isti red je bio i kod kćeri. Jednom je Medina, četvrta među sestrama, još djevojčica, kradom uzela šminku od sestara i zatvorila se s njom. Mati je to opazila i strogo je ukorila. «Bakamiš se, ha? Rano si zavirila poda se i opazila dlake pa misliš, ako su one porasle, da ti je i pamet porasla». Habiba je sa svojom dvadeset jednom godinom stasala za udaju, pa i Hadžera sa svojih devetnaest, no prosaca nije bilo, barem ne poželjnih i prihvatljivih. Javljao se katkad mušterija, kakav beskućnik ili nadničar, na što je Habiba mrzovoljno govorila: «Što će mi, imam sirotinju i ovdje».
Kad se nekoliko godina kasnije rat nadvio nad zemljom, život je postao još teži. Pored siromaštva zavladao je i veliki strah. U godini kad je pala Kraljevina, Hani se iznenada javila ponuda da se uda. Ponudu je dobila od jedne begovićke udate u Miljkovac, svoje vršnjakinje, koja je kazala da je mušterija imućan seljak, doduše star udovac, ali dobar čovjek, uz to bez djece. Čovjek svojoj budućoj ženi ostavlja sav imetak: kuću i zemlju. Hana bi udajom mogla zbrinuti svu djecu.
Hani ponovna udaja nikada nije padala na pamet, tim prije što je imala odrasle sinove i kćeri. Ipak, ovaj put, zaplašena nadolazećim ratom, stradanjem, razmislila je o ponudi. Nije htjela odlučivati sama pa je savjet zatražila od starijeg brata. Halil ju je upitao:
- Udaje ti se zato što išćiliš ili zato što ti je nužda?
- Nužda, brate moj. Kad zarati, vas muškinje će pokupiti u vojsku, otići ćete i bogzna kad ćete se vratiti. Vojska će mi uzeti Smaila i Saliha, a ostat će mi desetero mlađih, niko spaćan da hranu zarađuje. Šta ću onda ja?
- Ne razdvajaj se od djece. Najmlađem je tek četiri godine. Ja ti mogu pomoći. Nemam djece, nemam na koga trošiti. Moja zemlja može hraniti i mene i tebe.
Prve godine rata, padom Kraljevine, nastala je hrvatska država. Njena vlast je u početku bila blagonaklona prema Muslimanima. Uzimala je u vojsku samo dobrovoljce. Ti dobrovoljci njenoj vojsci nisu prilazili iz ljubavi nego iz želje da ne budu mobilisani za front. Hanini sinovi su ostali u selu i zadržavali se kod kuće sve dok su mogli. Nakon druge godine rata Smail je otišao u partizane, oslobodilačku vojsku, a Salih je mobilisan u hrvatsku vojsku – domobrane – i poslat na ratište. Ni o jednom ni o drugom Hana dugo nije ništa znala. Braća njena, Halil i Hasan, ostali su u selu, ali u domobranima. Držali su bunker i čuvali željeznički most na rijeci Rudanki.
To je trajalo do druge polovine 1943. godine. Ova godina je inače bila burna, najvatrenija ratna godina. Jednog dana Halil je zabrinut došao sestri.
- Hano - upitao je - ima li habera od sinova?
- Nejma, ali još se nadam da su živi - odgovorila je a onda se uzbudila - ili si ti belćim čuo nešto drugo.
- Nisam. I ja mislim da su živi. Treba Salihu poručiti da odmah prijeđe u partizane. U tome ti može pomoći Džafer-efendijin Malik koji, kao odbornik, prati događaje i ima dosta tačnih informacija.
- Zašto da prijeđe kad je Salih u istoj vojsci, hrvatskoj, u kojoj si i ti?
- Hrvatskoj, jah, ali ni ja neću ostati u njoj.
- Zašto? - upitala je zabrinuto.
- Kažem ti u povjerenju: Hrvatska država će izgubiti rat. Većina domobrana prilazi partizanima.
Otišao je a uplašena žena je sva potonula u brigu.
Rat je trajao u svoj svojoj žestini.
*
Jesenas u polju, kad se trgao kukuruz, Edhem Smailbegović među trgačima na svom imanju ugleda Božicu Janković, svoju bivšu štićenicu. Iznenadio se što je ona tu a još više što mu se nije javila. Posao je dobila preko predradnika. Ovaj mu je navodio samo broj sezonskih radnika i njihov ukupan učinak na poslu a ne i njihova imena. Sezonci su radili za žito jer hrvatska kuna, ratna moneta, nije vrijedila gotovo ništa. Tako se i dešavalo da im je zaradu davao predradnik, odmah, na njivi. Njega je obavještavao o količini žita što ga je izdao na ime troškova obavljenog posla. Da tog dana nije otišao u obilazak polja, ni dalje ne bi znao za Božicu. «Radila je i ljetos», kazao je predradnik, «kao kopačica zatim i žetelica. Tada je bila trudna, pa ipak je kopala i žela brže i bolje od ostalih sezonaca. Na njivi se i porodila». «Ja sam to trebao znati», ljutnuo se on. «Molila je da to ne kažem», kazao je predradnik. Još je govorio o ženi, ali ga Edhem nije slušao.
Razmišljao je o njoj. Kad se udala i otišla s imanja, mislio je da su se rastali trajno i da je više neće viđati. Današnji dan je pokazao da nije baš tako. Vidio ju je s razdaljine i na trenutak, ali i taj jedan tren bio je dovoljan da mu se probude čula. Vratio se vremenu koje mu je nešto značilo, kad mu je ona bila jedina briga i nada. Ponekad mu je budila uspomenu na zajedno provedene godine. Odrastala je ovdje i učila se životu vođena njegovom rukom. Nesklon maštanju i čvrst u vladanju emocijama, brzo bi odagnao misli na to doba. Pamtio je samo ono neizbrisivo: pomažući njoj, pomagao je i sebi. Ublažavao je krivicu iz svoje bludne avanture u ranoj mladosti i prao ukaljanu čast koja, očito, nikada neće biti sasvim čista. Noseći taj teret, još se nije približio ni jednoj ženi. Žena je jedino biće pred kojim se osjeća nesiguran i slab. «Ako je trudna kopala i žela i još se porodila na njivi, imala je krupan razlog za to», razmišljao je. «Kako ona zapravo živi? Kakav je čovjek za koga se udala? Zašto je mene zaboravila i zbog čega se ovako otuđila?»
Predradniku je rekao da nakon posla želi razgovarati s njom. Čekat će je kod kuće, u svojoj radnoj sobi, za koju ona već zna. Došla je. Ali to više nije bila osoba koju zna i pamti. Jutros ju je vidio s odstojanja i na momenat pa mu je, uz burno iznenađenje, promakla promjena njenog lika, a sada, kad stoji korak pred njim i kad je gleda nesmetano i široko, zapaža svaku pojedinost na njoj. Ponovo je u iznošenoj seljačkoj košulji, onakvoj istoj u kakvoj je došla na imanje kad je bila djevojčica. Lice joj se sada sasušilo, oči suzile i posivile a usne utanjile i popucale. Ganuo ga je njen izgled i beživotni pogled. Trebalo mu je vremena da progovori.
- Sjedi, Božice - rekao je najzad. - Kako živiš?
- Vidiš - rekla je kratko.
- Nisam znao da mi radiš na imanju.
- Nije ni trebalo. Iznevjerila sam tvoja očekivanja. Nemam više pravo na tvoju milost.
- Ne razumijem.
- Bila sam glupa, a nisam te slušala. Zaslužila sam ovo.
- I sada sebe kažnjavaš?
Slegla je ramenima.
- Pazi li te muž?
- Nisam više s njim. Baraba je, lopov. Donosio je kući
opljačkane stvari. Alat mu je puška. Nisam ga mogla opametiti pa sam otišla od njega.
- Imaš dijete?
- Curicu. Čuva mi je baka.
- Trebala bi imati neku stalnu, bolju zaradu. I lakši posao od ovoga.
- A gdje to ima?
- Ovdje. Vrati se na posjed. Jednom si kazala kako si tu bila zadovoljna.
- Ne zadovoljna, već srećna.
- Neće biti kao prije, jer je rat, ali barem nećeš gubiti snagu na oranicama niti zepsti na vjetru i kiši.
- I dalje želiš da me štitiš?
- Činit ću to kad god bude trebalo.
- Reci makar zašto to činiš?
- Imam dug prema tebi. Na početku rata sam bio pritvoren zajedno s tvojim ocem i tvojom braćom. Oni su predvidjeli svoju sudbinu, pomirili se s njom, i brinuli su jedino zbog tebe,
nedorasle, slabe i nezaštićene. Obećao sam im da ću se ja starati o tebi.
- Ispunio si dato obećanje. Nisam više nedorasla i slaba.
- Da, ali svojim poštenjem i čestitošću zaslužuješ da bolje
živiš i imaš barem malo više sreće. Sjećaš li se da sam ti jednom rekao kako ovdje imaš stalno mjesto?
Njoj oči oživješe, lice se smekša i vrhovi jagodica obojiše
rumenilom. Nadolazila je plima novog uzbuđenja. Osjetila je toplinu koja joj je potekla iz dubine srca. Spustila je pogled i zanjihala se u pasu boreći se s navalom snažnih osjećaja. Nije ništa kazala, ni zahvalila, samo je u njedra prošaputala: «Stvarno ima Boga!»
*
Posljednje sedmice novembra zemljom prostrujaše krupne riječi, zvučne i jasne, koje snažno takoše srca svih ljudi, probudivši u njima oprečna raspoloženja; kod većine radost i oduševljenje a kod manjine žalost i prezir. U Mrkonjić Gradu se 25. dana tog mjeseca sastalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, osnovano kao opće političko predstavništvo naroda ovog dijela zemlje a četiri dana kasnije u Jajcu je održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, na kome su bili i bosanskohercegovački vijećnici. Kako se ZAVNOBiH predstavio kao «opće političko predstavništvo naroda» tog dijela zemlje tako je i AVNOJ konstituisan u «vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije za vrijeme narodnooslobodilačkog rata». Dobio je svoj Nacionalni komitet kao «najviši izvršni i naredbodavni organ narodne vlasti u Jugoslaviji preko koga Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja ostvaruje svoju izvršnu funkciju». Rezolucijom ZAVNOBiH-a se, pored ostalog, izražava želja Bosanaca i Hercegovaca «da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata» koji u njoj žive. A u svojoj Odluci o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu AVNOJ navodi:
«Na osnovi prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje ili na ujedinjenje s drugim narodima, i u skladu s istinskom voljom svih naroda Jugoslavije, posvjedočenom u toku trogodišnje zajedničke narodnooslobodilačke borbe, koja je skovala nerazdruživo bratstvo naroda Jugoslavije, Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije donosi ovu Odluku:
- Narodi Jugoslavije nikada nisu priznali i ne priznaju raskomadanje Jugoslavije od strane fašističkih imperijalista i dokazali su u zajedničkoj oružanoj borbi svoju čvrstu volju da ostanu i dalje ujedinjeni u Jugoslaviji.
- Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje
hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradit će se na federativnom principu koji će osigurati punu ravnopravnost: Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
- U skladu s takvom federativnom izgradnjom Jugoslavije, koja se temelji na najpunijim demokratskim pravima, jest činjenica da već sada u vrijeme narodno-oslobodilačkog rata, osnovne organe narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju Narodno-oslobodilački Odbori i Zemaljska Antifašistička Vijeća Narodnog Oslobođenja (Glavni Narodno-oslobodilački Odbor Srbije, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske, Slovenski Narodno-oslobodilački Odbor, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Crne Gore i Boke, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Sandžaka, Inicijativni organ za Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Makedonije) i da je Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije i vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline.
- Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji osigurat će se sva nacionalna prava.
- Ova odluka stupa odmah na snagu.
Dne, 29. novembra l943.
U Jajcu
Za Antifašističko Vijeće
Narodnog Oslobođenja Jugoslavije
Sekretar: Predsjednik:
Rodoljub Čolaković, s.r. Dr. Ivan Ribar, s.r.
*
Šesnaesta muslimanska brigada zajedno s drugim jedinicama oslobodilačke vojske borila se na širokim prostorima istočne Bosne težeći da ponovo oslobodi Tuzlu i s nakanom da razbija pripreme i zamah predstojeće zimske ofanzive neprijatelja, a zima bješe na pragu. Za ovo se borio i Tuzlanski partizanski odred. Tih dana putem svog partizanskog radioprijemnika i vijesti što su ih prenosili komesari, borci su čuli novosti iz Mrkonjić Grada i Jajca a odluke, spontano i lahko, zapamtili su od prve do posljednje riječi. One su im razgalile dušu i ojačale ih dodatnom duhovnom snagom. U radosnom uzbuđenju su se grlili i ljubili. (Isto su činili i kad je doprla vijest kako sovjetske trupe okončavaju blokadu Lenjingrada, u kojem je tokom njemačke opsade od septembra l941. godine usljed iscrpljenosti i gladi umrlo oko 620.000 ljudi.)
Čim je dočekala da ponovo vidi Šefku Avdića, bolničarka Zarifa Begović je kazala kako treba doći u bolnicu pa i ranjenicima govoriti o odlukama. Komesar se odazvao odmah. Ranjenici su ga pažljivo slušali a na kraju zasuli pitanjima.
- Druže komesare - pitao je jedan muslimanski borac - kad si čitao ono o ravnopravnosti naroda, nisam čuo da si spomenuo nas Muslimane. Svi su nabrojani, nas nejma. Zašto?
- Pa zna se da ovdje, osim Srba i Hrvata, živimo i mi.
- Zašto onda nismo prozvani? I komunisti haman nastavljaju istom stazom kojom su išle vlasti u ranijim režimima.
- Zar sumnjaš u nas? - povisi glas komesar.
- Imam razloga da sumnjam - dočeka ga borac.
- Tako je bilo i pred ustanak - reče drugi ranjenik, borac bez nogu - kad je Partija pozivala narode u borbu za oslobađanje zemlje. U pozivu su jasno nabrojani svi, a nas su smjestili među «ostale».
- Nas ne priznaju za narod - sleti s usta trećem borcu.
- Drugovi, ovo su krupne riječi! - strogo opomenu komesar. - S vama se mora posebno raditi. Neće ostati na ovome!
Beznogi borac planu:
- Čovječe, izgubio sam noge za ovu zemlju, a nema mi imena u njenom glavnom dokumentu! Zar nejmam pavo ni da to kažem?!
Komesar Avdić ublaži glas, ali ostade čvrst, i reče:
- Druže, da... izgubio si noge... tragično je i žalimo zbog toga, ali ... drugi su izgubili živote!
Kratko ih je pozdravio i brzo izašao. Bješe uzrujan.
Bolničarka ga je jedva stizala.
- Ne ljuti se na njih, druže Šefko - govorila je u hodu - iskrvarili su, izgubili zdravlje, nerve...
- I idejna je borba važna, drugarice - uzvratio je on - ništa manje nego oružana.
Onda je naglo stao, promijenio i držanje i glas.
- Mogu li te nešto zamoliti, Zarifa? Imam pismo za svoju
djevojku u Modriči. Tebi svraćaju drugovi, terenski radnici i kuriri, pa bi mogla dati da ga neko usput odnese u Modriču. Naznačio sam adresu: Milena Popović, Pijačna 7.
- Nije naša? - iznenadila se djevojka.
- Hm, i ti! Mi komunisti smo prekinuli s tom tradicijom. Ime čovjeka nam ne znači ništa.
Ona je prihvatila pismo i poslala ga, ali je za njim ubrzo poslato drugo. U ovom se javljalo da je borac Šefko Avdić poginuo 26. decembra ispod sela Sjenokosa u dolini Krivaje.
*
Godina se završavala značajnom porukom što ju je iz bolesničke postelje poslao britanski predsjednik Vinston Čerčil (Winston Churchill) svom ministru vanjskih poslova. Predsjednik se nalazio u Africi i liječio od zapaljenja pluća u Marakešu. Poruku je napisao nakon što je ministar vanjskih poslova Anton Idn (Anthony Eden) u Donjem domu Britanskog parlamenta kazao: «Tokom mnogih mjeseci partizani pod komandom maršala Tita bili su centar otpora protiv neprijatelja u Jugoslaviji. Iz svih izvještaja koje smo primili vidi se da su ovi partizani vezali veliki broj njemačkih divizija i da se bore protiv njih. Mi činimo sve kako bismo ih snabdjeli municijom i pružili im svaku moguću pomoć. Saveznici su, naravno, odobrili naš stav».
Predsjednik Čerčil mu je poručio: «Više nije moguće natjerati Tita da prihvati kralja Petra u razmjenu za raskid sa Mihailovićem. Kad jednom ode Mihailović, kraljevi izgledi će se umnogome popraviti, tako da ćemo se moći založiti za njegovu stvar u Titovom štabu. Rekao bih da smo se u Kairu svi složili da savjetujemo kralju da ukloni Mihailovića prije isteka ove godine. Sve Dikinove (Deakinove) i Maklinove (Macleanove) izjave i svi primljeni izvještaji potvrđuju da je aktivno sarađivao sa Nijemcima. Ni u kom slučaju nećemo moći da pomirimo ove dvije strane sve dok se ne odreknemo Mihailovića, ne samo mi već i kralj»...
