“Meni su tvoje priče najbolje”, reče mi nedavno kćerka, prelijepa krasotica moja (lijepa je na majku, a snažne karakterne crte od mene je pokupila), dok s njenim starijim sinom a mojim unukom šetamo ukusno uređenim stazama na Slanoj banji. E pa, zlato moje, ako je tako, a, eto, kažeš da jeste, evo još jedne “najbolje” priče, tebi za ljubav.

Prevreo dan. Ne izlazi mi se iz kuće. A moram. Valja mi do Brčanske malte, do banke, lovu da uzmem. A daleko. Četiri kilometra. Do banke. Izlazim, šta ću. Ulazim u taksi. Taksista se umah raspričao. O nepravdi, o čemu bi drugo. Šutim, gledam kroz prozor, puštam ga da se ispuca. I jeste.

– Koliko ti je godina – rekoh.

– Trideset tri.

– Prije trideset šest godina, dakle, prije rata, bio sam prisiljen napustiti okupiranu Tuzlu i otići u London.

– I tad je bilo isto?

– Isto.

Ništa ne reče, sve mu je bilo jasno. Pametan momak. Izlazim vani. Vidim, banka ne radi. Na vratima je obavještenje. Ne čitam ga, šta će mi obavještenje ako love nema. Zastajkujem ispred. Bezvezan osjećaj. Džabe sam izdangubio. Šta sad? Ništa. Nazad. Pješke. U Titovoj ulici prolazim pored niza načičkanih kafića. Neko uzviknu moje ime. Okrenuh se. Opa! Ibrahim, moj Ibrahim, dobar, predobar čovjek. Kakva lova, kavi bakrači, evo mog Ibrahima, evo moje hedije, a susresti se s Ibrahimom hedija je do neba. Srdačan susret, naravno. Dugo se nismo vidjeli, pa je i razgovor takav, neorganiziran.

– Bio sam jučer u Sarajevu. Vidio sam Šejha – reče nakon što smo ispraznili sve šaržere znatiželje.

– Kako je on?

– Dobro. Pitao je za tebe.

– I?

– Rekao sam mu da bi ono kroz šta si ti prošao patosiralo deset ljudi, ali, eto, tebe nije, ostao si na nogama.

– Šta Šejh kaže?

– Ništa. Šuti.

– To je dobro. Sve je rekao.

– Sve je rekao i onaj lik na Bahrudinovoj dženazi: “Neka efendije i šejhovi stanu u prvi saf!”

– Da, čuo sam to iz zadnjeg safa.

– Ja iz predzadnjeg.

– Ako odem prije tebe možda te zapadne prvi saf.

– Sumnjam. Tu će biti pisci, profesori, novinari, možda i poneki derviš, mada nisam siguran, s njima se nikad ne zna... Ipak, ko god da bio, odlučno ću se boriti za svoje mjesto, a da ne uzurpiram bilo čije pravo.

– Asertivan si.

– Šta je to?

– Otprilike to što si upravo rekao, nešto poput odlučnosti.

– Ne razumijem.

– Asertivnost je vještina ili sposobnost zauzimanja za sebe, za svoja prava, mišljenja, stavove... Takve osobe ne ugrožavaju prava drugih već ih poštuju i uvažavaju... Eto, to je...

– Kako popamtiš sve te izraze?

– Ma pusti, onako ja to nešto... Jako mi je vruće, kuham se pod ovom tendom... Odoh... Hvala ti na svemu.

– I ja ću donekle s tobom. Eh, ček, ček! Sad se sjetih! Pisac je ostavio knjigu za tebe, s posvetom, kod mene je. Hajmo da ti je dam!

– Kad ti je dao knjigu?

– Prošle godine.

– Dragi Ibrahime…

– Izvini, zaboravio sam.

– Dobro, dobro... Hajmo!

Dao mi je knjigu. Gledam u posvetu. Nogom kao da je ispisana. Jedva nekako razabrah šta piše, a piše ovo: “Poštovanom Sadiku uz očekivanje žestoke kritike.”

Knjigu sam pročitao iste večeri. Dobar, fluidan, ostvaren tekst, premda, odmah sam provalio, a kako i ne bih, pod snažnim utjecajem stanovitog Sadika Ibrahimovića te fundiran na njegovoj, Sadikovoj, poetici, jezičkom minimalizmu, samosvojnim stilsko izražajnim sredstvima i još koječemu. Evo primjera: “Kažu da je teško postiti ljeti. Noć je kratka. Dan je dug. Vruće je. Nedostaje vode. Naporno je raditi. Nema sna. Ili snova. Smetaju putena polugola ženska tijela. Bihuzuri dim cigare, miris kahve koji vjetar nanese u prolazu čaršijom. Ili smeta postojanje nekog ko ne misli kako bi ti htio da misli. Nekog ko ne zna. Ili ko neće da zna. Kao da nemaš pametnijeg posla od gledanja tuđeg, mirisanja tuđeg, razmišljanja o tuđem znanju ili neznanju, tuđem htijenju ili nehtijenju. Nema kaćuna, al’ vrijeme je ruža. Gledam ružu. Miriše ruža. Zna ruža. Pomiriši je!!!”

Ovo je... Hm... Da, ovo je definitivno ispisano pod snažnim utjecajem autorskog rukopisa stanovitog Sadika Ibrahimovića. I Šta sad? Pa evo: Piscu (ipak) čestitka i poruka, kratka, bitna: budi svoj i bit će dobro. Eto, tako.

Eh, sad mi valja privesti kraju još jednu “najbolju” priču.

Šta? Dovršena je?

Aman! Kad prije?