Zabrinut je moj dobri Senad. Otkaz je dobio na poslu, u firmi u kojoj je radio zadnje nepune tri godine, kao komercijalista, premda je profesor historije po zanimanju – otkaz zbog, tobože, poslovnog i kadrovskog prestrukturiranja, što je valjda, ili, pak, očito, eufemizam za poslovni subjekt koji je na korak od zakatančenih vrata. Velike im je pare, tačnije tom i meni znanom nezajažljivom gazdi, namicao svakog mjeseca – svojom sposobnošću, visokim profesionalizmom, odgovornošću, lijepim ophođenjem s klijentima… Za sve to, a ima toga još, “nagrađivan” je (pre)skromnom plaćom, plaćom koje bi se postidio (pod uvjetom da ju uopće prihvati) svaki korisnik budžetske hazne, nastavnik u osnovnoj školi, recimo, onaj isti koji ne proizvodi ništa, ne odgaja nikog, onaj koji smandrljava nastavne jedinice, pa ko šta uhaviza dobro i jest, a ko ne njegov problem, odnosno problem njegovih roditelja (dobro znam o čemu pričam, prošao sam kroz sve ovo s mojom djecom) te, na koncu, vjerovatno i sam iznenađen, za svoj smandrljavajući (ne)rad biva nagrađen trostruko ili čak četverostruko višom plaćom u odnosu na onu Senadovu, onu koju, je li, visoko profesionalni Senad više nema.

Uzgred, koliko čujem, nezadovoljni prosvjetari najavljuju štrajk. Bravo! Tako treba. Pridružit ćemo im se i dati svesrdnu podršku Senad i ja. Zašto ne bismo? Pa, zaboga, obojica smo na birou, dakle, mladi, lijepi, svježi, uspješni, solventni, njegovani, botoksirani, skockani k’o iz radnje, radno i intelektualno nepotrošeni i, kao takvi, a ni pravdoljubivosti nam ne fali, idealni suporteri njihovih, a nama, dakako, razumljivih, nastojanja da sebi i svojoj djeci osiguraju bezbrižniju budućnost. Da, uz vas smo dragi naši prosvjetari, kamenog srca nikad nismo bili. Eto, tako Idemo dalje!

Kišno je popodne, prvo takvo ovog nezapamćeno vrelog ljeta. Senad i ja sjedimo u Skokinom “prostoru”, redakciji, zapravo, o čemu sam, ako se ne varam, već pisao; u tihom, od neželjenih pogleda skrajnutom “prostoru”, omiljenom nam i, barem meni, jedinom vremena i energije vrijednom okupljalištu (često nam se pridruži i dragi mi i iznimno lucidni profesor Damir) u kojem, doduše ne uvijek, sve frca od suvislih, ugodnih i konstruktivnih razgovora. Ispričamo se, katkad čitamo jedni drugima naše tekstove (Skoka intenzivno radi na prvoj knjizi, a ja sam moj novi prozni tekst priveo kraju), razmjenjujemo mišljenja, ideje, stavove. Jako lijepo. Neslužbeno a kultno mjesto u Tuzli, usudio bih se bez zazora ustvrditi.

– Ne brini. Senade. To je bilo i prošlo, takav je život. Nafaka te čeka na nekom drugom mjestu, svezana je za kretanje i dobru volju. Imamo, Bogu hvala, i jedno i drugo. Naći ćemo posao za tebe. Nažalost, ponovo kod nekog robovlasnika, ali šta se može, tako je, kako je. Ništa ni neće faliti, niša ti ne smije faliti. Uredu? – rekoh.

– Uredu. Hvala ti.

– Jesi li čuo šta je Vučić izjavio?

– Ne. Šta? Rat nam je objavio?

– Ne baš rat, ali blizu si. U šumi je nekoj bio, pored Drine. Oko njega naoružani specijalci u maskirnim uniformama, novinari, kamere... Klasični ratnohuškački mizanscen. Spominjao je i Tuzlu.

– Kako?

– Čeznutljivo. Kaže, onako kao za sebe, da je Tuzla, mjereno zračnom linijom, udaljena svega trideset osam kilometara, da je to nevjerovatno, da je mislio kako je nešto udaljenija, pedesetak kilometara, Crni vrh je uzimao kao orijentir... I tako...

– To je sve?

–  Još je rekao da je Tuzla drugi grad po veličini u Federaciji i treći u Bosni i Hercegovini... Na tu i takvu njegovu izjavu odmah je reagirao Omer Berbić.

– Ko je Omer Berbić?

– Ma, onaj, iz Naše stranke.

– Ne znam ko je taj... Osim da mu je prezime tuzlansko... Šta je rekao Vučiću?

– U najkraćem: Ne uzimaj Tuzlu u usta. Sikter!

– Pravi Tuzlak. Tako treba. Dobro, dobro... Neka si mi to rekao... Nego, kiša neće skoro stati. Pljušti.

– Prolomila se.

– A kišobran nemam.

– Ni ja.

– Hoće li Skoka dolaziti?

– Rekao je da hoće. Nego, šta misliš da ja nama...

Ulazi Skoka, pozdravlja nas. Vedar, nasmijan. I mokar. Očito, kišobran nema. A ni autom nije došao. Ništa od našeg skorog odlaska kući. Krasno.

– Profesore – obraća mi se – jesi li vidio da je i Hayat objavio tvoj zadnji tekst?

– Čovječe, ja sam danas hronično neobaviješten! Ne, nisam. Kako? Otkud to?

– E, moj, profesore! Pa, tako to hoda! Znaš, ono s koljena na koljeno!?

Senad se nasmija, od srca.

I ja.