Skoro je podne.

Sjedim za kuhinjskim stolom, tik do prozora, pijem kahvu, slušam, tiho, zidovi da ne čuju, kompoziciju “Clair de Lune”. Claude Debussy. “Muzika je prostor između nota”, rekao je. Tačno, pomislih. Pa mi, po ko zna koji put, sinu da je isto i s riječima – najvažnije su one neizgovorene. Ili nenapisane.

Nebo je olovnosivo, od ranog jutra.

Kiša? Ne znam. Koleba se, i hoće i neće.

Dižem se i oblačim.

Valja mi izići u olovnosivi dan.

Platiti račune, kupiti dnevne potrepštine.

Eh, da, sjetih se, valja mi ponijeti i jezički obrađenu radnu verziju moje nove knjige i uručiti je uredniku D. B.

Zastadoh. Da mu se javim, kažem da ću doći? Hm... Podne je... Možda je na fakultetu... Predavanje, ispit, sastanak, možda uopće nije u Tuzli? Ne, neću ga zvati, ko zna u kakvom je poslu, a rukopis ću ponijeti, pa ako ga nađem dobro i jest, a ako ne... Ma ne, nije hića, odavno nije nikakva hića, sve što sam trebao i mogao pomiriti i poravnati u sebi i pomirio sam i poravnao... Da, tako je, nije hića, neću ga zvati.

Izlazim.

Plaćam račune.

Dnevne potrepštine ne kupujem, u povratku ću.

Okrećem k fakultetu.

Ispred je portir. Pozdravljam ga, predstavljam se, pitam za D., govorim zbog čega mi treba.

Kaže da nije tu, na putu je, do ponedjeljka ga neće biti te predloži da rukopis ostavim kod njega.

Zahvaljujem se i ljubazno odbijam, velim da nije nikakva hića, da ćemo se D. i ja čuti i dogovoriti.

Ne reče ništa, tek ravnodušno slegnu ramenima.

Pozdravljam ga i odlazim.

Ulazim u najstariju i najljepšu tuzlansku ulicu – Gradsku. Ova kratka ulica – u kojoj nekim čudom skoro ništa nije srušeno niti narušeno – povezuje bučnu raskrsnicu Skver i prostrani Trg slobode.

Ubrzo sam na Trgu, prolazim pored niza načičkanih kafića.

Ljetne bašče još rade. Sjedam u jednu od njih, poručujem čaj.

Tri-četiri stola dalje sjedi ne baš srcu mi mio usputni poznanik. Dokono razgovara s nekim likom.

U jednom trenutku osvrnu se, pogleda me kratko, nezainteresirano i šanerskom facijalnom gestom, kao, upita kako sam, šta ima. Odgovorih istom mjerom, jedva primjetnim klimoglavom. Tačno toliko zavređuje. Okrenuh glavu. Otpih gutljaj čaja. I sjetih se oca rahmetli, njegovih davno mi kazanih riječi: “Samo se nasmij i reci da si dobro, ionako nikog nije briga ako nisi.” Tako je, baba.

S obližnjeg stabla, javor je, ako se ne varam, uvehlo lišće neštedimice opada, a pokoja liska, krupna i beživotna, lelujajući doleti do mene.

Kao u Krklecovoj ekspresionističkoj pjesmi “List na vjetru”, napamet ju znam još od osnovne škole, a središnji i završni stihovi glase ovako: “Ni mrlja krvi, trag stopala neće trajati tu u krugu rodnog praga. Možda će samo usahlo drveće sjećati na me, kad se vratiš draga. Usahnuh i ja suhi list na hvoji, prije no što jesen u svom sedlu žutom projaha našim voćnjakom u kasu. Otprhnuše u vjetar dani moji, ko šaka praha u vihoru ljutom; i sav se život razbi, prosu, rasu!”

Da, nije teško pogoditi, pjesma je ovo o odlasku, o smrti.

Dižem se, kiša samo što nije.

Hitam kraticom, kroz Tabašnice.

Zvoni telefon. D. se javlja. Veli da je obaviješten o mom dolasku na fakultet.

Brzo smo se oko svega dogovorili.

Tako to rade ozbiljni ljudi.

Krenuh dalje.