Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3745-3788/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO 

RUHUL-KUDUS (SVETI DUH – DŽIBRILI-EMIN) JE REKAO MERJEMI: „JA SAM HAKKOV POSLANIK TEBI. NE BUDI UZNEMIRENA I NE SAKRIVAJ SE OD MENE, JER OVO JE FERMAN (BOŽIJA ZAPOVIJED)“

Da povežemo bejt koji slijedi sa prethodnim koji ćemo ponoviti:

Kad Merjemu iznenada nemir obuze,
poput ribe na suho izbačene,
glas joj dođe od ukazane plemenitosti:
„Ja sam povjerenik Hazreta. Od mene ne strahuj!

(Glas joj dođe od Džibrili-Emina, koji joj kaže da je on povjerenik Hazreta – Božanske veličanstvenosti.)

Od Uzvišenog dostojanstva glavu ne okreći!
Od tako prijatnog mahrema se ne povlači!“
(mahrem = neko ko ti je blizak rod, osoba pred kojom se žena može pokazati otkrivena, otkrivenog lica)

Pa se kaže, od tako prijatnog mahrema se ne povlači, ne plaši se mene, ja sam tvoj bliski!

Ove riječi izgovori, a čisto svjetlo iskoči
sa njegovih usana i sa zemlje sinu do Simaka.

(Simak je zvijezda Arktur, arapski se ona zove Simak.)

Sa usana Džibrili-Emina dizao se nur, a to je Božiji nur.
Pogledajte sad kako predstavlja Džibrili-Emina, koji govori hz. Merjemi:

„Od mog vudžuda ti bježiš u ȁdem,
a ja sam u ȁdemu car i nosilac zastave.

Ti si mene uporedila sa tuđim muškarcem. U odnosu na ilmi-zahir, na ovo vanjsko znanje, ovaj pojavni svijet, pa si se sklonila u alemi-gajb, u svijet skriveni, koji je sličan ȁdemu, svijetu nepostojanja, a u ȁdemu ja sam car i noslac zastave, ja sam ostalim melekima oko nura (Allahovog svjetla), predvodnik u alemi-džeberutu i melekutu, tj. u svijetu apsolutne vlasti i carstva.

Slušajući ovo kako se on predstavlja hz. Merjemi, pogledajmo ko je Džibril i koliko je nama dostupno da to vidimo i shvatimo...

Dalje kaže Džibrili-Emin:

Moj korijen i moje mjesto je u alemi-gajbu.
Samo moja forma je (ovdje) pred tobom.

(Ovdje pred tobom je samo moja forma koju ti vidiš, a znamo da je njegov mekam na Sideretu-l-Muntehau, iznad sedmog neba.)

O Merjemo, pogledaj,
jer moju sliku je teško shvatiti i razumjeti:
Ja sam i mjesec mlađak i priviđenje u srcu.

 (... priviđenje u srcu – vizija)

Kad jedna predodžba u tvom srcu zasjedne,
ma gdje bježala, sa tobom je.

Zato gledajmo, i ti i ja, da nam u srce zasjedne predodžba mahrema, ovoga bliskog, a ne ono što nam se preko šejtanskog mlijeka đusteriše, pa nam se može predstaviti i kao bog i kao poslanik... Da nas Allah sačuva toga.

Osim neosnovane i bezvrijedne predodžbe,
koja nestane poput lažne zore.

Osim neosnovane i bezvrijedne predodžbe – dakle, kad se ova prava predodžba u tebi naseli, kaže nam, ma gdje bježao ona je s tobom, ona te ne napušta. Sad hoće na taj način da nam pokaže šta se to dešava tamo i da imamo bar teorijsko znanje kako to izgleda, a ako nam Allah dadne i da lezzeten (iskustveno) to doživimo, onda ćemo znati šta je to.

Čovjek je po prirodi znatiželjen, ima (pogotovo danas) raznih kitaba što su objavljeni, gdje vi možete vidjeti kako se uspostavlja kontakt sa skrivenim svijetom, pa te znatiželja povuče... Čuvaj se, čovječe! Nemojte to dozvoljavati sebi, jer to, ako čovjek traži, Bog dragi zna, šta će biti s njim ako mu se to otvori. A onda će se to predstaviti u ovome lijepom svjetlu, a iza toga glavom i bradom – Iblis i njegova vojska! Varka za varkom, dok te ne upropaste! A ako ti to Gospodar dadne bez tvog traženja, onda ti je to dao i osnažio te da upravljaš tim. Vidite, kad je dao Sulejmanu, a. s., sve mu je podčinio, i šejtane i džinne – sve vojske! Nije niko smio otkazati poslušnost njemu, to je tako kad to Gospodar da. Jer oni nestaju poput lažne zore – natjerat će te u kjufur, a onda će kazati: mi se tebe odričemo, nemamo ništa s tobom! Ne dao Bog.

Dalje nastavlja Džibrili-Emin:

Ja sam, kao prava zora, od Rabbova nura,
jer, oko moga dana ne kruži nikakva noć.

Pogledajte ovaj bejt! Kako ovo hz. Mevlana govori, da Džibrili-Emin kaže: Ja sam, kao prava zora – nije to lažna zora, već zora od Rabbova nura; od Božijeg nura je ovaj nur koji vidiš: jer, oko moga dana ne kruži nikakva noć – nema tog mraka ni tmine koja može zastrti ovaj nur (svjetlu moga dana ne slijedi noć; nema noći u mom danu!) zato se ne boj, ti si u tom okrilju!

Pazi! La havle ne izgovaraj, Imranova kćeri!
Jer, od La havle, ja sam se spustio na ovu stranu.

La havle ve la kuvvete illa billah! (Nema snage ni moći, osim sa Allahom!) To se uči tražeći pomoć od Gospodara.

Imranova kćeri (hz. Merjemi kaže) – ne izgovaraj La havle, jer ti ja upravo dolazim od La havle!

Moj asl i hrana bilo je La havle, a i
svjetlo izraza La havle, koje je postojalo,
prije same te riječi.

(Svjetlo riječi La havle, postojalo je prije nego što si ih ti izgovorila; to je moj korijen i ja ti odatle dolazim.)

Ti se, od mene, utječeš Hakku.
Ja sam utočištem obilježen od Praiskona!
Ja sam to utočište, koje ti je toliko puta bilo
izlaz za spašavanje. Ti učiš „Eūzu“, a ja sam to „Eūzu“!

(Eūzu... – Utječem se Gospodaru od prokletog šejtana, tražiš utočište...)

Mi vidimo kako, po Allahovom emru, Džibril pritiče tamo gdje ga Allah šalje. Spominje se u jednom hadisi-šerifu kako ga je jedne prilike pitao Pejgamber, s. a. v. s: – O Džibrile, ti meni tako brzo dolaziš (znači, gdje je Sidretu-l-Munteha, iznad sedmog neba) donosiš Objavu, jesi li se ikada umorio vršeći tu dužnost? Kaže: – Ja Resulallah, jesam tri puta. Prvi put kad je Ibrahim, a. s., stavljen u katapult da bude izbačen u vatru, tu ogromnu lomaču koju je Nemrud zapalio, i kad ga je taj katapult izbacio, ja sam tada bio na svom mekamu Sidretul-Muntehau i dolazi mi naredba, emr od Gospodara: – Stiži Moga Halila, Moga prijatelja! Ja sam ga stigao u zraku i ponudio svoju pomoć. Drugi put, kad Jusufa es-Siddika, Istinoljubivog, braća bacaju u bunar. U onome trenutku kad je on poletio prema dnu suhog bunara, koji je bio dubok, dolazi mi emr od Gospodara: – Stigni Moga roba Jusufa! I ja sam ga stigao, prije nego je pao na tlo. (Da se ne udari dolje, visina je bila velika.) I treći put, ja Resulallah, kad je bila bitka na Uhudu i kad te je pogodio kamen, i tvoja mubarek krv, kap te krvi, poletila je ka zemlji. Ja sam bio tada na Sidretul-Muntehau na svom mekamu, i stiže mi emr od Gospodara: – O, Džibrile! Stiži Moga Miljenika i hvataj onu kap, jer ako ona padne na zemlju, nikad zemlja više neće zelenilom nići! Ja sam tada bio na svom mekamu Sidertul-Muntehau i stigao sam je da ne padne na tlo.

E sad kad joj kaže ovako: Ja sam to utočište, koje ti je toliko puta bilo izlaz za spašavanje. Ti učiš „Eūzu“, a ja sam to „Eūzu“ – znači, ja sam manifestacija tog utočišta, ne boj se! Allah me šalje tebi, da izvršim Njegovu naredbu, da se desi jedna jedinstvena mu'džiza / čudo: da se rodi dijete bez tjelesnog oca!

Osaburite još malo da završimo ovo poglavlje.

Nema beternije nesreće od neznanja.
Ti si u zagrljaju voljene osobe,
a ne znaš ući u ljubavnu igru!

Vidite kako se izrazio: Nema beternije nesreće od neznanja. Upućuje nas na hadisi-šerif: Nesreća za ilum (za nauku, za znanje) je – zaboravljanje! A njezino upropaštavanje je – da je kazuješ onome, koji je nije dostojan! To je ovaj prvi dio bejta, a sad drugi: Ti si u zagrljaju voljene osobe, a ne znaš ući u ljubavnu igru! Esteizubillah: Kad te Moji robovi pitaju o Meni – pa Ja sam blizu! (el-Bekara, 186) Pogledajte koja je to blizina! I uvijek je Gospodar blizu, samo mi svojim postupcima učinimo pa nam to izgleda negdje daleko. E zato, ono što nam je rekao u onome bejtu: Radi dana smrti, ovog trena mrtav budi – mrtav budi, pa da budeš drug sa Vječnom ljubavi! Onda, da otkriješ da je ovo ovako – da si uvijek u tom zagrljaju, u tom okrilju.

Ti prijatelja smatraš tuđinom.
Svojoj radosti dala si ime – briga!“

Hoće da joj kaže, zašto se ne raduješ gledajući u lice svoga Džan-dosta, Dosta duše, kad ti ga je Allah dao, da ga vidiš i u njemu uživaš!

Jedna takva palma, koja je lutf našeg Prijatelja,
zato što smo lopovi, preobrazi se u naša vješala.

(...) palma, koja je lutf našeg Prijatelja..., koja je ljubaznost, blagonaklonost, prefinjenost našeg Prijatelja, tj. Boga Uzvišenog... Dakle, ako izabereš put kako ti je Gospodar rekao – halal put (dozvoljen način) onda ćete ta palma koja je tako blizu tebe kad je dohvatiš posuti svježim plodovima; u tom kontaktu ćeš osjetiti užitak ove blizine i ovoga zagrljaja... Ali zato što smo mi lopovi, pa smo izabrali haram put, dojeći ovo mlijeko – prevareni smo! Možda i ne vidimo da je to tako... Preobrazi se u naša vješala ta palma, i onda se pitamo – gdje je to? Sve se može postići na lijep način – halalom; put harama vodi na vješala!

Ista stvar je sa mošusnim uvojcima naše Drage.
Zato što smo bez pameti, oni postaju naši lanci!

Nepromišljeni, ne gledamo na posljedice stvari; prihvatimo za ono što je zabranjeno, i onda – ti uvojci, koji su trebali da budu kao laso koji će nas privesti u taj zagrljaj, u tu blizinu, postaju naši lanci.

Jedan takav lutf, kao Nil teče.
Zato što smo faraoni, kao krv postaje.

Takva jedna blagodat kao što je rijeka Nil, koja tamo kuda protiče ostavlja samo ljepotu: zelenilo, plodnost, taj lutf Božiji... Ali zato što smo faraoni, što smo izabrali put faraonluka, da ugađamo našem egu koji stalno iz nas govori: Ja sam gospodar najveći! Mene slušaj!, onda se ta voda Nila pretvara u krv. Taj nimet koji teče, kad ti takav „zagaziš“ u njega, ti ga vidiš kao krv, kao što su Nil vidjeli Kopti (Faraonov narod) kad mu priđu. (Nil je bio Nil, čista voda Izraelićanima, istinskim vjernicima, koji su slijedili Musaa, a. s., čista pitka voda, a Faraonovim ljudima i narodu njegovom – krv.)

Krv govori: „Ja sam čista voda – pazi, nemoj me proljevati!
Ja sam Jusuf, a tebi izgledam kao vuk – o, ti, koji si pun svađe
i prepirke – o, ti, inadžijo!“

(O, ti, koji ugađaš svom nefsu, da bi se suprotstavljao Istini! Ja ti govorim: ja sam čist, čista voda, ali zbog tvog odabira da na ovakav način živiš, ti vidiš krv pred sobom – ti, koji si pun svađe i prepirke!)

I sa sljedeća dva bejta završava ovo poglavlje:

Zar ne vidiš, da jedan trpeljivi,
kad mu se suprotstaviš, postane poput zmije?

Pazimo dobro na ova dva bejta, kako završava ovo poglavlje. Zar ne vidiš, da jedan (tvoj jaran) trpeljivi... Recimo, imaš druga i vidiš da je onako usulane, smiren vanjštinom, kad mu se suprotstaviš, postane poput zmije, postane težak jad i teret, jer si ti sad udario na njegovog faraona i on na tvog! Nemojmo misliti: on govori sad od nas prema nekom drugom – ne! Ovo prvo nama govori, da mi vidimo kakvi smo. Jer znamo dobro, kad se u nama počne ovaj faraonluk buditi, šta iz nas izlazi – zašto me je napao, šta mu je?! A na koga je on napao? Taj udar (napad) ide na tvoj i moj nefs. I on se buni, ne godi mu to!

Njegovo meso i njegov loj nisu se promijenili.
On je tako hrđav postao samo putem manzare.

Recimo, ti si ga malo bocnuo, i najedanput se pojavljuje pravo lice tog tvoga prijatelja! Posljednji lik je njegov prvi i pravi lik! U srdžbi, čovjek pokazuje svoju pravu narav: kakav je njegov karakter; je li mu jači razum od strasti. On je sada u duši tako zloban, odbojan i ružan! Samo se to s polja ne vidi!

Nas neko bocne, pogledajte sad dobro šta se događa u tom trenutku. Ako bi mogli da sekundu osaburimo i da pogledamo šta to izlazi iz mene, jer to što izlazi, taj bijes – to sam ja, to je moje! A neko ga je povukao, i sad, ostavi to ko te je napao, to je sekundarna stvar, a primarna je ovo – da ti Allah tako pokazuje šta je u tebi, i da vidiš tu goropad koju treba staviti pod kontrolu. Ako to ne uradiš, ti ćeš biti u ovoj pitkoj čistoj vodi, koja će ti stalno govoriti: Ja sam pitka, nemoj me odbacivat! Ja sam Jusuf, Ljepotan – pogledaj me! Međutim, ako tu goropad u sebi ne staviš pod kontrolu, za tebe će Jusuf biti vuk, a pitka voda Nila – krv!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
El-Fatiha!

 

Drugi dio 88. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.