Kad god objavimo kakvu kolumnu, video materijal ili status na društvenim mrežama, a kojima ukazujemo na značaj Bošnjaka, njihov nacionalni kapacitet i ključnu ulogu u očuvanju Bosne i Hercegovine jave se sugrađani koji priupitaju: Šta je s nama Bosancima, to za nas nema mjesta, da li to znači da smo mi otpisani građani ove zemlje i sl.? Vjerujući da se javljaju dobronamjerni ljudi, oni koji su neupitne patriote ove države i domoljubi koji razumijevaju ustavnopravno uređenje zemlje u nastavku ćemo tim i takvim ljudima dati odgovor.
Prvo. U misiji očuvanja Bosne i Hercegovine kao naše jedne i jedine domovine smo svi mi koji ovu zemlju volimo, koji se za nju žrtvujemo, koji bi zarad njenog opstanka bili spremni sve vlastite interese podrediti općem interesu. Pod ovu kategoriju podvodimo sve sugrađane bez obzira na njihovo vjersko, etničko, kulturno, političko i nacionalno opredjeljenje. Znači, nisu samo Bošnjaci jedini građani Bosne i Hercegovine koji su pozvani da čuvaju njenu državnost, nezavisnost, teritorijalni integritet i suverenitet zemlje. Nemaju Bošnjaci ekskluzivno pravo na domoljublje. Tu se uvrštava daleko širi krug subjekata, ma kako se oni izjašnjavali.
Drugo. Pored osjećaja patriotizma, koji prožima sve građane ove zemlje bez obzira na njihovo etničko, vjersko, nacionalno i bilo koje ostalo identitetsko opredjeljenje, ipak je ustavnopravni okvir ključni mehanizam u zaštiti patriotskih vrijednosti. Poređenja radi, zamislimo samo koliko su Bošnjaci voljeli svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu samo stotinu godina prije? Možda više nego li mi danas, ali nažalost nisu posjedovali političke mehanizme zaštite, i to ne samo zaštite države nego i vlastitih života. Koliko samo danas postoji država u kojima živi mnogo naroda različitih vjerskih ili etničkih opredjeljenja, a koji ne posjeduju političke mehanizme upravljanja državom, odnosno ne posjeduju nacionalni kapacitet, pa usljed toga njihovom državom vladaju tuđinci, odnosno lica kojima uopće nije stalo do te države, nego samo do eksploatacije njenih prirodnih ili ljudskih resursa.
Treće. Kad smo već zaključili da puki osjećaj patriotizma i domoljublja nema efekta ako ga ne možete efektuirati te zaštititi ono što volite, a to je domovina, valja nam objasniti šta to konkretno znači u Bosni i Hercegovini. Za vođenje političkog života u zemlji potrebna su adekvatna politička sredstva kojima bi zaštitili svoju domovinu, predvodili političke procese u njoj i kreirali njenu budućnost. Ako jedna grupa ima sve navedene političke mehanizme u svojim rukama, onda tu grupu označavamo nacijom. U suprotnom, ako vi volite svoju zemlju, ali je nikako ne možete zaštiti, odnosno ne možete kreirati politiku te zemlje, a samim tim ni zaštititi vlastiti politički status u zemlji onda vi niste nacija. U tom slučaju govorimo o narodu, etniji, vjerskoj grupi, kulturnoj grupi itd.
Četvrto. Ustavni sistem u Bosni i Hercegovini mehanizme upravljanja ovom državom povjerio je Bošnjacima, te bosanskim Srbima i Hrvatima koji su kao takvi ne samo nabrojani u Ustavu, odnosno u Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonskog sporazuma) nego su tim nacijama dati svi mehanizmi upravljanja Bosnom i Hercegovinom na svim njenim administrativno-teritorijalnim nivoima. Ma koliko bilo nepravedno da agresori i oni koji su presuđeni za UZP, oni koji u svojim džepovima nose presude za genocid i agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, sjede u njenim institucijama, valja znati da je međunarodna zajednica ta koja je sljedbenike tih fašističkih politika ostavila u institucijama ove zemlje. Istina, problem je u tome što nacionalni kapacitet Bošnjaci vuku iz Bosne i Hercegovine, dok je isti kapacitet bosanskih Srba i bosanskih Hrvata svojim političkim izvorištem u Beogradu i Zagrebu. Međutim, i tako nakaradan sistem omogućava da se nijedna odluka ne donese bez onih koji su branili državu, koji su za nju krv lili, koji su svoje kosti ugradili u njene temelje. Jasno nam je da to nisu samo Bošnjaci, ali je Dejtonski mirovni sporazum priznao samo Bošnjake kao subjekte koji mogu parirati destruktivnim srpsko-hrvatskim političkim subjektima. Valjda nam je jasno da su Bošnjaci nacionalni subjekt s punom političkom i pravnom odgovornošću za stanje Bosne i Hercegovine. Međutim, tu Bošnjaci nisu sami, jer su isti mehanizmi dati i bosanskim Srbima i Hrvatima čije politike i dalje servilno služe hegemonistima iz Beograda i Zagreba razarajući ovu državu. Znači, nikakvi Bosanci u političkom smislu riječi ne postoje. Pa čak ni kao nacionalna manjina ne postoje, jer takva manjina bi negdje na svijetu trebala biti nacionalna većina, a što nije slučaj!
Peto. Navedene nacije, koje su nakon 1995. godine dobile poluge vođenja / kočenja ove države, nisu uspostavile Bosnu i Hercegovinu, nisu je konstituirale. Bosna i Hercegovina nastavila je svoj kontinuitet, ali je cijena očuvanja države bila omogućavanje troetničke podjele (iza čega stoji međunarodna zajednica) koja svakoj od tri etnije dopušta da, bez obzira na brojnost, jednako odlučuje o sudbini ove zemlje, odnosno da dobije nacionalni status.
Šesto. Griješi javnost u Bosni i Hercegovini kad smatra da su Jevreji i Romi nacionalne manjine. Ne. Dok su Jevreji vjerska zajednica, Romi su etnička i kulturna zajednica, što znači da nijedna od prethodno dvije navedene zajednice nije nacionalna, tako da im ne može pripadati ni prefiks nacionalnih manjina. Identična je situacija i s Bosancima. Takve zajednice imaju pravo na određene manjinske kvote, odnosno svoje predstavnike, ali u postojećem ustavnom sistemu nemaju status nacionalnih zajednica. U suprotnom, ustavni sistem u SAD bi mogli smatrati diskriminatornim jer ne omogućava Amerikancima koji su rođeni izvan SAD, da se nađu na čelu države.
Sedmo. Da ne bi bilo zabune. Svi u Bosni i Hercegovini su Bosanci jer je to oznaka njihovog geografskog porijekla, domicilne pripadnosti i određenja. Znači, ma koliko mi tvrdili da smo Bosanci, znajmo da s takvim opredjeljenjem ne možemo zauzeti pozicije niti u jednom organu vlasti u našoj zemlji, osim onih marginalnih za etničke, kulturne i vjerske manjine.
Osmo. Nakon svega navedenog patriotima Bosancima topla preporuka da se, s obzirom na njihov korijen i porijeklo, opredijele kao Bošnjaci. Ako pak to ne žele iz ovih ili onih razloga, onda neka se opredijele kao bosanski Srbi ili Hrvati, a koji bi onda zauzeli one pozicije u vlasti koje i pripadaju bosanskim Srbima i Hrvatima. Tada bi zaista napravili iskorak. Ovo su dobronamjerni savjeti Bosancima koji bi umjesto sanjarenja napokon trebali progledati. Ozbiljni su to ljudi. Nažalost, u tu priču pokušavaju uvući i Bošnjake objašnjavajući da su Bošnjaci etnija. Oni ne žele razumjeti da nacija nije pasoš, nego korpus političkih ovlaštenja po ustavu svake zemlje. Ako Bosanci ništa od navedenog ne žele, opredjeljujući se da i dalje čekaju ustavne reforme, zamolili bismo ih da sjede, gunđaju i čekaju, ali da ne zbunjuju bošnjačku naciju na čijoj grbači itekako fino žive i profitiraju!
Na kraju, svi smo mi građani ove zemlje, ali s različitim političkim pravima, baš kao u mnogim savremenim demokratskim sistemima gdje za one građane s manjim političkim kapacitetom postoje kvote za etničke, vjerske i nacionalne manjine, ali ne i za ključne pozicije u državi!
Zato, zapamtimo! Bošnjaci su nacija koja je opredijeljena ka očuvanju Bosne i Hercegovine zajedno sa svima drugima koji nacionalno nisu Bošnjaci, ali nemaju o tome dvojbe kao patriote ove zemlje. Pritom valja znati da se u vezi s ovim pitanjem mora znati ko kosi, a ko vodu nosi!
