Postaje neka vrsta mantre, obaveznog početka svake kolumne ili analize na temu kriza koja potresaju planetu izreći: „Svijet postaje sve nesigurnije mjesto, ispunjeno ratovima i političkom nestabilnošću.“ No, tako je, ni manje ni više - od Ukrajine do Bliskog Istoka, konflikti među državama i građanski ratovi destabiliziraju ustaljeni globalni poredak, dok se demokracije suočavaju s teškim unutrašnjim krizama.

Širenje radikalne desnice i rast autoritarnih režima dodatno potiču osjećaj nesigurnosti. Iako se činilo da je svijet nakon Hladnog rata ušao u period stabilnosti, posljednjih deset godina ukazuju na novu eru, prema nekima nove razine haosa, a prema drugima, još pesimističnijim - kraja.

Kraja vremena. Završnog čina.

Razdoblja nakon Drugog svjetskog rata

Svijet nakon Drugog svjetskog rata možemo podijeliti u tri ključna perioda. Prvi, Hladni rat (1945–1989), bio je obilježen sukobom između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Ovaj bipolarni svijet nije doveo do direktnih sukoba između dvije supersile zahvaljujući nuklearnom odvraćanju, ali je bio ispunjen brojnim proxy ratovima, od Koreje do Vijetnama.

Drugi period počinje raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, nakon što su Gorbačovljevi reformistički pokušaji propali. U tom unipolarnom svijetu, pod dominacijom SAD-a, svijet je iskusio talas demokratizacije i globalizacije. Devedesete godine su donijele najviše prelaza na demokratski poredak u historiji, a stotine miliona ljudi širom svijeta su se izvukle iz siromaštva zahvaljujući ekonomskoj globalizaciji.

Treći period počinje 2012. godine, s povratkom Vladimira Putina na vlast u Rusiji i usponom Kine pod Xi Jinpingom. U tom periodu raste broj građanskih ratova, a sukobi između velikih sila poput Kine i SAD-a postaju sve izraženiji. Autoritarni režimi sve više destabiliziraju međunarodni poredak, dok demokracije širom svijeta, naročito one koje su se razvile u posthladnoratovskom periodu, pokazuju znakove regresije prema autoritarizmu.

Fukuyamina teza o kraju povijesti

Francis Fukuyama je 1989. godine, prije kraja Sovjetskog Saveza, iznio ideju da je liberalna demokracija trijumfovala nad svim alternativama. Njegova teza o "kraju povijesti" sugerisala je da je ideološka borba završena, jer nijedna ideologija više nije mogla ozbiljno konkurirati demokratskim vrijednostima. U neku ruku, ova teza i danas zadržava određenu važnost – nema jasne alternative demokratskom legitimitetu. I autoritarni režimi i dalje simuliraju demokratske prakse, kao što su izbori, kako bi održali privid legitimnosti.

Međutim, Fukuyama nije predvidio krizu unutar samih demokratskih sistema, koja danas postaje sve izraženija. Fukuyama nije mogao predvidjeti da će Zapad moralno posrnuti u jednom nevjerojatnom preokretu u kojemu gledamo kako žrtve Holokausta postaju novi nacisti i da genocid koji čine nad Palestincima opravdavaju demokrature širom Evrope.

Nadalje, zapadne demokracije se suočavaju s ozbiljnim izazovima unutar svojih društava – legitimitet političkih institucija je ozbiljno narušen, a rast autoritarnih tendencija i ksenofobije podupire osjećaj poraza. Iako je ideja demokratskog legitimiteta i dalje prisutna, postavlja se pitanje može li liberalna demokracija preživjeti u svijetu koji se suočava sa sve većim globalnim haosom. Ne zaboravimo i ekonomsku krizu koja se ušuljala u Evropu i baca na koljena divove poput jedne Njemačke.

Danas svjedočimo rastu broja autoritarnih režima i povratku ratova među državama, ali i građanskih sukoba u mnogim dijelovima svijeta. U Africi, Bliskom Istoku i južnoj Aziji građanski ratovi postaju sve učestaliji. Iako je globalizacija tokom devedesetih donijela velike koristi mnogim zemljama u razvoju, njeni učinci su se pokazali privremenim i nesigurnim. Globalna kriza demokracije, uz ekonomske i političke neizvjesnosti, stvara plodno tlo za rast autoritarizma.

Jedan od ključnih trenutaka bio je povratak Putina na vlast u Rusiji 2012. godine, kada se zemlja definitivno udaljila od demokratskih reformi. U Kini, Xi Jinping je konsolidovao svoju moć, a sve češći sukobi između Kine i SAD-a te poprilično izvjesni rat oko Tajvana označavaju početak nove globalne ere koja će samo biti dodatni benzin u vatri rata u Ukrajini i izraelsko-palestinskog sukoba koji se proširoio na Liban i Iran.  

Kraj povijesti: je li Fukuyama bio u pravu?

Teza o "kraju povijesti" postavlja pitanje je li moguće da se liberalna demokracija, unatoč trenutnim krizama, i dalje održi kao dominantni model. Fukuyama je vjerovao da je liberalna demokracija pobijedila sve konkurente, ali, kako rekosmo, nije mogao predvidjeti unutarnju slabost demokratskih društava. Svijet je veći od pet, rekao je turski predsjednik Erdogan, što bi moglo praktično odzvanjati narednih desetljeća. Danas, mnoge demokracije pokazuju znake urušavanja, ali još uvijek nije došlo do dramatičnog povratka autoritarizma kao što se dogodilo između dva svjetska rata. Ili je možda, osim ugodnosti života, demokracija bila samo jedan privid koji je sada razgolilo licemjerje vezano uz izostanak osude cionističkih zločina. Ako je riječ o prividu, može li uopće imati svoj početak? Time, možemo li onda uopće govoriti o kraju jedne opsjenarske konstrukcije?

On o što je sigurno, s čime se slažu i najoptimističniji - rast autoritarnih režima, ekonomska nejednakost i politička neodlučnost zapadnih demokracija dovode do pitanja o budućnosti trenutnog poretka. Kina predstavlja model kapitalizma s autoritarnim režimom, koji bi u budućnosti mogao privući druge zemlje u potrazi za stabilnošću bez demokracije. Uprkos tome, Fukuyamina teza o "kraju povijesti" ponovo se preispituje te zaključci vode u dijagnozu - svijet se danas suočava s haosom koji sugeriše da povijest ipak nije završena.

Odnosmno, svijet ulazi u novu eru nestabilnosti. Ratovi, unutarnje krize demokratskih režima i uspon autoritarnih država dovode u pitanje ili čak u potpunosti ruše čak i privid ideala liberalne demokracije. Zapravo, kako nešto što je odavno postalo jasno izražena globalna hegemonija uopće može biti svedena na riječ – ideal?