Sjedili smo u istoj klupi u osnovnoj školi. Odrasli skupa. Uvijek bili dobri, i ostali, i danas, nakon tolikih godina, decenija, sad kad smo omatorili, kad ni naša djeca odavno nisu u cvijetu mladosti. Često se viđamo, skoro svakodnevno, živimo u relativnom komšiluku. Uf! Šta sad? Pa, evo, otužna su ta naša susretanja. Uvijek je... Ne, ne... Bolje je ovako: nema dana da ga nije zad’o, nekad manje, nekad više. Moglo bi se reći, a ovo ne govorim ja nego neslužbena usmena tradicija – jedan je od onih koji su se opili samo jednom, a odmahmurali nikad nisu. Je li tako? Ne nije, u njegovom slučaju zaista nije. Rekoh već, dugo se i dobro poznajemo, pa znam kad je počeo piti, a i zbog čega. No, ne bih o tome, prijatelj mi je, pouzdani, jedan od onih rijetkih varenih i pečenih, a takvi se brižno čuvaju, bez obzira na njihov trenutni hal i ahval.
Za lijepog vremena, a takvih je dana ovog proljeća i ljeta bilo u izobilju, sjedimo na klupi onkraj mahalske džamije, u debeloj hladovini podno stabla razgranate miomirisne lipe. Šutimo. Pušimo. Ponekad, a to ovisi u stanju u kojem on jeste, i razgovaramo. Grčeviti su ti razgovori. I, dakako, površni. Tako, kad je nešto bolji i postavi mi neko pitanje, ne uspijevam sastaviti ni tri rečenice. Prekida me. Nadopunjuje. Nastavlja tok mojih misli ili odgovara na postavljeno pitanje umjesto mene. Ne smeta mi to. Naprotiv, drago mi je kad živne, kad se ozari objašnjavajući mi, na svoj način, ono što bih mu ja trebao objasniti, kad za nijansu-dvije povisi inače slabašan glas i vehementno počne gestikulirati desnom rukom i cigaretom, katkad i ugašenom, među od duhanskog dima požutjelim prstima.
Nerijetko, zagleda se u mene, zastakljenim, ukočenim pogledom i počinje me obasipati komplimentima, lijepim riječima koje iz razloga elementarne pristojnosti neću navoditi. Tad, a ionako šutim, još tvrđe zašutim. Oborim glavu. Od muke. Od tuge koja me preplavi. Mašim se za džep, izvadim paklicu, zapalim novu cigaretu. Odbijem dim, gorak. Gorko i uzdahnem. Pa se, dok me doslovno granatira komplimentima, koji mi ne znače ništa i koji me, pride, jako bole, netremice zagledam niz tihu, opustjelu, u bujnu vegetaciju ušuškanu ulicu; u dvije ogromne od silne pripeke požutjele lipe i četiri omorike s desne strane glavne mahalske džade koje, otprilike do podneva, hladovinom sjenče ulicu i nepostojanom krivudavom linijom sijeku ju na dvije nejednake polovine. Gledam, je li, a u glavi mi, za takvih razgovora, ako se takvo šta razgovorom može i nazvati, vazda bljesne ista misao, tegobna, onespokojavajuća, a koju, slično kao i s komplimentima, jer tiče se samo mene, neću objelodanjivati. Njemu o tome, o toj podmukloj misli ili primisli, svejedno, nikad i ništa ne govorim. Ne smijem, ne bi me shvatio, tek bi tad, duša moja draga i ispaćena, bio u potpunoj konfuziji, a to, bezbeli, ne želim, pa šutim, slušam, ili ne slušam, kako kad, netremice gledam niz ulicu i odbijam gorke dimove.
Inače, darežljiv je. Izrazito. Ima lovu. Veliku. Čestito ju je zaradio prije no što će se, a ima tome desetak godina, nešto krupno i meni ne baš u potpunosti neznano stubokom prelomiti u njemu. Nadam se ne i nepovratno. Tako, za naših razgovora, ispotiha, da to ne primijeti, čupam ga kako znam i umijem, radim na njegovom povratku. Ne baš uspješno, nažalost. Ali, odustati neću. Nipošto. Jer, u biti, osim što je altruističan, korelativan je to proces – čupajući njega čupam i sebe. Tako ja to vidim. On vjerovatno ne, pa stoga i moj pažljivo odvagani oprez u našoj komunikaciji, i verbalnoj i neverbalnoj.
– Treba mi neki rječnik – reče jednom nakon duge obostrane šutnje.
– Šta će ti?
– Da naučim meni nepoznate izraze koje koristiš u razgovoru, jer uglavnom ih ne razumijem.
-– Ne treba tebi rječnik.
– Misliš?
– Da, mislim. Treba ti moje izvinjenje.
– Zašto?
– Zato što takve izraze koristim, tako, školski, automatizirano, to mi je, na koncu, i zanat. Neće se ponoviti. Izvini.
– Ne moraš se meni prilagođavati.
– Nemam ni namjeru. Problem je moj, ja ću ga i riješiti. Žao mi je, nisam bio ni svjestan da sam u našim razgovorima nepristojan. Moje izvinjenje, još jednom.
– Taktičan si.
– Trudim se. Nego, nešto gledam, zaista je prelijepa ova naša džamija.
– U Tuzli najljepša.
– Sutra je džuma.
– Znam.
– Mubarek džuma... Da, da... Odoh sad.
– Volio bih te i sutra vidjeti, ako ti bude naruku.
– Prije džume, na džumi, poslije džume?
– Pa, sad...
– Uredu. Čekat ću te ovdje, na klupi, ili ti mene, svejedno. Ako Bog da.
– Ako Bog da.