Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3745-3788/III (prvi dio)

 

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

U zadnjem bejtu minulog dersa hz. Mevlana nam je rekao:

Idi, jedi hranu mudrosti, koju ti je Bog dao na dar,
hranu, u kojoj nema nikakve hille ni interesa.

(Hrana u kojoj nema nikakve podvale.)

Sad nam hz. Mevlana u nekoliko narednih bejtova veli:

Kad je Hakk Uzvišeni rekao: „Jedite od Njegova rizka“,
razumio si, da se time cilja na hljeb, a ne na mudrost –
o, putniče!

Upućuje nas na ajeti-kerim, Esteizubillah: On vam je Zemlju pogodnom učinio pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim, što On daje (kulū min rizkihi). Njemu ćete, poslije oživljenja, odgovarati. (el-Mulk, 15)

O, putniče! O, ti, koji si krenuo ovom duhovnom stazom, ti si mislio da ovo kulū min rizkihi podrazumijeva ovaj naš svakodnevni hljeb, međutim:

Hakkov rizk je mudrost na tvojoj mertebi.
Ta hrana na koncu neće se zadržati u tvom grlu.

(Hakkov rizk je mudrost na tvojoj mertebi, na ovoj etapi tvoje egzistencije, a ta hrana mudrosti ne zapinje i ne davi onoga ko je konzumira – vječno ćeš od nje imati koristi!)

Ako ova usta zatvoriš, otvaraju se druga usta,
čija su hrana: zalogaji tajne mudrosti!

Na pravi način postupaj sa ovim ustima i onim što ulazi u njih, da bi se otvorila ova druga usta koja su spremna da prime i probave hranu mudrosti. Jer, kome je Allah dao mudrost, darovan je blagom neizmjernim! Kako je to i rečeno u ajeti-kerimu, Esteizubillah: On daje mudrost kome hoće, a onome kome je mudrost dana, dano je veliko dobro! A samo razumom obdareni (ulul-elbab) pouku prihvataju – shvatiti mogu! (el-Bekare, 269)

A ulul-elbab, kazali smo to više puta, to su oni posjednici srčike, oni koji svojim basiretom prodiru u srž stvari; to su ti koji mogu da shvate i da na pravi način odmjere ovo neizmjerno blago koje im je Uzvišeni dao, i ta hrana ne zapinje u grlu.

Mi smo vidjeli i znamo (poznato nam je) da nam Poslanik, s. a. v. s., u jednom hadisi-šerifu oporučuje kome se može zavidjeti – dvojici ljudi (u smislu da žudimo za tim da budemo poput njih): imućnom, koji taj imetak darovan od strane Gospodara dijeli na Putu Istine, i mudrom, kome je Allah dodijelio mudrost a onda on po tome sudi i druge podučava.

E sad nam kaže šta nas spriječava da dođemo do ove hrane:

Ako od mlijeka demonova, tijelo oslobodiš,
u tom odbijanju dojenja njega, mnoge ni'mete ćeš uživati.

Oslobodiš li se od tog mlijeka šejtanovog, u tom odbijanju, mnoge nimete (mnoge blagodati) od Gospodara ćeš uživati. A, interesantno je, prije ovog ajeti-kerima o mudrosti, koji smo sad proučili, dolazi ajeti-kerim, Esteizubillah: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas na fahiše / na razvrat (a u ovom kontekstu bi bilo: pošto vas plaši fukaralukom, onda vas navraća na škrtost), a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju – Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (el-Bekare, 268)

Znači, čovječe, ti i ja smo u ovakvoj poziciji: između ovoga napada šejtanovog, koji se manifestira na način da nas navraća (straši nas fukaralukom), na taj način postajemo škrti da ne dijelimo; drugo na šta navraća je fahiše, na ono što je razvrat. I, s druge strane Allah nam obećava oprost i nagradu, a potom ide ajeti-kerim, ovaj koji smo proučili o mudrosti. Dakle, da bi zaista mogao između ovoga da razlučiš na pravi način kako da postupiš, da se spasiš, morat ćeš zadobiti mudrost. Neće nimalo biti lahko zauzeti pravi stav, jer on i njegova vojska će na lijep način da ove odvratne stvari prikažu. Pa, pogledajmo naše osobine, ispitajmo koliko smo škrti, je li to pri nama, ili i ova druga dimenzija ružnih stvari, na koju šejtan navraća, uljepšavajući to i lijepo pakujući. A vidite čemu nas Allah poziva – oprostu i nagradi, a ova nagrada višestruko će se manifestirati – plivat ćeš, čovječe, u obilju Allahovih nimeta. Ali, imaš li vjeru da je to tako? Evo, Gospodar ti obećava za tvoje dobro djelo desetorostruku nagradu: dao si dinar, i u onome doslovnom smislu, sigurno, zauzvrat će biti i materijalizirano deset dinara – sigurno! Ali, ima li čovjek vjere? Mudrost tu pristiže i, inšallah, onda sve ovo čovjek može da postavi onako kako treba. Ali ne zaboravimo – treba se odbiti od dojenja demona i pijenja mlijeka njegova. A onda hz. Mevlana kaže:

Ovo moje objašnjenje je kao napola kuhano meso Turkmena.
Od Hakimi Gaznevije poslušaj potpuno objašnjenje.

Turkmeni imaju jednu vrstu jela poput naše popare, u kojem meso nije potpuno skuhano, takav im je adet. Hz. Mevlana kaže, sve ovo što sam vam rekao, to je – onako, napola kazano, a od Hakimi Gaznevije, mudraca iz Gazne, poslušaj potpuno objašnjenje. (Hakimi Gaznevija je preselio 1131. godine, oko osamdesetak godina prije rođenja hz. Mevlane. Izuzetno ga je cijenio hz. Mevlana, njega i Feriduddina Attara, i uz svog babu, to su tri čovjeka koja su veliki uticaj na njega ostavili.) Pa kaže, poslušaj od Hakimi Gaznevije potpuno objašnjenje:

U djelu „Ilahi-name“, ovo objašnjava, taj
mudrac, poznavalac tajni i ponos arifa.

Ovaj velikan poznat je još pod imenom Hakimi Senai i nadimkom Hakimi-gajb „Poznavalac tajni“), a hz. Mevlana ga oduševljeno naziva fahrul-arifin – ponos arifa, onih koji su dokučili istinsku spoznaju. „Ilahi-name“ je jedno njegovo djelo koje ovdje hz. Mevlana citira:

„Brigu jedi, a nemoj jesti hljeb onih koji brigu uvećavaju!
Jer pametan čovjek brigu jede, a dijete jede šećer.“

Malo komplikovan stih... Hakimi Gaznevi je rekao ovo, i to nam hz. Mevlana preporučuje: Brigu jedi!, jer čovjek bježi od brige i bola, a ti jedi brigu – kaže – jer iza brige dođe ferahluk, sigurno. (...) a nemoj jesti hljeb onih koji brigu uvećavaju! Ovome bejtu se može sa više tumačenja prići, a meni dolaze ova dva pristupa: znači, brigu ti mogu uvećati oni koji su na šejtanovom mlijeku; sve ono što ti takvi nude dojeći šejtana, to ti samo brigu uvećava. S druge strane bejt nudi ovo značenje: nemoj jesti hljeb onih koji brigu uvećavaju, tj. nemoj jesti brigu fukare, njihovo siromaštvo, odnosno nemoj uzimati njihov hak, jer će ti se onda briga uvećati, onda ćeš vidjeti šta je briga, i na ovom i na onom svijetu! Jer pametan čovjek brigu jede, a dijete jede šećer – djetinjaste osobe, oni vole slatkoću ovoga svijeta (senzualna uživanja nisu zabranjena, ali u okviru kako je Gospodar to dao) ali to što njima šećer predstavlja, toj matoroj djeci, pametan se čovjek okreće od toga, stavlja to tamo gdje je Gospodar postavio i jede brigu, brinući se. Za šta? Pa kako će otići s ovog svijeta, jer to niko ne zna. Kako nam hz. Ali, k. s., kaže: Ja se bojim početka, a ljudi se boje kraja! Jer mi ne znamo kako je to bilo, u kojoj smo kategoriji bili u Praiskonu, šta smo Gospodaru kazali tada kad nam je stavio na raspolaganje dva puta... I to što smo izabrali na ovom svijetu, time ćemo i potvrditi taj naš izbor u Praiskonu...

Ja Rabbi, učini da budemo od sretnika koji će živjeti ovaj život koji Si nam dao, onako kako si Ti zadovoljan, i iznijeti ovaj amanet koji smo ponijeli.

Dobro vodimo računa da li zalazimo u hakove ovih ljudi, jer će onda to uvećati našu pravu brigu.

Šećer veselja, plod je iz vrta briga.
Ovaj ferahluk je rana, a ta briga mehlem.

(ferahluk = užitak, radost)

Istinski šećer veselja, istinsko veselje, plod je iz vrta briga – prošao si, čovječe, kroz brigu, pa dunjaluk je sam briga! Valja u ovoj „kući obmane“ ostati sačuvan uz sve ove izazove. Plod tog tvog čuvanja i bdijenja nad tvojim postupcima i govorom, to je šećer veselja, to je ovo istinsko veselje, a ne ovo što ova matora djeca vole da jedu, ove „slatkiše“, tj. ova senzualna uživanja bez ograničenja. Za ovaj ferahluk što dunjalučar vidi užitkom, hz. Mevlana kaže da je to rana, a ta briga (ova briga na način onoga ko je brižan kako će proći ovaj život) e ta briga, to je pravi mehlem za takve rane.

Esteizubillah: Innallahe la juhibbul ferihin! – Allah ne voli obijesne! (el-Kasas, 76)

Innallahe juhibbul kalbel hazin – Allah voli tužno srce. (Hadisi-šerif)

Kada vidiš brigu, povuci se u kraj, s ljubavlju.
Sa vrha Rubve pogledaj na Damask.

Kada te obuzme kakva briga – povuci se u kraj, s ljubavlju – znači: došla je briga, obuzela te, šta sada uraditi? Probaj da očima istinskih Allahovih robova sagledaš stvari onakve kakve jesu; drugim riječima, probajmo sagledati stvari ovako kako nam ovaj veliki Allahov rob, hz. Mevlana, govori. On je vidio stvari onakve kakve jesu, pa probajmo na ovakav način, slijedeći poruke iz ovih bejtova, da pogledamo i mi na ono što nas okružuje i na nas same, očima velikih, pametnih i iskusnih ljudi, ne bi li se tako podigli visoko, odakle je pogled oštar. A onda kaže: Sa vrha Rubve pogledaj na Damask. (U Šam, u Siriju, kad dođete, da biste vidjeli ljepote Damaska, kažu vam: Idite na Rubvu, pa odatle pogledajte Damask! To je jedan brežuljak, jedna planina, pa pogledati odatle, znači imati cijeli Damask kao na dlanu. Neki od ovdje prisutnih, imali su priliku to vidjeti.)

Drugim riječima kazano: Pratite, evo ove poruke, pa će vas one podići na viši nivo, odakle je pogled oštar.
Da spomenemo ovdje dva stiha iz Hafizovog Divana u ovome smislu.

Jednoga dana, ako te stigne kakva briga,
nemoj biti tužan – ne zaboravi šućur činiti
jer od lošeg uvijek ima gore!
Hej srce, strpi se, i nemoj zabrinuto biti:
Jer, na koncu, ovaj akšam – postat će sabah,
a ova noć – bit će zora! (188. gazel, bejtovi: 11, 12)

(Najgušći je mrak pred zoru, a zora je najava dana, odnosno olakšanja.)

Pametan čovjek, u grožđu vidi vino.
Zaljubljeni u nepostojanju vidi egzistenciju.

To su ljudi koji imaju prodoran pogled, to su „ulul-elbab“ – posjednici srčike, pa takav kad gleda grožđe, on vidi vino, vidi napitak Božije ljubavi, vidi srčiku, suštinu, istinu toga. Zaljubljeni u nepostojanju vidi egzistenciju – u svojoj smrti, ili u svom fenau (nestanku) vidi beka (vidi vječnost).

Pogledajmo samo kako nas vodi, zasipajući nas ovakvim ljepotama!

I nastavlja:

Borbu vodeći, hamali su prekjučer vikali:

„Ti ne tegli! Daj meni da ja potegnem
taj tovar i da ga ponesem, kao lav!“

Zašto to rade?

Zato, što su od toga truda vidjeli korist,
taj teret, jedan od drugog su otimali.

Jedan od dobrih Allahovih robova imao je jednu posebnu želju da vidi Božijeg roba, Allahovog prijatelja, i on je u tom smislu i molio Gospodara, upućivao dove. I desi se, jednu noć usnije čovjeka, zna ga i kaže mu se na snu: – Evo, ovo je jedan od Božijih prijatelja. On sutra u njegov dućan, zna da je to njemu poznat kovač, ušao je kod njega i sad gleda ne bil vidio nekakvu posebnost, zašto li je ovaj čovjek zadobio takvu mertebu? Mnogo puta je dolazio tu, znao ga je, selamio se, sjedio s njim, i sad se pita po čemu je on nešto poseban. Kovač kuje željezo, a varnice frcaju i padaju po njemu, a on se ne odmiče od vatre. Pa će reći ovom svom drugu: – Znaš šta, prijatelju, ja sam tako navikao na vatru, da gorim, pa mi često dođe pomisao da zamolim Gospodara da začepi sa mnom Džehennem, pa da drugi ljudi ne gore u njemu.

Kad je to čuo ovaj njegov drug, rekao je u sebi: – Pa ti si, junače, najbolji među nama! I onda mu je bilo jasno zašto je on Božiji prijatelj.

Kad ovdje u bejtu kaže: (...) hamali su prekjučer vikali... , kao da nas pita: ima li iko od vas da će ovako povikati: – Brate, daj meni taj tvoj teret da ga ja podignem i ponesem?! Pogledajmo, naprimjer, kakvi smo po pitanju posla, jesmo li spremni da uradimo posao, ono što je naš zadatak, ili padnemo kao žrtva ovoga nagovora šejtanskog, odnosno dojenja njegovog mlijeka, pa idemo na to nek neko drugi za nas taj posao uradi, što bih ja to radio, zbog ovoga, zbog onoga?! I tako, a Bog te gleda! U ajeti-kerimu se kaže: Vi se trudite, a Allah, Poslanik i istinski vjernici će vidjeti vaš trud. (et-Tevba, 105) Sad se preispitajmo kakvi smo u poslovima. Voljeli bi pobjeći! A vidite šta nam hz. Mevlana kaže: prekjučer je tako bilo, vikali su i jučer, a evo i danas vam ja to vičem – imal' neko da hoće ponijeti teret drugoga?! Pogledajte najbolje ljude – došli su da ponesu terete cijelih naroda, svaki Božiji poslanik narodu kojem je bio poslan, a posljednji Božiji Poslanik poslan je cijelom čovječanstvu, a dalje njihovi nasljednici koji su tu prisutni... Pogledajte šta su sve spremni da ponesu za druge, pa se čudimo kako mogu to. I vidite, ponovo kaže: Zato, što su od tog truda vidjeli korist, / taj teret, jedan od drugog su otimali – ja ću to za tebe uraditi!

Onda nam kaže:

Gdje li nagrada Hakkova, a gdje li nagrada kokuza!
Ovaj ti daje riznicu blaga, a taj nekoliko parica.

Ali prevaren od ovoga mlijeka šejtanskog, ti više vrednuješ ove parice dunjalučke. Pogledajte, ako nam neko darne u te parice kako reagiramo?! A ako nam neko darne u ovu riznicu blaga koju svaki čovjek nosi u sebi, to ne osjetimo, jer i ne poimamo da je imamo! Gdje li nagrada Hakkova, a gdje li nagrada kokuza!

Esteizubillah: O ljudi, svi ste vi siromasi, ovisni o Bogu! (v. Fatir, 15) Bez obzira koliko je neko danas bogat, oslanjati se na njegovo davanje, to je oslanjanje na davanje nekoga ko je suštinski siromah, ko je kokuz.

Riznica zlata, koju ti Hakk daje, biće uza te,
kad ti odeš pod zemlju. To ne biva zaostavština.

Ova će Hakkova riznica, čovječe, biti uz tebe; nije to ovo što se nasljeđuje, jer ovo što se nasljeđuje to neće ni izać iz kuće kad tebe i mene iznesu na tabutu, to ostaje (taj imetak) nasljedniku. Tvoja najbliža rodbina, ona će izaći malo iz kuće, ona će te dopratiti do kabura i ostaviti, neće niko s tobom dolje otići, ali ova Hakkova riznica ide s tobom, riznica dobrih djela. Radeći dobra djela, ta se riznica, to blago, otvara i odzvanja u vječnosti.

Ispred tvoje dženaze trči i postaje ti
prisni prijatelj u kaburu i garibluku.

Prisni prijatelj, u toj kući što se zove kabur, i garibluku – u toj tuđini. Jer sad ulaziš u ovaj svijet koji se zove berzah (međusvijet) do proživljenja. Ali čovjek zaslijepljen pohlepom, prepadnut fukaralukom, ne može da vidi to blago.

Jedan ribar izdržavao se tako što bi pred zoru odlazio na more i bacao mrežu, jer ribe u samo svitanje posebno počnu prilaziti obali. Jedan dan došao da ponovo uradi ono što je radio mnogo puta prije toga kad, zagazivši u more, zapne za nešto. Zaobiđe to, baci mrežu i vraćajući se, opet zapne za to nešto. Ah, šta je ovo?, pita se. Ovako nešto do sada nije mu se dešavalo. Pogleda i napipa, vidi da je neka vreća u vodi. Izvadi je da mu ponovo ne zapne. Vreća teška, vidi ribar da je unutra nekakvo kamenje. Sjeo je na obalu i čeka da dođe vrijeme riba i da izvadi mrežu. U tom čekanju otvori vreću i počne bacati kamenje u more, i njemu lijepo slušati kako zvuči taj dodir kamena s vodom, interesantno mu, pa nastavi bacati, drugi, pa treći... Tako se zabavljao bacajući to kamenje i kad je posljednji kamen htio da baci već se razdanilo. Pogleda taj kamen, kad vidi da neobično sjaji i da je to malo bolji grumen zlata. Onda ga uhvatila tuga: ja sam bacao ovo na sve strane, ko to sad može toliko roniti i pronaći u vodi gdje je to sve nestalo. Hvata ga očaj, međutim sam sebi kaže: jesi bio zaslijepljen, toliko si žudio da ovu drugu stvar nakupiš, da ti je ova promakla, koja je tako blizu, zapinjala ti za noge! Opet te Bog Uzvišeni nije ostavio praznih ruku. Eto, stoji ti još uvijek taj jedan grumen, koji je ravan bogatstvu, i imaš, ako Bog da, na raspolaganju da to utrošiš na pravi način i da uzmeš pouku jednu za dalji život.

E tako se nama dešava: riznica blaga blizu, mi je nosimo u sebi, a ne znamo za nju! Sjećate se, često spomenemo ono kad hz. Mevlana kaže: Na glavi ti sepet pun vrućeg hljeba, kifli, samuna, a ti ideš od vrata do vrata i prosiš koricu hljeba, jer ne znaš, nisi uopće svjestan kakvo ti je blago Bog Uzvišeni dao. Šta te odvrati od tog blaga? E, ovo mlijeko koje dojiš, i onda ta uljepšana stvar, koja te privlači... A ovo drugo ti nekako daleko izgleda, a ti zapinješ za njega, to je tu. I onda, kad kaže ovo što smo maloprije spomenuli – pogledaj očima onih koji vide! Kako? Evo ovako: slijedeći ovo što nam kazuje hz. Mevlana. Kako bi Hadži Hafiz imao običaj reći: Pažljivo slušajte Mesneviju, dobit ćete odgovor na svako pitanje.

Radi dana smrti, ovog trena mrtav budi,
pa da budeš drug sa vječnom ljubavi!

Znači, radi dana smrti, koji ti neumitno ide u susret, ovog trena mrtav budi! U hadisu se kaže: Umrite, prije nego što umrete! Umri, od čega? Umri od ugađanja svojoj hevi koja se prometnula u boga, pa onda čovjek nezasit – šta god da ima ne može ga zadovoljiti! I umri od toga, da tvoja naklonost prema dunjaluku bude forsirana svakodnevno! Okreni se prema onome svijetu koji je vječan, a ovdje ispuni svoj zadatak, jer je to ahiretska njiva. Ovo je vrlo značajan bejt, pa da ga ponovimo: Radi dana smrti, ovog trena mrtav budi, / pa da budeš drug sa vječnom ljubavi!

Jedno od imena Uzvišenog je el-Vedud, dželle dželaluhu – Onaj koji kontinuirano voli. Pa da se čovjek okiti tim svojstvom i da uđe u hadret značenja tog imena. Amin!

Vidite sad ovoga bejta:

Sabur vidi, kroz perdu idžtihada,
lice, kao narov cvijet i dva uvojka Željene.

Sabur (tvoja izdržljivost, istrajnost na putu Božijeg zadovoljstva) vidi, kroz perdu idžtihada (kroz perdu tvoje istrajnosti i zalaganja) lice, kao narov cvijet i dva uvojka Željene. Ma gdje se vi okrenuli – kako se u ajeti-kerimu kaže – tamo je vedžhullah / Lice Allahovo! Tj. odraz Njegovih lijepih imena, Njegovih svojstava. (v. el-Bekare, 115) Ali, treba sabur (istrajnost, izdržljivost) jer – sabur vidi kroz perdu truda! Vidite šta je sad dokonost, lijenost, lendohanluk! Kako Isa, a. s., kaže: Svo smetlje se skuplja u takvom halu! Hz. Alija, r. a., kaže: Sabur je sablja koja se ne tupi, jahalica koja ne malaksava i svjetiljka koja se ne gasi.

Briga je kao ogledalo pred mudžtehidom,
jer u ovoj suprotnosti pokazuje se lice suprotno.

Pred tim trudbenikom (borcem, radnikom), briga je kao ogledalo, jer se u ogledalu, od dva antipoda (od dvije suprotne, oprečne stvari) pokazuje ona druga, tj. njena slika. Tako stvari bivaju jasne preko puta njihove suprotnosti.

Nakon kontrasta boli, drugi kontrast
pokazuje lice, znači – prostranost i raskoš.

(Nakon uloženog truda, niče plod, dolazi rezultat.)

Jedan vladar na Magribu imao kćerku koja je od rođenja bila bolesna, psihička bolest, teška bolest, tako da su je često morali vezati, nisu je drukčije mogli sputati. To je nosio taj vladar i njegova supruga, taj težak hal. I jednu noć zajedno su se našli na balkonu svoga dvorca, nevezano (nisu jedno drugom kazali) pa pitaju jedno drugo šta je koga navelo da izađe. Oboje su odgovorili – kabd (tjeskoba) proizvedena samo mišlju u kojem se halu nalazi naša kćer. I tako, dok tu na balkonu borave, gledaju zvjezdano nebo i vide: nebo se otvorilo, stabla, cvijeće i kamenje sve na sedždu pada, i čuju kako sve to ponavlja da nema drugog Boga osim Jedinog Boga, Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik! Pogledaju jedno drugo, pitajući se da li su isto vidjeli i čuli... Odgovor je bio potvrdan, pa se pitaju šta je ovo, šta bi ovo trebalo da znači?! Dok oni tako razmišljaju, pogledaju u svog idola – on izvrnut naopako! Šta ovo treba da znači?, pitaju se. Tad čuju glas od strane idola koji govori da je došla Istina – propala je laž! Rodilo se dijete u Arabiji, u Hidžazu, u gradu Mekki, između dva brežuljka, Saffe i Merve. A to njegovo rođenje ima za posljedicu ovo: sve laži su izvrnute naopako! U tom trenutku mati zaviče: – Vidi nam kćerke! On se okrene, dolazi ona potpuno zdrava! – Šta se to desilo s tobom, kćeri?, pitaju je. Ona im kaže, evo sad ću vam ispričati: – Taman sam počela da se zavodim u san, kad vidim jedna blještava prilika ulazi u moju prostoriju. Ja je pitam ko si ti tako lijep? A on odgovara: – Ja sam melek Gospodara svjetova, upravo sam prisustvovao sa ostalim melekima pri dolasku na svijet Ponosa cijelog univerzuma! Hoćeš li da te podučim dovi jednoj, preko koje ćeš ozdraviti? I on joj kaže: – Obrati se Gospodaru Jedinom Koji nema druga s ovom dovom: – Tako ti Tvog časnog Poslanika, Poslanika zadnjeg vremena, (Poslanik koji je došao kao pečat svih poslanika i najavio ahiri-zeman /zadnje vrijeme) otkloni od mene ovu tegobu, ovu bolest i brigu! A onda puhni u svoje dlanove i potari se od glave pa sve do nožnih prstiju. – Ja sam tako uradila i evo me, potpuno zdrava!

Sad su oni (vidjevši taj prvi znak neba i sve to) već počeli da gore u svojoj nutrini. Vladar i supruga njegova i ta kćerka odmah, ne govoreći nikome gdje su se zaputili, kreću prema Arabiji. Znači sa Magriba, a to je današnji Maroko, Alžir i Tunis, otprilike to je tu negdje bilo. Zamislite sad taj put odatle do Mekke, u tom vaktu, prije 1400 godina i malo više! Krenuli su na put uzevši samo najpotrebnije što im je iziskivao taj put. Na prvom njihovom konačištu, oni su malo legli, odmorili se. Gospodar im je pokupio (skupio) zemlju tako da su sutra u podne već bili u Mekki. Dolaze u grad, raspituju se koje se dijete rodilo tu noć? Kažu im tu i tu otiđite. Dolaze tamo, čekaju pred ulazom, moleći da budu pušteni da vide to dijete. I hz. Amina, časna majka Pejgamberova, s. a. v. s., dozvoljava im, samo kaže nemojte dugo, jer dedo njegov, Abdul Muttalib, nije baš zadovoljan da ga sad stranci posjećuju, bojeći se za njega. Ušli su, a hz. Amina im otkrije dijete. Vidjeli su ga, poljubili ga, i ruke njegove i noge, i kad su na izlazu bili, opet se vladar okrene i pita: – Mogu li još jednom da ga vidim? Kad ga je pogledao, u tom trenutku ispustio je dušu i preselio...

Eto tako. Ovo je jedan rijedak rivajet koji nemamo baš priliku naći u nagovještajima nubuvveta Poslanika, s. a. v. s., njegove pojave. Jedan rijedak navod, ali vidite kako je taj događaj interesantan. Mogli bi ovako tu priču (za sebe) da protumačimo, ja vam nudim ono što je mene inspirisalo, a svi ćete, ako Bog da, na svoj način otključavati te stvari: Imate Magrib, krajnji Magrib, krajnji Zapad u odnosu na Vrelo, na Izvor nura koji se pojavljuje. Idolopoklonstvo prisutno, i tako, vlada jedan hali-kabd, hal tjeskobe koji je pritisnuo jednu familiju, sevepom bolesti njihove kćeri. Oni izlaze u noć i gledaju prema zvjezdanom nebu. (Vidite šta je noć! Jer je noć iz Dženneta, a u najviše slučajeva mi je il' prespavamo ili je trošimo u stvari nedostojne čovjeka. A u tim trenutcima se spušta poseban svijet.) I sad, tim izlaskom na balkon u toj noći, promijenili su perspektivu – gledaju nebo i vide to što vide. Odmah, ne žale truda (kad su vidjeli to čudo, pa čudo izlječenja...) da vide tu osobu, ko je to. Ne pitaju se koliki je put da dođu do tamo... Vladar ostavlja, i državu i palaću – svo bogatstvo, i kreću na put, koji bi i danas bio izazov, i čovjek bi se od same pomisli na takvo nešto morao zabrinuti – kako će i hoće li uopće uspjeti... Toga nema, takvih pitanja, kod ove porodice. Ovo je ta ljubav, kako nam je maloprije u bejtu rečeno: pa da budeš drug sa vječnom ljubavi, onda ona tebe nosi. I vidite, skupi se zemlja pred njima, premda taj put izgleda veoma dug, ali taj tvoj pedalj koji ti učiniš prema toj strani, Allah ti ovako odgovara! Skuplja ti to, da dođeš što brže – neće to dugo trajati, samo pokaži istikamet! I dolaze u epicentar onoga traženog! I vidite, umiranje u prisustvu takvom – duša se ispušta u takvom prisustvu; gubi se sve ono što tebe odvaja od cjeline, jer si se ti sad utopio u taj nur, on te cijelo vrijeme privlačio sebi i tebe više faktički nema, poput leptirice koja je sagorjela u plamenu svijeće. I on u toj ljubavi nestaje, odnosno da ovako zamislimo naš put: da nas ljubav ovako ponese prema ovom Izvoru, pa inšallahu teala, da se obistinimo u onome – umrite, prije nego što smrt dođe, prije smrti!

Ova dva svojstva posmatraj na prstima tvoje ruke.
Nakon kabda šake, bast sigurno dolazi.

Ova dva svojstva: kabda i basta, tjeskobe i širine, možemo posmatrati na prstima ruke – šaka se skuplja i otvara. Interesantno da nam je život između te dvije pojave: dolazimo na ovaj svijet i znamo da dijete dolazi skupljene šake (vidi se da nam je u prirodi pohlepa), a kad odlazimo sa ovog svijeta, ruka je otvorena, i sad ona govori svojim halom: Evo, pogledajte, šta nosim sa ovog svijeta! I tačno, između ova dva svojstva, između kabda i basta, naš se život odvija. Kao da nam kaže hz. Mevlana: Posmatraj ovo što ti ja govorim, gledajući na kabd i bast... Često smo ovaj primjer navodili, a evo sad smo došli do njega u Mesneviji, gdje hz. Mevlana kaže:

Kad bi ruka bila uvijek zatvorena ili stalno
otvorena, to bi bio znak bolesti.

Da je tako, to bi bio znak nezdravog i abnormalnog stanja. U ovoj smjeni halova tjeskobe i širine, odvija se naš život.

Putem ova dva svojstva, njegov rad i stjecanje su uređeni.
Kao krila ptice, ova njegova dva stanja, su mu jako važna.

Kao što ptica ne može letjeti s jednim krilom, nego moraju biti dva potpuno zdrava, tako i ovo: zdrav organizam je upravo u smjeni tjeskobe i olakšanja. Shvati to, čovječe, zauzmi takav stav i nećeš imati problem, kroz šta god da prolaziš, znajući da te Allah vodi na putu povratka Njemu – znat ćeš, ako Bog da, da dočekaš sve te halove.

Na kraju ovog poglavlja, ponovo se vraća pokazivanju Merjeme, njenog hala, pa kaže:

Kad Merjemu iznenada nemir obuze,
poput ribe na suho izbačene...

(Kad Merjemu iznenada nemir obuze..., tj. vidjevši tu priliku prelijepe osobe...)

I nije završio tu misao, nego stavlja sad naslov, koji veže ovu misao ovamo spomenutu. Hoće da kaže kako je ovo sve što je govorio (vidite, sve je stavio između kazivanja o Sadri Džihanu i njegovom vekilu koji bježi od svog Džan-dosta, svog vladara) odnosno on time hoće da nam pojasni naš bijeg od Gospodara. Onda nam kaže (upozorava nas) na pojave koje se vide, na slike. To je htio hz. Mevlana da nam pojasni kad kaže: Ti uteci Gospodaru, kao što je to hz. Merjema uradila! A onda hoće da nam kaže od kakvih pojava ne treba tražiti zaštitu i koje su to pojave. Dakle, nastavljamo kazivanje o hz. Merjemi i susretu s Džibrili-Eminom...

Prvi dio 88. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.