Mi Bošnjaci shvatamo da su stranci po “slovu Dejtona” obavezni da vojno-politički štite ovu zemlju od svih iredentizama, fašizama, hegemonizama, novih genocida nad Bošnjacima, ratova i sličnog. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija, mnogo surovija. Zar i danas, dok mnogi uživaju u ljetovanjima i Olimpijskim igrama naočigled svjetske javnosti izraelski režim ne provodi genocid nad Palestincima? Zar ne vidimo da su Palestinci gotovo prepušteni sami sebi!
Zar nakon iskustava tokom 20. vijeka smijemo i pomisliti na to da stranci brinu i štite ovu zemlju od nasrtaja iz Hrvatske i Srbije, a posebno nasrtaja na Bošnjake kao žrtve genocida?! Zaboravimo na to da je njima toliko važno što smo preživjeli talase genocida, zaboravimo na to da će prestati potkopavati bošnjački politički i nacionalni kapacitet, prestanimo sanjariti o humanizmu, pravičnosti i ljudskosti stranih subjekata, prestanimo se prilagođavati njima i odricati sami sebe. Koliko budemo spremni kupiti i odbraniti svoje slobode, toliko ćemo i opstati!
Otvorimo oči i napokon progledajmo šta nam to pripremaju na jednoj strani, dok nam na drugoj pričaju “lijepe priče”, daju Rezolucije, presude i druge pravne mehanizme. Pogledajmo kako perfidno udovoljavaju svim zahtjevima velikosrpske i velikohrvatske politike, jer su te politike strancima daleko bliže, važnije, interesantnije i bitnije, ma koliko zla da su one porodile, ma koliko krvi da su prolile, ma koliko oni bili katili, a mi žrtve! Zato se okrenimo sebi i zbijmo safove, pogledajmo se u oči, znajmo da je pred nama Bošnjacima težak put. Povežimo našu dijasporu, naše snage u zemlji i izvan zemlje. Naš cilj nije nikoga osvajati, nego se u svakom trenutku biti spreman odbraniti.
Skoro tri decenije “zamrznute i pritajene agresije” na Bosnu i Hercegovinu neprijatelji gledaju, vrebaju, čekaju signal iz svijeta da “konačno” krenu na ovu zemlju kao i nekoliko puta do sada. Grdno se varamo ako mislimo da su nekoliko puta samo tokom 20. vijeka susjedi kretali u fašističke pohode na Bosnu i Bošnjake, a da za to prethodno nisu imali dozvolu “međunarodne zajednice”. Stoga, taj svijet, ta licemjerna svjetska politika u ovoj zemlji nije pokopala fašizam, nego ga je nakon 1995. godine ostavila i institucionalizirala ne bi li tako dotukla Bošnjake, ne bi li im na taj način postepeno razvukli pamet da se mirnim putem završi ono što je započeto agresijom, genocidom i dvostrukim UZP-om. Kad sve navedeno imamo u vidu, zapitajmo se: Šta Bošnjaci moraju činiti da bi opstali i sačuvali svoju domovinu?
Prije svega Bošnjaci moraju biti svjesni da je naše najjače kohezivno tkivo neupitnost odnosa prema Bosni i Hercegovini, neraskidivost ljubavi prema zemlji za koju smo spremni položiti živote. Svjedoci smo da nam se podmeću, fingiraju, montiraju kojekakve socijalne priče kao ključni problemi ove zemlje, sve s ciljem da se skrene pažnja Bošnjaka s najvećeg problema, a to su susjedni fašizmi koji razaraju ovu zemlju. U takvom ambijentu potrebni su nadljudski napori da ostanete i branite vlastitu domovinu, vlastiti toprak!
Jedna od tih socijalnih tema jeste i ona o iseljavanju kao nečemu nužnom, pa čak i pohvalnom. Uopće se ne forsira priča o borbi za pravdu, o borbi za ideale, o borbi za ovu zemlju, o ljubavi prema domovini, o borbi protiv nepravde i slično. Ne, jednostavno se kao s pika podstiču i podržavaju odlasci iz zemlje, uz što sočnije pljuvanje po domovini. Da su se ti medijski pijunčići u rukama svih neprijatelja ove zemlje potrudili da barem s pola snage kojom demotiviraju mlade ljude na svim poljima pomognu u ohrabrivanju i prevladavanju problema, gdje bi nam bio kraj?! Znam, tada bi im bili uskraćeni mnogi svjetski fondovi! Međutim, ohrabrivanje i patriotizam nije njihov cilj, jer valja Bošnjake i sve patriote dotući, a njihovu zemlju napokon raščerupati. Jasno im je da to ne mogu učiniti dok mladi ovu zemlju doživljavaju kao dio svoga tijela, dio svoje duše, dok je vole i poštuju, dok se bore protiv nepravde. Naravno da mnogi Bošnjaci ovoga nisu svjesni, jer im je medijski imputirana priča o nužnosti odlaska bez bilo kakve druge solucije. Cilj neprijatelja ove zemlje nije da mladi samo odu, nego i da zamrze zemlju, da se ne vraćaju, da ne prate političko i kulturno stanje u njoj, da se asimiliraju u zajednice u koje odlaze, da postanu tuđi na tuđem, da nestanu.
Nije pogubno otići iz države za boljim uslovima rada ili školovanja. Pogubno je otići iz domovine, pogubno je otići od sebe, pogubno je napustiti svoj prag i toprak, pogubno je zaboraviti ko si, pogubno je biti vođen eurima, dolarima i markama, a ne srcem, dušom i prosvjećenjem. Zato, Bošnjaci moraju znati da nam je farz odbrana domovine, da nam je očuvanje identiteta prioritet svih prioriteta, da nam je briga o svome evladu i očuvanju njihovog identiteta na prvom mjestu. Nema te cijene, nema tih para zbog kojih bismo se igrali svojim identitetom, svojom domovinom, svojim ponosom. Zamislimo samo kako je bilo braniti ovu zemlju u posljednjoj dvostrukoj agresiji, kako je bilo položiti svoj život za odbranu zemlje, koliko smo krvi prolili da bismo izborili nacionalni status, da bismo preuzeli političke mehanizme u svoje ruke i vodili ovu zemlju?! Zato, danas ne smijemo tek tako otići!
Nakon Agresije ima i bit će nepravde i zuluma, ali nikad ne zaboravimo da smo se izborili za mehanizme u borbi protiv te iste nepravde, da smo nacija sa svim institucijama koje moraju služiti svojoj svrsi, a ne interesima pojedinaca, rodova, porodica, gotovo pa plemenskih zajednica. Stoga je potrebno da se aktivnije uključimo u živote naših institucija, da uđemo u njih, da ih pritisnemo, da ih osvijestimo i obavežemo da aktivnije rade na očuvanju nacije i domovine. Nisu one niti smiju biti same sebi svrha. Kvalitet i snaga bošnjačkih institucija preduslov je snage naših državnih institucija.
Kretanja Bošnjaka su pohvalna, preporučena i poželjna, ali lutanja Bošnjaka, traganja za egoističnim interesima, bolje plaćenim pozicijama po svaku cijenu, nisu niti smiju biti na listi prioriteta bilo kojeg iskrenog patriote. Ako već odlazimo iz države, neka to bude dostojanstveno i ponosno. Ako odlazimo iz države, znajmo da nikad ne smijemo otići iz domovine. Ako odlazimo za boljim uslovima rada, nikad to ne smije biti na štetu našeg identiteta i svih elemenata koje Bošnjaka čine Bošnjakom. Ako odlazimo iz države, nikad ne smijemo dopustiti da naša djeca izgube sebe, da ne znaju ko su, da ne znaju za svoju domovinu, za svoju vjeru dini-islam, za šehide, gazije, heroje, za svoje porijeklo.
Ako odlazimo iz domovine, ako nas nije brige šta će biti s našim nacionalnim, vjerskim, kulturnim identitetom, s našom domovinom, ako ne ulažemo u nju, ako se ne zanimamo za stanje u Bosni i Hercegovini, ako se odričemo šehidske krvi, naših bašči i voćnjaka, naših njiva i ledina, znajmo da nam je takvo iseljavanje HARAM. Stoga bi bilo poželjno da se pitanje iseljavanja aktualizira i da s naših mimbera, baš u ovom periodu kad se Bošnjaci okupljaju tokom godišnjih odmora, čujemo poruke u vezi s oblicima i vrstama iseljavanja koja nisu poželjna, štaviše, koja bi trebala biti moralno zabranjena!
Naravno da to nisu isprazne poruke i da ih treba pratiti konkretna politička i kulturna agenda na polju uvezivanja bošnjačke pameti u zemlji i dijaspori. Mi se uistinu moramo doživljavati kao jedno tijelo, jer raštrkani i individualizirani Bošnjaci teško mogu opstati, a tako i njihova domovina, Bosna i Hercegovina!
