“Ko su ti Bošnjaci? Šta su ti Bošnjaci? Pa, oni menjaju ime svakih deset godina! Bili su muslimani s malim – m, pa muslimani s velikim – M, a sad su Bošnjaci! Šta im je? Zašto beže od sebe? Zašto beže od onoga što jesu? I taj njihov jezik... Bosanski, je li tako? Kakav sad bosanski jezik? Nema nikakvog bosanskog jezika! Nikad ga nije ni bilo! I, na koncu, ako su već toliko navalili, zašto bosanski, a ne bošnjački jezik? Logično, zar ne?”

Ovo je, a i još štošta, ako sam dobro upamtio, a mislim da jesam, na nekoj od režimskih televizija izjavio izvjesni srbijanski historičar, klasični ksenofobno-islamofobni bilmez, hronično “upućeno neupućen”, dakle i određenije, jedan od onih iz nesagledivog ešalona pseudohistorika pod snažnim i evidentnim utjecajem živopisnog Jovana Deretića i nešto manje poznate ali također živopisne Olge Luković-Pjanović, a za koje čak i notorni Vojislav Šešelj javno tvrdi da su bili kompletni luđaci.

I šta sad? Oponirati mu? Podastirati kontraargumente, odnosno dokaze, a ima ih bezbroj? Podsjećati ga na ono što odlično zna? Krenuti redom? Od didova bosanskih, kraljeva bosanskih, bezbeli i jezika bosanskog, a koji bi drugi i bio, pa do, šta znam, recimo, odavno provaljenog polunepismenog kleptomana Vuka Karadžića, navodnog reformatora srpskog jezika (Jernej Kopitar je, u biti, uradio taj posao), reformatora koji je, a ovo svi, ali svi znaju, reformirao srpski jezik tako što se snažno oslanjao na živi i najljepši bosanski jezik?

To bi trebalo, je li? Ma kakvi. Napamet mi ne pada. Pa kako ću onda? Evo, upravo ovako: mirno, otmjeno, gospodski, bez padanja u vatru, bez vrijeđanja ikoga i ičega, pa makar takvo šta na činjenicama bilo utemeljeno. Tako to rade uljuđeni Bošnjaci. Tako i pišu na svom prelijepom bosanskom jeziku. Stoga, u nastavku, mada mi to nije bila prvotna nakana, još jedna prozna crtica o mom djedu Jusufu – velikom gospodinu, Bošnjaku, pasioniranom bibliofilu, čovjeku koji je presudno utjecao na to da se, sve do danas, knjiga, kao simbol znanja i spoznaje, u našoj porodici pozicionira na istu, pa, usudio bih se reći, i višu deredžu od hljeba nasušnog. Da, tako je bilo i tako jeste u lozi ponosnih Bošnjaka Ibrahimovića. Evo crtice o Jusufu:

Zamašna i tematski raznolika Jusufova kućna biblioteka, koju je nakon njegove smrti naslijedio amidža Ahmed, kao i svu silu pisane korespondencije, listova i časopisa, ukazuje na to da je djed mnogo čitao, a i pisao. Ljubav prema knjizi te, moglo bi se tako reći, osebujnu atavističku sklonost ka pisanju, prenosio je na djecu, a ponajviše na najmlađeg sina, mog oca Ismeta, čije dvije domoljubive lirike, panegiričke ode Titu i socijalističkoj izgradnji, objavljuje tuzlanski list Front slobode u ljeto i jesen 1948. godine. Otac nije bio ponosan na te pjesme, stidio ih se, govorio kako su nezrele, djetinjaste (imao je tad osamnaest godina), ali, premda to nikad izrijekom nije potvrdio, čini se da se stidio nečeg sasvim drugog: svoje zaslijepljenosti idejom socijalizma i komunizma, što je, opet, bilo u dubokoj opreci s njegovom naglašenom individualnošću, pravdoljubivom prirodom i, sljedstveno, snažnim oponiranjem sociopolitičkim anomalijama tog doba, a koje bi brzo prepoznavao i ukazivao na njih, bez obzira na posljedice.

Tako je, ilustracije radi, sukladno svojoj pravdoljubivoj naravi, a na užas i nemoćna preklinjanja moje majke da to ne čini, na sav glas, i tajno i javno, branio Aliju Izetbegovića i ostale tokom Sarajevskog procesa 1983. godine, iako ni sam nije vjerovao u njihovu nevinost niti mu je to uopće bilo bitno – sama činjenica da su se svi i svja žestoko okomili na njih bila je dostatan  razlog da ih brani, a njihove progonitelje ništa manje žešće okrivljuje.

Pripovjedaču je žao što Ismetove pjesme nisu sačuvane, a rado bi ih udjenuo u tekst, pa umjesto toga navodi neke od naslova iz Jusufove kućne biblioteke. Spisak nije pretjerano dug i prostire se onoliko koliko se prostire varljivo ljudsko sjećanje na njih (u originalnom tekstu slijedi spisak naslova knjiga, no neću ih navoditi, nema potrebe, op. a.).

Nažalost, Ahmedovi potomci nisu uspjeli sačuvati bogatu Jusufovu biblioteku, ali bilo bi zaista neumjesno, pa i glupo, spočitavati im bilo šta: pobjeći s najnužnijim stvarima iz brutalno napadnutog pa okupiranog Brčkog 1992. godine i sačuvati živu glavu bilo je, naravno, važnije. Navedeni spisak knjiga (a koji, je li, pojasnio sam već, nisam naveo), onoliko koliko je mogao prizvati u sjećanje, ljubazno mi je telefonom iz Kopenhagena, nekako s proljeća 2007. godine, izdiktirao Ahmedov sin Halid čudeći se pri tome šta će mi naslovi Jusufovih knjiga i kakav to tekst uopće pišem.

I, zaista, vjerovatno nikad ne bih počeo pisati tu neobičnu porodičnu hroniku da nisam, tražeći nešto drugo, među brojnim očevim spisima pronašao Jusufov dnevnik – tanku plavu sveščicu s debelim koricama i kao vosak žutim listovima – u koji je djed tokom zarobljeničkih dana u Rusiji, u nepravilnim vremenskim razmacima, unosio za sebe važne događaje, novčane dugove, vlastite i tuđe, te nekoliko ispovjedno-meditativnih zapisa, sjetnih, čeznutljivih, pisanih rukom čovjeka koji se sa svojim usudom izmirio, a patnje otpatio.

Začudo, u dnevniku nema ni riječi, čak ni aluzije o krvavim bitkama u Galiciji, velikim porazima Austrougarske vojske u jesen 1916. godine i padu nekoliko regimenti u rusko zarobljeništvo, među kojima je bila i 1. bosanska regimenta kojoj je Jusuf pripadao, dakle, o onome što je prethodilo pa uslovilo Jusufov zarobljenički status u Ukrajini, u selu Tjapkino, pedesetak kilometara sjeverno od Odese. Iz dnevnika, koji je vođen nepunu godinu, od decembra 1916. do septembra 1917. godine, iščitavamo da je po zarobljavanju i dolasku u logor najprije radio na sječi šume uz veliku rijeku čije ime ne navodi, a potom kao obućar u selu, u prizemlju kuće izvjesnog Ivana Koropnika, carskog pa boljševičkog namjesnika o kojem piše biranim riječima, uz obavezu da seljanima besplatno popravlja obuću, a zauzvrat, od rečenog Koropkina, dobiva dva obroka dnevno, jednodnevnu gebiru duhana u listu i krevet na prvom spratu kuće, u sobi s ostalom muškom poslugom.

To je sve. Rekoh već da o Jusufu nisam imao namjeru pisati i ovo je više nego dovoljno. Ipak, za kraj, kratka, sjetna i, barem za mene, poučna djedova dnevnička bilješka pisana 17. juna 1917. godine.

“Plaho su lijepe noći ovdje u Tjapkinu. Iziđem počesto u avliju, pa pušim i ćutim zrikavce i žabe. Gledam u nebo i dumam koja li je zvijezda nad Bosnom, neka sigurno jest. A da mi je odavlen zdrav i čitav kući doć i obdan i obnoć, ko što i sad radim, Bogu bih šućur činio, nikom na bihuzuru ne bih bio, ni insanu ni hajvanu, nikad ne bih zakuko, već bi zafalan na svakom Božjem nimetu bio.“