Već desetljećima svjedočimo procesu polaganog, ali neumoljivog urušavanja suvereniteta bošnjačkog političkog bića, prije svega kroz normalizaciju izdaje onoga što bi trebali biti temeljni nacionalni interesi. Ova normalizacija izdaje nije rezultat samo višedecenijske medijske okupacije, opšte poratne amnestije ili iz vana nametnute politike relativizacije već i posljedica svjesne odluke bošnjačkih političkih elita da se odreknu ključnih državotvornih nadležnosti u korist stranih faktora.
Takva naivna predaja političkog suvereniteta, koja je dovela do potpune ovisnosti o ambasadama i međunarodnim institucijama u kontekstu artikulacije dugotrajnih političkih agendi i vizija, samo je ojačala centrifugalne sile unutar bošnjačkog korpusa te ojačale grupacije koje su već bile pristune u bošnjačkom političkom biću a čiji je moto bio i ostao služenje stranim interesima. Posljedice su danas vidljive u svakom aspektu našeg političkog i društvenog života koji se rastače pred našim očima.
Bošnjačka politika, nažalost, nije na vrijeme pokazala otpornost prema zahvatima zapadnog imperijalizma. Naprotiv, u nekim slučajevima djeluje kao da se svesrdno povinovala ovim pritiscima, bez jasne strategije kako očuvati suverenitet i dugoročne interese bošnjačkog naroda osim kroz utapanje u neke nadnacionalne strukture u kojima bi mogla nastaviti životariti bez velikih obaveza i odgovornosti spram države i naroda.
Ova "nostalgija imperijalnog subjekta" je dovela do atrofije "nacionalnog nerva" no to se nije desilo preko noći već je rezultat višedecenijske nebrige, neznanja i povodljivosti političkih elita koje su radije birale podanički konformizam i liniju manjeg otpora umjesto borbe za očuvanje temeljnih nacionalnih interesa, borbe koja je uslovljavala konflikt sa stranim centrima. Danas se sluganstvo stranim interesima, čak i onim susjednih država, u bošnjačkoj političkoj kulturi udomaćilo kao legitimna politika pa se bošnjačka politička scena podjelila na autentične predstavnike naroda i strane marionete, pri čemu marionete čine ne samo većinu već i vlast.
Vrijednosni kompas bošnjačke a pogotovo tzv. probosanske politike potpuno je poremećen. U vrijeme kada su doslovni svi drugi narodi odlučni u zaštiti svog suvereniteta i političkog subjektiviteta, na bošnjačkoj političkoj sceni dominiraju Čiča Tome, stranke i pojedinci čiji je primarni zadatak udovoljiti stranim mentorima, a ne služiti narodu koji ih je u svojoj naivnosti izabrao. Rezultat svega toga je duboka dezorijentacija unutar samog naroda. Nacionalni nerv je toliko zakržljao da se postavlja pitanje da li su Bošnjaci kao politički narod u stanju prepoznati vlastite nacionalne interese, čak da li uopće prihvataju da bošnjački nacionalni interesi postoje, ili su postali trajni zatočenici tuđih agendi.
Najbolja ilustracija ovog procesa gašenja političkih sinapsi u bošnjačkom kolektivnom biću jeste činjenica da je politički inžinjering, suspenzija Ustava te nametanje nelegitmne Trojke, nešto što je toliko očito suprotstavljeno volji i interesima većinskog bošnjačkog naroda, prihvaćeno mirno, gotovo bez otpora, bez ozbiljnih masovnih protesta, građanskog neposluha, nemira na ulicama...
Umjesto toga, svjedočili smo mirnom prihvatanju marginalizacije i obespravljivanja, kao da je to prirodni tok događaja, zadato stanje, nepromjenjiva subina. Od tada, do danas svaka nova nametnuta odluka, svaka nova intervencija, svaka prodata bošnjačka pozicija i izdati interes u režiji nametnute Trojke prolazi bez ozbiljnog protivljenja.
To je najočitiji simptom procesa odumiranja bošnjačkog političkog subjektiviteta, samospoznaje o sebi kao političkom narodu.
Šok terapija, koja bi mogla probuditi narod iz ove letargije, nije na vidiku. Ukoliko to nije bilo sramno nametanje, šta bi drugo moglo biti? Secesija? Otvorena okupacija? Novi rat? Moraju li Bošnjaci biti svako malo dovedeni pred ponor nestanka kako bi se konačno probudili i počeli boriti za vlastiti opstanak. I ako već moraju, hoće li ovaj put biti kasno?
