Prošlog stoljeća, Njemačka je nesvjesno postala mjesto eksperimenta velikih razmjera koji je osmišljen kako bi se utvrdilo je li vjerojatnije da će ljudi napredovati pod državnom ekonomijom ili pod sistemom slobodnog tržišta. Podjela Njemačke na dvije države nikada nije bila dio originalnog plana savezničkih sila, već je na kraju bila jedna od posljedica Hladnog rata koji je izbio između Sovjetskog Saveza i zapadnih demokratija.

Komunistička partija ubrzo je postala dominantna politička snaga u Istočnoj Njemačkoj. Njezini su čelnici izjavili da bi "bilo pogrešno nametnuti sovjetski sistem našoj zemlji", no upravo se to dogodilo slijedećih godina. Kao i u SSSR-u, privreda područja pod sovjetskom kontrolom bilo je predmet sve većeg ekonomskog planiranja kojim su upravljali vođe režima.

Proklamirana namjera režima bila je ništa drugo nego nadmašiti veličinu i snagu zapadnonjemačke ekonomije. Međutim, na kraju 1950-ih, potrošnja po glavi stanovnika u Istočnoj Njemačkoj još uvijek je bila 12% ispod predratnih razina i, što je još gore, bila je 50% ispod brojki postignutih u Slobodnoj Njemačkoj. .

Sve je više ljudi bježalo sa socijalističkog Istoka na kapitalistički Zapad, pa su u augustu 1961. komunističke vođe poduzele očajničku mjeru: izgradile su zid kako bi spriječile sve više i više ljudi da postanu dijelom onih 2,7 miliona građana koji su već napustili istočnu polovinu zemlje.

U Zapadnoj Njemačkoj ministar privrede Ludwig Erhard uveo je model tržišne ekonomije. Njegova je inicijativa bila ključna kada je u pitanju takozvano "njemačko privredno čudo". Relevantnost Marshallova plana ponekad se naglašavala, ali manje od 10% tih sredstava završilo je na njemačkom tlu, budući da je većina bila namijenjena Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj.

Godine 1989., s padom Berlinskog zida, došlo je vrijeme za svođenje računa. Čak 67,8% Zapadnih Nijemaca posjedovalo je automobil, u usporedbi s 54,3% Istočnih Nijemaca. Prvi su vozili modele proizvođača poput BMW-a, Mercedesa i Volkswagena, dok su se drugi vozili u očito inferiornijim vozilima koja se više ne proizvode, poput Trabanta, Wartburga... Nadalje, Zapadni Nijemci automobil su mogli kupiti gotovo odmah, posjetivši bilo kojeg trgovca i dobiti model domaće ili strane proizvodnje. S druge strane, u komunističkom DDR-u morali ste ispuniti obrazac i doći na listu pa čekati između 12 i 17 godina.

Godine 1989. 12% istočnih Nijemaca posjedovalo je računar, postotak koji je bio tri puta veći u Zapadnoj Njemačkoj, gdje je dosegao 37,4%. U komunističkom DDR-u samo su se domovi privilegiranih (16% ukupnog stanovništva, većinom zvaničnici i visoki zvaničnici režima) mogli pohvaliti da imaju telefon, u poređenju s pokrivenošću od 99,3% postignutom u slobodnoj polovini zemlje .

Razlika između dva ekonomska sistema bila je još vidljivija na području nekretnina. Kao što je Adolf Hitler već učinio, sovjetske su vlasti "zamrznule" cijene najma. Do 1989. 65% stanova u komunističkoj polovini zemlje grijalo se pećima na ugalj. Osim toga, 24% domova nije imalo WC, a još 18% nije imalo vlastitu kupaonicu. Naime, na kraju komunističkog režima 40% stambenih zgrada bilo je teško oštećeno, a 11% toliko degradirano da su bile potpuno nenastanjive.

Što se tiče zaštite okoliša, poređenje dviju država pokazuje superiornost kapitalističkog sistema. Ukidanje tržišta i prepuštanje privrede rukama države stvorilo je toliko neučinkovitosti da su do kraja 1980-ih emisije ugljen dioksida po jedinici proizvedenog BDP-a bile tri puta veće u Istočnoj Njemačkoj nego u Zapadnoj Njemačkoj.

Iako je tržišna ekonomija usvojena u Zapadnoj Njemačkoj desetljećima bila uspješna, Njemačka je zemlja postupno napustila politiku inspiriranu Ludwigom Erhardom i dopustila državi da sve više intervenira u proizvodnji privatnog sektora. To je dovelo do porasta nezaposlenosti i prisililo socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera da poduzme mjere liberalizacije u područjima zapošljavanja, gdje je postignuta stopa nezaposlenosti od 3%, te oporezivanja, gdje je granična stopa poreza na dohodak porasla s 53%. na 42%.

Ali njemačke reforme slobodnog tržišta stare su već više od 20 godina. U godinama Angele Merkel nisu usvojena nikakva poboljšanja i, što je još gore, mantra o borbi protiv klimatskih promjena podupirala je katastrofalnu energetsku politiku koja je pridonijela daljnjem smanjenju ekonomske slobode.

Aktuelni njemački ministar privrede, Robert Habeck iz Zelenih, vodi politiku suprotnu onoj Ludwiga Erharda. Međutim, rezultati su takvi kakvi jesu, a sve veća predanost dirigizmu i regulaciji dovela je Njemačku u kompliciranu situaciju godine, do te mjere da je danas na posljednjem mjestu tabela rasta i napretka Starog kontinenta.