Kada je Vlada Federacije BiH prvi put uvela privremenu mjeru ograničenja visine marže za pojedine prehrambene proizvode kako bi se cijene držale pod kontrolom, očekivalo se da će ta mjera trajati dok se ne pronađe bolji način za držanje cijena pod kontrolom. Cilj je bio da se kod građana spriječi psihološki efekat povećane potražnje, a time i dizanja cijena kod trgovaca. Posebno se to odnosi na period kada je harao virus Covid-19.
Međutim, Vlada FBiH nastavlja produžavati tu odluku, posljednji put početkom septembra ove godine i već sada postavlja se pitanje do kada. Sasvim je jasna namjera da se zaštite potrošači. Ali šta je s proizvođačima? Primjera radi, šta je s prerađivačima mlijeka?
Njima je Vlada ograničila maržu. A troškovi nisu ostali isti kao prije dvije godine, sada su neuporedivo veći, cijene energenata su više, posebno goriva, što drastično povećava cijenu transporta, a porezi i doprinosi nisu smanjeni ni za jedan fening. To zapravo znači da prerađivačima ostaje sve manji profit. Postoji realna opasnost da Vlada svojim predugim intervencionizmom gurne domaće proizvođače u gubitak. A kada firma krene u minus, teško se u ovakvim tržišnim uslovima može spasiti, to je onda put bez povratka.
Ako se sistemski uništi ključna karika u lancu, a to su prerađivači, poljoprivredna proizvodnja, koja je indirektno najviše obuhvaćena mjerama neposredne kontrole cijena, bit će u bezizlaznoj situaciji. Tu govorimo o proizvodnji mlijeka, mesa i žitarica. Divljanje cijena goriva i repromaterijala skoro da poljoprivrednu proizvodnju čine potpuno neisplativom. A podsticaji nisu dovoljni da se proizvodnja održi na nivou ekonomske opravdanosti.
Vlada bi morala negdje drugo potražiti žrtveno janje kako bi držala cijene pod kontrolom. Bilo bi dobro da Vlada smanji poreze i doprinose, da svjesno prihvati rizik manjih budžetskih prihoda, kako ne bi samo od privrednika očekivala da čine uslugu društvu i odriču se prihoda kako bi građani imali koliko-toliko prihvatljive cijene u prodavnicama.
