Jemen 22. maja obilježava 34. godišnjicu nacionalnog ujedinjenja, u sjeni dugotrajnog građanskog rata koji je dodatno naglasio historijske podjele i rivalstva između sjevera i juga, izraelske agresije na Gazu i pogibije iranskog državnog vrha zbog čega je odgođena proslava nacionalnog dana.

Poznati zagovornik ljudskih prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Tawakkol Karman, otvoreno je pozvala na jedinstvo i suverenitet u Jemenu uoči 34. godišnjice ujedinjenja.

Karman, nadaleko poznata po svojoj utjecajnoj ulozi tokom Arapskog proljeća 2011., na Facebooku je okupila Jemence u obilježavanju historijskog postignuća ujedinjenja, naglašavajući važnost suprotstavljanja unutrašnjim i vanjskim okupacionim snagama koje potkopavaju nezavisnost nacije.

Karmanov utjecajni glas dugo se zalagao za demokratiju, ljudska prava i samoopredjeljenje u Jemenu. Pojavivši se kao istaknuta ličnost u protestima 2011. koji su doveli do smjene predsjednika Alija Abdulaha Saleha, postala je simbol težnji za slobodom i dostojanstvom tokom Arapskog proljeća. Odlikovanje Nobelovom nagradom dodatno je pojačalo njene pozive na mir i pravdu u Jemenu i šire.

Mnogo je arapskih država podijeljeno na osnovu plemenskih, ideoloških, vjerskih i historijskih razlika, te kolonijalnog perioda i građanskih ratova. Pored Jemena, Sirija, Libija, Irak i Sudan godinama krvare.

Kada su se sjever i jug Jemena ujedinili u jedinstvenu državu 22. maja 1990. godine nakon 300 godina razdvojenosti, taj potez je viđen kao prolog arapskog jedinstva. Međutim, to je bila fatamorgana na Arapskom poluotoku, posebno nakon što je 1994. izbio građanski rat.

Kako su godine prolazile, jemensko nacionalno jedinstvo je izgubilo svoju važnost i popularnost u Jemenu, posebno na jugu. Danas je na ivici potpunog zaborava.

Ni unutrašnji politički dijalog ni međunarodna diplomatija ne mogu garantovati oživljavanje privida nacionalnog jedinstva ili zaustaviti plimu južnog separatizma.

Jedinstvo: provokativna riječ u južnom Jemenu

Održavanje ili promocija ceremonija za jedinstvo je nepoželjan potez u južnom Jemenu. Nijedna grupa, organizacija ili vladino tijelo ne može javno proslaviti godišnjicu ujedinjenja u južnim provincijama kao što su Aden, Lahj, Dhale i Abyan.

Čak i ako nacionalno jedinstvo ima pristalice na jugu, broj protivnika je ogroman i ima moćniji utjecaj.

Prvi pokušaj otcjepljenja od sjevera dogodio se 1994. godine, četiri godine nakon ujedinjenja. Iako jug nije uspio da povrati nezavisnost, taj pokušaj je posadio sjeme višegodišnje borbe. Godine 2017. formirano je novo separatističko rukovodstvo pod imenom Južno prijelazno vijeće (STC), što je označilo ubrzane korake ka razdvajanju.

Stanovnike juga ujedinjenje podsjeća na okupaciju, represiju i nepravdu, a njihovi politički lider poručuju da Jug se neće smiriti dok ne postane nezavisna država koju su Ujedinjene nacije ranije priznale. Zastava bivše južne države vijori se posvuda.

Sjeverni Jemenci su slobodniji da objavljuju fotografije koje podržavaju jedinstvo ili pišu postove na društvenim mrežama u kojima hvale godišnjicu ujedinjenja. Iako su sjevernjaci ponosni na taj događaj, oni žive pod vlašću Husa od 2016. godine.

Sjever je opterećen ekonomskim i humanitarnim problemima, pri čemu je primarna briga Husa u Sani da pooštre svoj nadzor nad sjevernim provincijama. Pregovori sa jugom nisu započeti, a vojna sila je jedino dostupno sredstvo za nametanje jedinstva zemlji.

Ali kako se Jemen nastavlja fragmentirati, javnost na sjeveru je izgubila nadu u ujedinjenje društva.

Borba oko moći i bogatstva bila je glavni uzrok rata i nestabilnosti Jemena. S obzirom na ovo hronično turbulentno okruženje, ujedinjenje nije uspjelo, a protivnici na jugu jačaju od 1994. godine.

Pojedini jemenski političari nadu vide u federalizmu. Međutim, transformacija Jemena u saveznu državu zahtijeva konsenzus, ustupke i saradnju svih regiona. S obzirom na duboke podjele između brojnih oružanih i političkih grupa, usvajanje federalizma će biti teško osmisliti.

Iako se neki političari i dalje nadaju da će oživjeti jemensko nacionalno jedinstvo, to je i dalje pitanje podjela sa mračnom budućnošću.

Ujedinjenje Jemena prije 34 godine bilo je neočekivano čudo. Ostaje pitanje koliko će još biti potrebno godina za novo čudo i novo ujedinjenje.

Sjeverni Jemen je do 1918. godine bio dio Osmanske države, dok je Aden i veći dio nekadašnjeg Južnog Jemena bio britanska kolonija. Pobuna koju su pomogli Sovjeti rezultirala je stjecanjem nezavisnosti Južnog Jemena 1967. godine.

Nakon građanskog rata u Sjevernom Jemenu, sjever je uspostavio naserističku republikansku vladu predvođenu vojnom huntom koja je uključivala predstavnike plemena. Uživala je skromne prihode od nafte i doznake svojih građana koji su radili u bogatim arapskim državama Perzijskog zaljeva. Njegova populacija 1980-ih procijenjena je na 12 miliona, za razliku od 3 miliona u Južnom Jemenu.

Južni Jemen se razvio kao sekularno društvo kojim je prvo vladao Nacionalni oslobodilački front, koji se kasnije pretvorio u vladajuću Jemensku socijalističku partiju. Jedina komunistička nacija na Bliskom istoku, Južni Jemen je dobio značajnu stranu pomoć od Sovjeta.

U oktobru 1972. izbile su borbe između sjevera i juga. Sjeverni Jemen je pomagala Saudijska Arabija, a Južni Jemen je Sovjetski Savez. Borbe su bile kratkog daha, a sukob je doveo do sporazuma u Kairu 28. oktobra 1972. godine, koji je postavio plan za ujedinjenje dvije zemlje.

Borbe su ponovo izbile u februaru i martu 1979., a Južni Jemen je navodno pružao pomoć pobunjenicima na sjeveru od strane Nacionalnog demokratskog fronta i prelazio granicu. Južne snage su stigle do grada Taiz prije povlačenja. Opet, Sjeverni Jemen je bio podržan od strane antikomunističke Saudijske Arabije i Tajvana. I ovaj sukob je također bio kratak.

Krajem 1980-ih, istraživanje nafte u blizini granice između dvije države podstakao je interes za razvoj sporazuma za eksploataciju resursa i podizanje ekonomija obje nacije. U maju 1988. godine, dvije vlade su došle do dogovora te su tenzije znatno smanjene, uključujući sporazume o obnavljanju razgovora o ujedinjenju, uspostavi zajedničkog područja za istraživanje nafte duž nedefinirane granice.

U novembru 1989. Ali Abdulah Saleh iz Sjevernog Jemena i Ali Salem al Beidh iz Južnog Jemena zajednički su prihvatili nacrt ustava jedinstva koji je prvobitno sastavljen 1981., koji je uključivao demilitariziranu granicu i prolazak granice Jemenaca isključivo na osnovu nacionalne legitimacije i glavni grad u Sani.

Republika Jemen je proglašena 22. maja 1990. godine Ali Abdullah Saleh sa sjevera postao je šef države, a Ali Salim al-Beidh sa juga postao je šef vlade. Određen je prelazni period od 30 mjeseci za završetak ujedinjenja dva politička i ekonomska sistema. Predsjedničko vijeće zajednički su izabrali 26-člano savjetodavno vijeće Arapske Republike Jemena i 17-člano predsjedništvo Narodne Demokratske Republike Jemen. Predsjednički savjet je imenovao premijera, koji je formirao vladu. Postojao je i privremeni jedinstveni parlament sa 301 mjestom, koji se sastojao od 159 članova sa sjevera, 111 članova sa juga i 31 nezavisnog člana koje je imenovao predsjedavajući vijeća.

Ustav jedinstva je dogovoren u maju 1990. i ratifikovan od strane stanovništva u maju 1991. Njime je potvrđena posvećenost Jemena slobodnim izborima, višestranačkom političkom sistemu, pravu na privatno vlasništvo, jednakosti pred zakonom i poštovanju osnovnih ljudskih prava. Parlamentarni izbori održani su 27. aprila 1993. Međunarodne grupe su pomagale u organizaciji izbora i posmatrale su glasanje. Rezultirajući parlament uključivao je 143 zastupnika Opći narodni kongres, 69 Jemenske socijalističke partije (YSP), 63 Islah (najveća islamska partija), 6 Ba'athista , 3 Naseristička unionistička narodna organizacija, 2 Al Haq i 15 nezavisnih. Novi parlament je snažno predstavljao Sjever. YSP, iako je osvojio najviše biračkih mjesta na manje naseljenom jugu, smatran je manjim dijelom nove koalicione vlade. Poglavar Islaha, Abdullah ibn Husayn al-Ahmar, postao je predsjednik parlamenta. Islah je pozvan u vladajuću koaliciju, a predsjednički savjet je izmijenjen i uključuje jednog člana Islaha.

Kako je novo naftno polje pokrenuto u provinciji Hadramaut na jugu, južnjaci su počeli osjećati da je njihova zemlja, dom većine naftnih rezervi zemlje, nezakonito prisvojena kao dio planirane zavjere od strane vladara Sjevernog Jemena.

Nova ujedinjena nacija suočila se s političkom krizom kada je oko 800.000 jemenskih državljana radnika poslano kući od strane Saudijske Arabije nakon odluke Jemena da ne podrži koalicione snage u Zaljevskom ratu. Doznake ovih radnika, važnog dijela ekonomije, su smanjene i mnogi Jemenci su smješteni u izbjegličke kampove, dok je vlada odlučivala gdje će ih smjestiti i kako da ih reintegriše u radnu snagu. Repatrijacija ovih Jemenaca je odmah povećala populaciju nacije za 7 %.

Arapsko proljeće je bila nova kratka nada za slobodu i jedinstvo Jemena. Iako je svrgnut režim Saleha građanski rat u kojem su Husi ostvarili dominaciju na sjeveru u kombinaciji sa jačanjem ekstremističkih grupa na jugu koje su dobile međuvremenu podršku pojedinih arapskih monarhija je rezultiralo novim sukobima i podjelama u kojima su civili najveća žrtva.
Obnavljanje diplomatskih odnosa između Teherana i Rijada je znatno relaksiralo stanje u Jemenu i olakšalo humanitarnu krizu.

Odgovor Husa na izraelsku agresiju na Gazu kroz ometanje plovidbe Crvenim morem te suzdržanost arapskih država da stanu na stranu američko-britanske alijanse daju naznake boljoj perspektivi za mir u Jemenu.