Cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda porasle su tokom 2021. godine za nevjerovatnih 40 posto, što je najveći rast još od 2011. godine. To su podaci Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO). Američka istraživačka kompanija IRI procjenjuje da će cijene u prvoj polovini 2022. godine porasti za još pet posto.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, cijene hrane i bezalkoholnih pića na tržištu Bosne i Hercegovine porasle su za 10 posto tokom 2021. godine. Sasvim je izvjesno da će se taj trend rasta nastaviti i u ovoj godini. Dakle, potrošači nisu mogli da ne primijete promjene u cijenama kafe, ulja, brašna, piletine...

Nekoliko je razloga za globalni rast cijena. Velika potražnja u Kini za piletinom i ribom, problemi s transportom proizvoda zbog naglog oporavka svjetske tražnje tokom prošle godine i, naravno, vremenski uvjeti, koji uvijek igraju važnu ulogu u poljoprivredi bilo da su poplave, suše, mrazevi...

No, 2022. godina mogla bi biti još i dramatičnija u pogledu rasta cijena poljoprivrednih proizvoda. Recimo, prošle su godine žitarice, a time i brašno, poskupile zbog rasta cijena energenata. No ove godine bi moglo biti mnogo zanimljivije. Naime, Ukrajina i Rusija su takoreći žitnice Evrope, zemlje u kojima se proizvodi najviše pšenice i kukuruza. Ove su dvije države na ivici rata. Ako se to desi, veliki dio usjeva će propasti, a i ono što se proizvede teško će se transportirati do kupaca kroz ratnu zonu.

S druge strane, i svi ostali poljoprivredni proizvodi će poskupiti; oni životinjskog porijekla zbog rasta cijena stočne hrane, te rasta cijena goriva i ostalih energenata. Ipak, jedno od većih i značajnijih poskupljenja jeste poskupljenje mineralnih đubriva koja osiguravaju poljoprivrednicima visoke prinose. Mineralno đubrivo poskupilo je više od 100 posto, a vjerovatno će biti skuplji sadni i sjemenski materijal. Uz skuplje gorivo, poljoprivredni proizvodi definitivno će poskupiti i u 2022. godini, bez obzira na to kakav će biti rod jer su sve ulazne sirovine poskupile. Hoće li to biti pet posto, kako IRI predviđa, ili više, danas se pouzdano ne može znati, ali da će poskupiti, hoće, a to se odnosi na sve – od žitarica, povrća, voća, mlijeka, mesa, do industrijskog bilja.

PROBLEMI SU DUBLJI I VEĆI OD SAMIH CIJENA

No nije jedini problem poljoprivrede poskupljenje ulaznih sirovina. Problemi bosanskohercegovačke poljoprivredne proizvodnje jesu dublji i veći od samih cijena. Poljoprivreda je, sa sigurnošću se može reći, najvažnija privredna grana, ali nema taj status, zapravo, potpuno je obrnuto, poljoprivreda se u našem društvu smatra nečim čime se ljudi bave samo ako nemaju ništa drugo – posao za neuke, za seljake. A, ustvari, za bavljenje poljoprivredom potrebno je mnogo znanja, vještine te ozbiljnog i napornog rada. Bez obzira na to što poljoprivrednici osiguravaju hranu za sve nas, ipak su potcijenjeni.

Istovremeno, u Bosni i Hercegovini poljoprivreda se shvata kao usputno, dodatno zanimanje: posadi nešto za svoje potrebe, ako šta bude preko toga, može se i prodati. S takvim pristupom nema ozbiljne poljoprivrede. A potencijala za rast itekako ima.

Uzimajući u obzir prirodne, klimatske i sve druge resurse koji su za razvoj poljoprivrede na raspolaganju u Bosni i Hercegovini, ne možemo biti zadovoljni sadašnjim nivoom ispunjenja potreba iz domaće proizvodnje, kaže doc. dr. Merima Makaš s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu.

“Međutim, moramo imati na umu da unutar ukupne poljoprivredne proizvodnje imamo znatne razlike u proizvodnji određenih proizvoda. Kada je riječ o proizvodima kao što su mlijeko, jaja, meso peradi, određene voćne i povrtne kulture, možemo govoriti o visokom stepenu samodovoljnosti. Treba reći da je princip samodovoljnosti prevladan u agroekonomskoj nauci. Razlog su liberalizacija poljoprivredne trgovine i EU integracije u kojima Bosna i Hercegovina sudjeluje i koje su joj neophodne za buduće integracije. Uslijed ovih procesa, gdje su dostupne praktično neograničene količine proizvoda na svjetskom / EU tržištu, ovaj princip gubi na značaju. Umjesto samodovoljnosti, zemlje se sada više fokusiraju na specijalizacije i traženje svojih ‘niša’ na svjetskom i EU tržištu. Tako da i mi trebamo tražiti svoje mogućnosti i prilike. Kada posmatramo poljoprivrednu proizvodnju u Bosni i Hercegovini, možemo reći da imamo poprilično nisku upotrebu vještačkog đubriva i pesticida, čak i u konvencionalnoj proizvodnji. Veliki broj površina je pod ugarom (zemlja koja se odmara, odnosno, trenutno se ne obrađuje, op. a.), koja omogućuju proizvodnju po principima ekološke poljoprivrede, što može biti velika šansa za naše poljoprivrednike. Tržište organskih proizvoda u stalnom je porastu na Zapadu, a cijene ovih proizvoda su i po nekoliko puta veće od konvencionalnih proizvodnji. Tako da trebamo više razmišljati o povećanju proizvodnje onih proizvoda s kojima ćemo imati konkurentsku prednost, a ne na ukupnom nivou”, kaže Makaš.

Prema njenim riječima, politika subvencioniranja poljoprivredne proizvodnje je neadekvatna i aktuelnim uvjetima neprilagođena. A tu ne misli na iznos novca koji se izdvaja za subvencije. 

Ona ističe da nema harmonizirane poljoprivredne politike u Bosni i Hercegovini. Posljedica je toga da se mjere poljoprivredne politike kreiraju prema političkim, a ne ekonomskim kriterijima, što posredno dovodi do neefikasnog trošenja ionako oskudnih sredstava za podsticaje. S druge strane, imamo vrlo različite mjere podrške koje su u koliziji između entiteta, ali i s EU politikom, kao i WTO pravilima.

“Jedna od pravih mogućnosti za poboljšanje u sektoru poljoprivrede u Bosni i Hercegovini jesu IPARD sredstva. Međutim, Bosna i Hercegovina još nije ispunila uvjete za povlačenje i implementaciju EU IPARD sredstava iako se potrošilo gotovo pet godina na pregovore. Posljedica ovakvih ‘nedogovora’ jeste gubitak više od sedam miliona eura tehničke pomoći i tri miliona eura grantova za poljoprivrednike, za period 2007–2013, zatim minimalno 50 miliona eura 2014–2020. godina. Opstrukcija uspostave IPARD strukture koju provodi RS prijeti da Bosna i Hercegovina izgubi sredstva iz IPARD III instrumenta za period 2021–2027, gdje je procijenjeni gubitak od 100 do 140 miliona eura”, kaže Makaš.

PODSTICAJ ZA MLADE DA SE BAVE POLJOPRIVREDOM

Dodaje da, kada je u pitanju uvoz, nema koordinacije u inspekcijama pa ne uvozimo prema stvarnim potrebama, već često u većim količinama, te tako gušimo domaću proizvodnju uvoznim proizvodima koji su obično jeftiniji od domaćih.

Na pitanje da li se slaže da su, između ostalog, neki od problema koji zahtijevaju rješenje, a o kojima se uopće ne govori: usitnjeni zemljišni posjedi; nepostojanje uređenog sistema ponude i potražnje poljoprivrednog zemljišta za iznajmljivanje; nedostatak poljoprivredne mehanizacije, Makaš odgovara: “Ne slažem se, govori se o njima, samo što dovoljno ne dopire do donosilaca odluka. Sredstva namijenjena podršci u poljoprivredi već odavno bi trebala promijeniti kurs, da se povećaju iznosi koji se odnose na investicije u poljoprivredna gazdinstva koja će poboljšati tehnologiju proizvodnje. Također treba početi zvati pravim imenom mjere podsticaja. Davati sredstva za dvije krave godinama ne možemo zvati podsticajnom već socijalnom politikom. Usitnjeni zemljišni posjed ne mora biti problem, usitnjenost u nekim uvjetima može biti i prednost ako je organizovana proizvodnja. Povećava se biodiverzitet i prostor ima diverzifikaciju proizvodnje. Ako ga smatramo problemom, on je teško rješiv i kao takav nije prioritet za rješavanje. Tradicija nasljeđivanja zemljišnih posjeda, koja ih dodatno usitnjava, problem je za čije rješavanje će trebati dugo godina i opet je pitanje da li ćemo ikad htjeti promijeniti običaje. Udruživanje u zadruge, kao najbolji mogući oblik prevladavanja ovog problema, još nije na tom nivou povjerenja prema zadrugama da bi se odlučivali na ovakvu vrstu saradnje. Znatno veći problem jesu nizak tehnološki nivo proizvodnje i slaba organizacija. Naši poljoprivrednici, pa i svi poljoprivrednici u svijetu, ne mogu se sami boriti protiv kriza, nesigurnosti proizvodnje izazvane krizama i klimatskim promjenama, kao ni protiv povećanja cijena poljoprivrednih inputa. Svi oni trebaju pravovremenu i adekvatnu podršku države koja, ako izostane, kao što je to slučaj kod nas, poljoprivreda propada i postaje zavisna od uvoza.” 

Prema njenim riječima, da bi se prevladali ovi problemi, potreban je strateški pristup. A to znači: analizirati sve resurse na lokalnim nivoima; utvrditi osnovne nedostatke i prednosti; prepoznati potrebne prirodne uvjete za određenu vrstu proizvodnje na određenom lokalitetu i na osnovu toga razvijati specifične proizvodnje, ali i širiti mogućnosti razvoja sektora kroz dodatne djelatnosti kao što je agroturizam; razvoj zasnivati na edukacijama i tehnološkom razvoju. Poseban naglasak treba biti na podsticajima za mlade ljude koji su sposobni i ambiciozni, željni da razvijaju i moderniziraju poljoprivrednu proizvodnju. U takvim uvjetima modernizacija bi trebala podrazumijevati bolju organizaciju i uvođenje IT praksi (digitalizacija, automatizacija, primjena pametnih tehnologija, klimatski pametne poljoprivredne prakse). Time bi se omogućilo zadovoljenje 3 K uvjets (količina, kvalitet i kontinuitet) te tako olakšao izlazak na tržište. Naravno, osim proizvođača, država bi trebala da prema principima Evropske unije, s kojom imamo i obavezu da usklađujemo politike, radi na uređenju tržišta, što bi dovelo do rasta proizvodnje, ali i sigurnosti u snabdijevanju hranom.