Među prvim zemljama u kojoj su bošnjačke izbjeglice prihvaćene odmah nakon početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste Kraljevina Danska. U ovoj državi danas živi oko 23.000 građana bh. porijekla, a njihova organiziranost važi za jednu od najozbiljnijih u kontekstu drugih dijaspornih zajednica. Vezuv Bašić primjer je da širom dijaspore postoji značajan broj onih koji neumorno rade na promociji istine. Autor je trinaest knjiga, a osim o svojim knjigama, za Stav govori o obilježavanju trideset godina od dolaska prvih bošnjačkih izbjeglica u Dansku, Danu nezavisnosti i očuvanju naše tradicije u dijaspori.
STAV: Ove se godine navršava trideset godina od prvog dolaska bošnjačkih izbjeglica u Dansku. Kako je započeo Vaš migrantski put?
BAŠIĆ: Upravo tako. U vrijeme trajanja rata u BiH u Dansku je, raznim putevima, organizirano stiglo preko 20.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica. Moj izbjeglički put, koji je završio u Danskoj, bio je i dug i težak. Danska je bila posljednja zemlja o kojoj sam razmišljao kao krajnjoj destinaciji. Kada sam demobilisan i s fronta nad Vozućom upućen na operaciju srca, cilj su mi bile Njemačka ili Švicarska. Isuviše dugo bi trajalo opisivanje tog puta. Imao sam sreću pa sam se obreo u zemlji koja je izuzetno dobro društveno organizirana i koja je ratnim izbjeglicama iz BiH pružila utočište. Gotovo tri godine proveli smo po izbjegličkim kampovima, ali kada je naš status riješen, dobili smo mogućnost da radimo i živimo kao normalni ljudi. Radi toga i vršimo pripreme da obilježimo 30 godina od dolaska prvih bh. izbjeglica u Danskoj.
STAV: Kako ocjenjujete integriranje Bošnjaka i ostalih građana bh. porijekla u Danskoj?
BAŠIĆ: Bosanskohercegovačke izbjeglice su sigurno najbolje integrirana strana populacija u Danskoj. Svi stariji ljudi preko 65 godina odmah su dobili penziju koju uživaju svi Danci. Radno sposobni su brzo dobili posao, a oni najmlađi su se školovali. Danas gotovo da i nema društvenog oblika života u Danskoj u koji nisu involvirani naši, prije svega mladi i školovani ljudi. Od samog dolaska oni najstariji su imali jedinu želju da se vrate na svoja ognjišta, srednja generacija je bila u dilemi ostati ili se vratiti, a najmlađi su se najbolje snašli i kao mlada biljka primili se na ovo tlo. Dugo trajanje rata primoralo je sve te kategorije naših ljudi da ovdje i ostanu. Većina je naučila jezik, stekla obrazovanje i dobro se integrirala u dansko društvo. Najnovija generacija, koja se ovdje rađa, sigurno će upasti u žrvanj asimilacije i bit će trajno izgubljena za Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo teško uklopiti se u dansko društvo jer smo isti po fizičkom izgledu, a kao ljudi, objektivno i bez poteškoća prihvatamo novo okruženje.
STAV: Tokom višedecenijskog rada priredili ste značajan broj knjiga. Šta one tematiziraju i koji je njihov tematski fokus?
BAŠIĆ: Ja sam do sada napisao trinaest knjiga, od čega su dvije knjige poezije za djecu, dvije knjige poezije za odrasle, dvije knjige priča i sedam romana. Dječiju poeziju počeo sam pisati jer u toku rata nismo imali udžbenike, a ja sam kao profesor radio kao nastavnik maternjeg jezika i nacionalne grupe predmeta za djecu naših izbjeglica. S obzirom na to da sam u jednoj učionici imao sedam različitih generacija, počeo sam pisati poeziju za one najmlađe kako bih im omogućio da uče naš jezik i okupirao sam njihovu pažnju dok sam radio sa starijim učenicima. Poezija za odrasle, knjige priča i romani govore o teškom i tužnom izbjegličkom životu bh. izbjeglica iz ratom zahvaćene njihove domovine. Sve moje knjige zasnovane su na istinitim pričama ljudi koje sam sretao i čuo njihove teške životne priče. Imao sam tužnu sreću da sam dugo vremena radio kao medicinski prevodilac, što mi je omogućilo da zapišem tragedije naših ljudi. To se posebno odnosi na strahovito teška prevođenja silovanim ženama kod psihijatra. Iz tog je proizišao moj roman Bezimene žene.
Samo je moj posljednji roman Živa lomača zasnovan na istinitoj ispovijesti Suhbije Bajića iz sela Polje kod Višegrada, čiji je kompletan ženski dio familije zatrt spaljivanjem u poznatoj kući Mehe Aljića na Bikavcu. Tada je spaljena njegova majka, sestra i njena mala beba, dvije nene i 19 najbližih rodica. On je nakon 30 godina straha i potiskivanja tih događaja u svoju unutrašnjost smogao hrabrost da o tome progovori. On danas živi u Bosni i Hercegovini u jednom selu kod Visokog. To nije dokumentaristički roman nego čist memoarski roman tada dječaka od 14 godina koji je preživio rat u najtežim uvjetima i koji je preskočio period dječaštva i silom prilika postao odrastao čovjek. Roman seže do 1941. godine, kada su mu zaklana dva djeda i dvojica daidža, a njegova tetka silovana i zaklana.
STAV: Koliko je bitno da pripadnici naše dijaspore svoje iskustvo pretoče u knjige koje će ostati kao naslijeđe novim generacijama?
BAŠIĆ: Jaz i nerazumijevanje između onih koji su otišli i onih koji su ostali je veoma veliki. Oni koji su ostali stvorili su sliku o zemljama meda i mlijeka za ljude koji su “pobjegli”. Mnogi su mislili da ovdje raste novac na drveću pa je samo pitanje koliko se čovjek želi propeti da ga nabere. To se ne odnosi na sve, ali ih ima značajan broj. Samo oni koji su otišli znaju kako se probuditi u sobi od 3 kvadrata po glavi, na željeznom krevetu i primati hranu koju nisi zaradio, a koju ti pruža nepoznata ruka. Poniženja su se redala, a život je tekao. I tako pune tri godine. To su teme mojih knjiga i želja da ljudi u domovini shvate da nismo došli u zemlju meda i mlijeka. Knjige su jedini način da sve to ostane zapisano jer sam opisivao i ono što su naši ljudi doživjeli u domovini prije dolaska u Dansku.
STAV: Kada već govorimo o mladima, koliko su oni danas zainteresirani za domovinu i dešavanjima u njoj?
BAŠIĆ: Već sam rekao da su se mladi ovdje “primili” kao mlade biljke. Razgovarao sam s nekim od njih o mogućnostima povratka u domovinu. Nakon rata bilo je takvih razmišljanja. Bilo je i pokušaja, ali su na kraju shvatili da se nemaju gdje vratiti. Ove mlađe generacije su svjesne da povratka nema. Barijera je jezik kojim sve slabije govore. Međutim, ta bi se barijera lahko prešla da nije jasno izraženog antagonizma prema njima. Skoro svi ti mladi ljudi su izrazili osjećaj potištenosti radi toga što ih njihova domovina ne želi. Neki kažu da korupcija, koja se duboko uvukla u društveni i politički sistem u BiH, nije njihovo opredjeljenje i da ne žele živjeti u takvoj zemlji. Ovdje se osjećaju slobodno i komotno, a zemlja koja ih je primila pruža im sve mogućnosti za intelektualni i društveni razvoj. Svjesni su da će se njihova djeca asimilirati u ovo društvo i da će kao i oni biti izgubljeni za Bosnu i Hercegovinu.
STAV: Bh. građani u Danskoj važe za jednu od najorganiziranijih iseljeničkih zajednica u dijaspori. Koliko naši sugrađani u Danskoj čuvaju svoju tradiciju, bosanski jezik i historiju?
BAŠIĆ: Iz svega što vidim i što me okružuje, znam da većina ljudi ovdje voli Bosnu i Hercegovinu. Naša kultura, tradicija, običaji i vjera njeguju se u mjeri u kojoj je to moguće. Namjerno sam izostavio jezik. To nije problem starije i srednje generacije. To je problem mladih. Posljednjih godina sve je izraženija aktivnost udruženja bh. učitelja. u Danskoj da se organizira nastava na maternjem, bosanskom jeziku. U tome se uspijeva te se pojavljuje sve više takvih škola. U periodu poslije rata Danska je organizirala nastavu na bosanskom jeziku. I ja sam oko pet godina radio kao nastavnik zaposlen u jednoj komuni. Ta praksa je prestala jer se drastično smanjio broj djece koja su pohađala tu nastavu. Djeca su tada odrastala, a druga se nisu dovoljno brzo rađala. Danas se to promijenilo. Od tadašnjih oko 20.000 bh. Izbjeglica, i pored mortaliteta i repatrijacije, danas u Danskoj živi preko 23.000 naših građana. Neki su se ovdje rodili, a neki su došli kroz sklapanje brakova ili spajanje porodica.
STAV: Vjerujem da u komunikaciji sa svojim prijateljima Dancima pričate o Bosni. Koliko su oni svjesni cjelokupne političke situacije u našoj domovini, te da li se uopće Danci interesiraju ?
BAŠIĆ: Danci su izuzetno pozitivni prema bh. izbjeglicama. To me je navelo da moje knjige prevodim na danski jezik. Preveo sam pet romana, a sada sam u fazi prevođenja romana Živa lomača na danski jezik. Stvorena su mnoga prijateljska poznanstva, a naši mladi se zajedničkim životom s njima uklapaju u njihovo društvo i okruženje. Time se na najbolji način priča priča o nama, našim običajima, tradiciji i kulturi. Moram ovdje navesti da su vijesti koje objavljuju danski mediji o našoj domovini izuzetno korektne i vjerodostojne. Nema toga mnogo, ali su posljednja previranja u našoj domovini dosta aktuelno i korektno zastupljena i objašnjena.
STAV: U danima smo kada naši sugrađani širom svijeta obilježavaju Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Šta za bh. građane u Danskoj predstavlja ovaj nacionalni praznik?
BAŠIĆ: Dan nezavisnosti BiH je jedan od najznačajnijih državnih praznika BiH koji se ovdje obilježava. Sva naša udruženja i džemati pripremaju prigodne programe kojim će obilježiti ovaj praznik. Primjera radi, bh. udruženje i džemat “Sabur” iz Randersa priprema odličan program u tom povodu. Ja sam pozvan da održim prigodno izlaganje o tom prazniku, a pored mojih književnih djela, bit će predstavljene i dvije književnice, Mediha Omerović Smajlović i Hasnija Avdović Zeković. Tom prilikom djeca će izvesti recital posvećen Danu nezavisnosti, a skupu će se obratiti i drugi gosti i učesnici. Mislim da nema ni jedne sredine u Danskoj u kojoj se ovaj događaj neće obilježiti.
