El-Mancebo de Arevalo, u literaturi obično prevedeno kao Mladić iz Arevala (iako postoji osnovan razlog za pretpostavku da je bolji prevod Rob – 'abd iz Arevala; v. L. P. Harvey "How El Mancebo de Arevalo got his name"), bio je najpoznatiji i jedan od najučenijih učenjaka muslimana Španije 16. stoljeća. Rođen u vrijeme nakon propasti Granade, suočen sa svim izazovima održavanja strogo zabranjene vjere, El-Mancebo se posvetio putovanjima kroz sve krajeve Španije, od Granade do Aragona, kako bi se upoznao sa stanjem kripto-muslimana, ljudi koji su kao i on, pod prijetnjom gubitka života javno ispoljavali kršćanstvo, a u tajnosti ostali muslimani.
U takvim uslovima, kada je bilo zabranjeno posjedovanje tekstova na arapskom jeziku/pismu, on piše više djela koja su do danas ostala sačuvana. Pisana španskim jezikom na arapskom pismu, to su vrijedni spomenici aljamiado književnosti.
Možda najzanimljivije njegovo djelo jeste Breve Compendio (Sažeti pregled) u kojem je, osim tekstova iz fiqha, zabilježio svoje dramatične i tužne susrete s preostalim muslimanima Španije. Bio je svjedokom toga kako unatoč njihovom grčevitom trudu, muslimani Španije polahko, ali sigurno gube dodir sa svojom vjerom, počev od arapskog jezika do izvršavanja propisanih obreda. Međutim, sve to i nije bilo iznenađujuće, s obzirom na inkvizitorske metode kojima su Španci nastojali istrijebiti ono što su oni smatrali "opakom" vjerom, iznenađajuće je kako i koliko dugo su Moriscosi se opirali potpunoj asimilaciji.
El-Mancebo je u tom smislu svjedok "ostataka" nekada svijetle civilizacije, koja se odbija utopiti u onu osvajačku. I ne samo to, on, kao i mnogi od onih s kojima se susreo, gaji opsesivnu i fanatičnu nadu da će se islam jednoga dana, ipak, vratiti na Iberijski poluotok... Bio je to trak svjetla kojim su nastojali ublažiti svakodnevna svakojaka poniženja na koja su nailazili.
Posebno ilustrativni i emotivni jesu razgovori El-Manceba s Yuse Banegasom iz Granade, kod kojega je boravio dva mjeseca kao njegov učenik, učeći Kur'an kako bi popravio izgovor. Yuse (pretpostavljam da je to skraćenica od Yusuf, ili možda pogrešno čitanje imena Isa?) je svjedočio padu Granade 1492. godine i on duboko osjećao promjene koje su se desile kao direktna posljedica toga, a pogotovo one koje će tek doći.
U ovim dirljivim redovima on izražava svoju bojazan za sudbinu islama i muslimana u Španiji. Mašta u nama budi scenu: u zamračenoj prostoriji, tihim glasom da ga ne bi čuli izvana, sijedi, ponositi starac, koji pamti posljednje dane muslimanske nezavisnosti, savjetuje i podučava mladića željnog znanja, ali od sebe ne može da odagna slike teškog vremena koje tek dolazi:
"Moj sinko, ja znam da od stvari koje se tiču Granade, tvoje razumijevanje je nepotpuno; nemoj se uplašiti kada ti kažem neke od njih, jer nema trena kada one ne odjekuju u mom srcu... Moj sinko, ja ne plačem za prošlošću, jer ništa se iz prošlosti ne vraća, već ja plačem za onim što ćeš ti vidjeti ako ostaneš na ovom poluotoku... Moli od Njegove milosti da ovo što govorim padne u zaborav i ne bude ispunjeno onako kako sam predvidio, pogotovo s našom vjerom tako prezrenom... da će ljudi reći: Gdje je nestalo naše učenje? Šta se desilo s vjerom naših očeva? I sve će biti gorčina za razumna čovjeka. I što najviše boli jeste da će muslimani oponašati kršćane, i niti će odbijati njihovu nošnju niti izbjegavati njihovu hranu. Moli od Njegove milosti da se oni [kršćani] od srca ne posvete svome zakonu... Vidiš da govorim ovo u žaru, nisam želio da se ovako rasplačem... Jer ako se za ovo kratko vrijeme čini da se održavamo kroz konfrontacije i odugovlačenja (u pregovorima), šta će biti kada posljednje jeseni dođu? Ako očevi omaložavaju din, kako će ga se praunučadi pridržavati? Ako se kralj osvajač ne pridržava ugovora, šta nas čeka od njegovih nasljednika?"
