Pažljivo sam iz prvog reda sa glavom nagore odgledao svaki detalj filma i pokušao upamatiti svaku riječ. Jedna konstatacija u uvodu zaparala je ne samo moje nego i uši osoba koje su sjedile do mene. Da parafraziram: Tuzla, ako nije bila najružniji onda je među tri najružnija grada u BiH, stoji u uvodniku članka na portalu Tuzlapress.

Reče narator ili tvorac rečenice Emir Imamović – Pirke, koji je rođen u Tuzli. Biće da sam opsjednut njegovim likom i djelom. Taman posla, nipošto! Samo pratim šta priča i piše, ponekad i kazuje u podcastima.

Poslije te njegove rečenice upitah sam sebe: Dragi Tuzlaci, pa gdje ste to živjeli? Kakvo je ruglo bila Tuzla? Da li je to grad iz zone sumraka ili šta već?

Intencija je, koliko kontam, da dokumentarni film prilaže kako je sve prije Panonskih jezera bilo besmisleno, rogobatno i ružno, a da je poslije 2002. godine naprasno sve procvalo i, evo, 22 godine ubiremo benefite „tačke preokreta“.

Nema sumnje da su Panonska jezera promijenila imidž i historiju Tuzle, da su turistička atrakcija i mamac za građane i građanske, ali, stani, odvadi malo…

Podijelit ću konstataciju kolegice: Dovoljno je pogledati Facebok grupu „Tuzla povratak u prošlost“ i uvjeriti se u ljepote Tuzle. Apsolutno se slažem, iako nisam rođen ovdje.

Tuzla je platila cijenu tonjenja jer je neko dao „zeleno svjetlo“ da se potkopava grad zarad eksploatacije soli, iako je ležišta bilo i na drugim mjestima kao, primjerice, trenutno na Tetimi. No, i tako „osakaćena“ Tuzla nije se dala. Izranjali su objekti koji su i poslije četiri decenije atraktivni, poput SKPC „Mejdan“, koji je 1984. godine izgledao kao svemirski brod, a i danas je jedna od najboljih dvorana u regionu. Dok je Tuzla tonulu, kulturna scena se uzdizala. Međunarodna galerija jugoslovenskog portreta je svjedočanstvo tome, a to što je danas svedena na Centar za kulturu koji imaju i Poljice, Bikodže iliti Treštenica, govori da je neko htio sve ono prije 2002. godine minimizirati, a sve poslije 2002. godine uzdići urpkos tome što neki objekti, poput Doma književnosti, mjesecima zjape prazni. Što bi rekli s vana gladac, unutra jadac.

Moglo bi se dalje nabrajati o Tuzli nekada i sada, ali svi mi koji živimo u gradu znamo da je i prije i sada Tuzla na počinak kretala prije ponoći bez obzira kakav noćni život bio u gradu i da se taj običaj ne razlikuje od mnogih drugih gradova u BiH. Ako je to ostavština rudarstva, radničkog duha, e vala neka je, ali govoriti o noćnom životu osamdesetih ili devedesetih prošlog stoljeća u Tuzli iz trenutne perskepktive je apsurdno. Pa noćni život u Beogradu tih godina bio je osuđen na hotele ili restorane, poneku diskoteku…

Sad da se vratim na film. Od reditelja Dine Mustafića, koji slovi za vrsnog, očekivao sam mnogo više, a ne da u filmu u trajanju od 45 minuta „podvali“ dva ista kadra, a to je trenutak kada radnik „Pannonice“ uzima uzorak vode i predaje ga direktoru Maidu Porobiću, valjda, na analizu. Taj kadar je dva puta prikazan, a za reditelje s reputacijom kakva je Mustafićeva to je nedopustivo. Zbog pretjerane upotrebe drona nisam uspio pohvatati da li je ponovljen i neki kadar iz zraka, ali generalno ne volim filmove u kojima dominiraju snimci iz drona ma koliko oni atraktivni bili.

U dokumentarnom filmu slušamo izjave pet sagovornika: Jasmin Imamović, Maid Porobić, Svjetlana Kakeš, Kemal Kurević i Latif Ahmedić te Emir Imamović – Pirke koji kada je odlazio iz Tuzle u Sarajevo nije mislio na povratak, ali ako bi se ikada vraćao u BiH to bi bila Tuzla. Meni je to logično jer i ja kada bih se vraćao iz bijelog svijeta vratio bih se u Tuzlu i Janju, kao što i trenutno živim na dvije adrese. U Janju – jer sam tu rođen i u Tuzlu – gdje sam se ponovo rodio!

Dakle, u filmu nema niti jedne izjave građanina, korisnika Panonskih jezera, pa ni Muje Sinanovića najstarijeg i najodanijeg kupača. Umjesto toga imamo, po meni, besmisleno predugu priču o avionima koji su bili na otvaranju prvog jezera u svrhu iznenađenja za Jasmina Imamovića. Taj segment je uklopljen, čini mi se, kako bi se kupilo vrijeme, iako je bilo još mnogo prostora za efektnije, pa i duhovitije izjave.

Svesti priču o Panonskim jezerima na petero ljudi je odraz neupućenosti autora u tematiku gradnje, razvoja, opstojnosti i budućnosti kompleksa…

Završit ću s Mustafićem. Uvijek sam se pitao zašto u Tuzli više cijene ljude sa strane od domaćeg kadra. Mustafić je brendiran, dokazan i ostvaren kao reditelj, ali sam siguran da su mladići i djevojke iz Tuzle mogli uraditi čak i bolji, sadržajniji i efektniji film od njegovog koji, kako sam naveo, iz moje perspektive ima neoprostive greške za reditelja sa takvom reputacijom, a to je ponovljeni kadar.

Na kraju znam da je dokumentarni film pravljen da Tuzlu od 2002. godine prikaže u drugačijem svjetlu, da je propagandni i da je za turističkih festivala te da nije istraživački. No, ne mogu prešutjeti činjenicu da je prvo Panonsko jezero izgrađeno tako što je Direkcija za obnovu i izgradnju podigla kredit zbog čega će kasnije zapasti u probleme i gašenje. Radnici Direkcije za obnovu i izgradnju ni do danas nisu dobili svoje zarađene plate i otpremnine…