Doğu ve Batı. Kültür, iktisat, sosyal ve siyasi mecmuası (Istok i zapad. Kulturni, gospodarski, društveni i politički časopis) drugi je časopis objavljivan na latinici i na turskom jeziku na južnoslavenskom prostoru i prvi časopis na latinici i turskom jeziku na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvi list tiskan latinicom i na turskom jeziku na južnoslavenskom prostoru je list Eças, objavljivan 1911. u Manastiru Bitoli. Urednik lista bio je Zekeriya Sami Efendi.

Prvi broj časopisa „Istok i zapad“ izašao je 6. aprila 1943, a do 15. augusta 1944. izašlo je osam brojeva, koji su izlazili jednom mjesečno. Vlasnik i izdavač časopisa bila je zagrebačka Hrvatska muslimanska tiskara. Časopis je tiskan u Tipografiji d. d. na formatu A4 i u potpunosti na turskom jeziku. Glavni urednik bio je Abdurezak Hifzi Bjelevac (1886–1972), bosanskohercegovački i bošnjački književnik, novinar i publicist, dobar poznavatelj turskog jezika, školovan u istanbulskom Galatasarajskom liceju.

Detalje o uređivačkoj politici ovog časopisa saznajemo iz rada naučnog rada Anđelka Vlašića koji je iznio na Osmom međunarodnom turkološkom kongresu, koji je održan u Istanbulu.

Takozvanu NDH su zbog njezine združenosti sa silama Osovine priznale samo Njemačka, Italija, Japan, Rumunija, Mađarska i neutralna Španija. Stoga je vodstvo NDH pokušavalo ishoditi međunarodno priznanje i od drugih neutralnih država, pa tako i od Republike Türkiye. Zato je od oktobra 1941. do decembra 1942. poslalo u tu zemlju četiri pregovaračke misije s ciljem ishođenja turskog priznanja NDH. Sve četiri misije bile su neuspješne, pa je vodstvo NDH promijenilo taktiku i pokušalo isti cilj postići pokretanjem časopisa na turskom jeziku.

O pokušajima uspostave diplomatskih odnosa između NDH i Türkiye detaljno je pisala hrvatska naučnica Nada Kisić Kolanović.

 

U aprilu 1942. u Zagrebu je Bjelevac osnovao Hrvatsku muslimansku nakladu, čiji je cilj bio objavljivanje prijevoda knjiga o islamu i djela hrvatskih pisaca na turski, arapski i perzijski jezik. Najvažniji projekt Naklade bilo je izdavanje časopisa Doğu ve Batı, a Bjelevac je u drugoj polovici 1942. započeo s uređivanjem i objavljivanjem časopisa. Časopis je osnovan s podrškom ustaške vlasti, koja je ovlastila Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) NDH da potpomaže objavljivanje časopisa. Književnik Muris Idrizović u svojoj je knjizi o Bjelevcu zapisao da je „bio uvučen u izdavanje“ časopisa, ali nije pojasnio svoju tvrdnju.

Možda je Idrizović htio natuknuti da je ustaška vlast prisilila Bjelevca da sudjeluje u izdavanju lista. Anđelko Vlašić piše da je u prvom broju časopisa proklamiran cilj stvaranja i ojačavanja prijateljskih veza između Türkiye i NDH, a u jednom od kasnijih brojeva kaže se da je časopis „namijenjen turskoj javnosti, europskim turkolozima i ograničenom dijelu našeg naroda koji zna turski“. Osim toga, uredništvo časopisa nadalo se da će „prvo uspostaviti kulturne veze, zatim gospodarske te pomoću tih i političke veze“ između NDH i Türkiye. Može se, stoga, zaključiti da mu je glavni cilj bilo ishođenje turskog priznanja NDH.

Vodstvu NDH činilo se da bi se taj cilj mogao ostvariti jer je tokom Drugog svjetskog rata ova zemlja bila neutralna država koju su oba zaraćena saveza pokušavala privući u svoje redove. Povezati se s Türkiye značilo je spasiti se od međunarodne izolacije koju je nametalo članstvo u Osovini. Ustaška vlast smatrala je da će Atatürkova vlast htjeti međunarodno priznati NDH ako joj se ukaže na činjenicu da je u NDH živjelo približno 800.000 muslimana. U časopisu je, osim glavnog urednika Bjelevca, putem članaka sarađivao veliki broj muslimanskih intelektualaca, književnika i novinara.

Prema potpisima na dnu objavljenih članaka može se ustvrditi da je Bjelevac bio autor brojnih tekstova u časopisu, ali da su vijesti, komentare i druge tekstove objavljivali i Hakija Hadžić, Salih Baljić, Kasim Gujić, Latif Muftić, Hamdija Kreševljaković, Salih Alić, Ivan Esih i drugi. Uz Bjelevca na turski prevode Adem Sokolović i šerijatski sudac Džemal Katana, a sadržaj članaka u časopisu ponajviše su odnosi na kulturne, naučne i historijske teme, dok je za politiku ostavljeno vrlo malo mjesta.

Međutim, bez obzira na sav trud NDH režima, ovaj časopis nije zaživio te nije izazvao pozitivnu reakciju kod turskih vlasti. Izlaženje časopisa zaustavljeno je iznenada, a Vlašić nije našao podatke o okolnostima njegovog gašenja. Trenutak kada izlazi posljednji broj časopisa položaj sila Osovine i kvislinške NDH bio je posve nezahvalan, pa je gašenje bilo nametnuto samo od sebe, ali ostaje činjenica da je njegovo izlaženje bilo gotovo nepoznato u onovremenoj Bosni i Hercegovini, da se ne zna ništa o njegovim čitateljima kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Türkiye. Bez obzira na to, ovaj časopis ostaje zabilježen kao svjedok asimilacijske endehazijske politike te zloupotrebe Bošnjaka muslimani, ali i kao prvi i dosad jedini list tiskan na južnoslavenskom tlu na turskom jeziku.