Među lirskim vrstama bošnjačke usmene književnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna čežnja) nastala u sredinama većih i manjih gradskih cjelina oblikovanih pod istočnjačkim uticajem, nakon uključenja Bosne u Osmansku carevinu.
U sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih elemenata sa zatečenom slavenskom tradicijom, ocijenjuje prof. dr. Munib Maglajlić, koji je bio jedan od najvećih stručnjaka za bošnjačku usmenu književnost u novije doba. U muzičkom pogledu to je vidljivo u prožimanju starobosanskog poravnog napjeva sa različitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći su metrički oblici u sevdalinci epski deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac, trinaesterac, te lirski (simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova.
Melostrofu odlikuju raskošno izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim prilikama, bez muzičke pratnje ili uz pratnju tamburice i saza, te harmonike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanja bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja.
Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i momke koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenom procesu koji je najčešće veoma teško pratiti: junaci starih potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovicu 16. st., ali je ova pjesma nastala vjerovatno još ranije.
Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr. ). Od ostalih lirskih vrsta zavrjeđuju pažnju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i šaljive. Pjesme uz rad pjevane su uz žetvu žita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Čule su se na zajedničkim poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu.
Svadbene pjesme pratile su različite dijelove svadbenih običaja, u skladu sa islamskim životnim načelima i praksom (uz kretanje svatova, uz traženje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svođenje mladenaca i sl. ). Raznovrsnu skupinu bošnjačkih lirskih pjesama čine uspavanke. Pjevane nad djetetom u bešici, izražavale su materinsku želju za sprječavanjem uroka i posvemašnjim zaštićivanjem čeda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju već i različiti metrički oblici kojima su spjevane: sedmerac, simetrični i nesimetrični osmerac, epski deseterac.
Šaljive pjesme spadaju među one lirske vrste koje su slabije bilježene i općenito manje proučavane. Znatnu rasprostranjenost u bošnjačkoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgoda koje izaziva nespretni momak u silnoj želji da se što prije domogne drage. Vedrim humorom odlikuju se neke šaljive pjesme u kojima smijeh potiče iz nakaradnog prikazivanja supruga. Jedan broj šaljivih pjesama zasnovan je na "događanju nemogućeg". Zbivanje u nekim šaljivim pjesmama slikovito je preneseno u životinjski svijet. Šaljivim pjesmama pripadaju također one koje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije razumijevanje neophodan je opis koji objašnjava tok igre i mjesto pjesme u njoj.
Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenoj književnosti u raznolikim i raskošnim oblicima. Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u zapadnoevropskim književnostima pjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara žensko kolo, u kojem je pjevana poravnim napjevom, najčešće bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci.
Bošnjačka usmena balada oblikovana je, prema Maglajliću, najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetričnim), rijetko lirskim (simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego nesimetričnim), kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova. Osim u ženskom kolu, pjevana je i mimo njega, pojedinačno, ženskim glasom (bez pratnje ili uz okretanje tepsije), te muškim glasom, obično uz pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bošnjačka balada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje podjele: o djevojci zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima, o ojađenim roditeljima, o različitim sukobima u porodici.
Stradanje smrću rastavljenih dragih jedna je od najomiljenijih tema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči više desetina zabilježenih varijanata u kojima se smjenjuju imena dragih. Brojnošću se izdvajaju također pjesme iz treće skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnježicu, kao predskazanje ledenoga dočeka u mladoženjinoj kući, koji za nju biva koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnih odlika bošnjačke balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkog baladičnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa lokalnim obilježjima, koje predstavljaju pjesničko uobličenje određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja, koja su privukla pažnju usmenih pjesnika, hroničara i očevidaca.
Teme kao što su pogubljenje braće Morić i Ibrahim-bega (Hafiza Kusture) u Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega Đumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo, te daleko od zavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini pripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito - Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnoj obiteljskoj tragediji u muslimanskoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragičan je nesporazum među supruzima koji, u skokovitoj radnji tipičnoj za većinu balada, neizbježno vodi raspletu.
Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji sarajevskih janičarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz sredine VIII st., koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi više od dva stoljeća, a o opjevanom događaju sačuvane su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnički zapis u obliku tariha na turskom jeziku. Romansa je pjevana na sličan način kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uobličena je najčešće epskim desetercem, te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u manjem rasponu stihova od balade.
Tematski se može podijeliti u četiri skupine: o nestašnom i preduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta bošnjačke romanse. Različito od balade, koja u žalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom različitim strastima i osjećanjima, romansa vedro, često i sa humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjeđuje. Doživljaj svijeta zato je u romansi općenito vedriji nego u baladi, za čije junake nema izlaza ni izbavljenja. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kao odraz vrhunaravnog smisla života.
