Vođa The Poguesa znao je spojiti folklor i punk bijes. Republikanski militant i odmetnuti katolik, dao je glas generaciji irskog egzodusa, mladim proleterima koji su poput njega napustili zelene obale Atlantika i otišli u sivilo Londona u potrazi za boljom budućnošću. Iako se činilo da ih je englesko društvo u to vrijeme, u stanju stalne moralne pripravnosti, tretiralo kao građane drugog reda, grupa je željela vratiti dostojanstvo irskoj zajednici koja je previše navikla trpjeti uvrede. U njihovim baladama tipični instrumenti Emerald Islea (sinonim za Irsku) – bendžo, usna harmonika, mandolina, harmonika ili flauta – isticali su se naspram distorzije gitara.

Melodično djelo koje ih je u sutonu punk pokreta dovelo do globalne slave, donijelo im je brojne ekscese, posebno MacGowanu, alkoholičaru, sporadičnom prevarantu na najmračnijim ulicama Londona, ovisniku o brzini, a kasnije i o konjima.

Njihove političke ideje donijele su Poguesima snažna neprijateljstva u osamdesetima obilježenim nevoljama, jednoj od najtežih faza sjevernoirskog sukoba. Neke od njegovih pjesama bile su cenzurirane na britanskoj televiziji.

MacGowan je odrastao sa svojom sestrom, roditeljima, ujacima i rođacima na oronuloj farmi u okrugu Tipperary koja je svjedočila ratu za nezavisnost 1919. godine. Tamo je naučio moliti i bogohuliti, svirati gitaru i popiti dvije krigle piva prije spavanja. Tjerali su ga da pjeva na stolu u blagovaonici ako je bilo posjetitelja.

Kao djete strastveni čitač, s referencama poput Jamesa Joycea i Dostojevskog, nije se isticao u školi, gdje je već pokazao punk bunt koji ga je pratio cijeli život i talent za pisanje. Sa samo 13 godina osvojio je književnu nagradu tabloida Daily Mirror i stipendiju za Westminster Academy, s koje je izbačen zbog pušenja.

Ovaj umjetnik je uvijek tvrdio da je dio njegove emocionalne nestabilnosti – uključujući dva prijema na psihijatriju – povezan s egzilom, nelagodom koju je dijelio sa svojom majkom. Pjevač se sa 16 godina već pokuša riješiti toga šmrkajući ljepilo i pijući tablete, od kojih su neke bile legalne.

Početkom devedesetih, umorni od skupljanja ostataka svog partnera po najrazličitijim mjestima na planeti, The Pogues ga pozivaju da napusti grupu. MacGowanu je bilo drago što je otišao.

 

Časopis NME uvrstio ga je 2006. na popis 50 rock heroja, a Joe Strummer, iz The Clasha i jedan od njegovih kumova u njegovim ranim počecima u londonskom undergroundu kasnih sedamdesetih, počeo ga je definirati kao jednog od najboljih pisaca prošlog stoljeća, na razini Leonarda Cohena, Boba Dylana ili Toma Waitsa.

Unatoč problemima s kretanjem, MacGowana se u zadnje vrijeme i dalje viđalo na ulicama i barovima Dublina, obično u društvu Victorije Mary Clarke, njegove nerazdvojne družice, njegovateljice, zastupnice desetljećima i supruge od 2018., s kojom je živio u glavnom gradu Irske. Nije bilo neobično vidjeti ga s kriglom Guinnessa za šankom puba u hotelu Clarence, gdje su mu prijatelji Bono Vox iz benda U2 i The Edge rezervirali sobu i gdje je uvijek bio spreman popričati sa svakim o glazbi, književnosti ili povijesti.

Irska mu je 2018. odala zasluženu počast na njegov 60. rođendan, legendarnim koncertom u National Concert Hallu u Dublinu na kojem su, između ostalih, sudjelovali Bono (U2), Sinéad O'Connor, Nick Cave i Glen Hansard. Na tom mu je događaju irski predsjednik Michael D. Higgins uručio nagradu za njegovu profesionalnu karijeru u kojoj se istaknuo ne samo kao pjevač, već i kao muzičar, kompozitor i pjesnik. MacGowan bi sljedećeg Božića napunio 66 godina, u blagdanskom razdoblju u kojem će i ove godine sa više značenja odsvirati svoju legendarnu pjesmu “Fairy Tale of New York”, koju je izvodio s pokojnom Kristy McCall.