Abdulqader al-Rais jedan je od naupečatljivijih umjetnika arapskog svijeta, kako zbog kontinuiteta, tako i po raznovrsnosti svog rada koji se kreće od totalne apstrakcije do figuralne umjetnosti. Rođen 1951. godine u Dubaiju, vrlo brzo se isprofilirao kao umjetnik koji svoju inspiraciju traži u kulturi u kojoj je odrastao, ostajući joj vjeran i tražeći u njoj smiso svog umjetničkog puta. Njegov rad možemo podijeliti u više faza, koje su organski proizlazile jedna iza druge. Na početku su to bili njegovi školski radovi, u kojima pokušava ovladati osnovnim crtačkim i slikarskim postulatima i u kojima se kao mlad čovjek odlično snalazio pokazavši da već tada ima sklonosti prema predstavljanju onoga što ga neposredno okružuje, a pogotovo prema elementima kulture u kojoj živi.
U tom periodu obiluju crteži mrtve prirode, krokiji figura, čamaca, ali i studije ljudi s ulice u kojima prikazuje senzibilitet prema socijalnom, kao i latentnom ekspresionističkom pristupu u realizaciji, što će se kasnije ponoviti i u njegovom zrelom periodu poprimajući drugačije oblike. Uostalom, urbani pejzaž i stvari koje ga neposredno okružuju definirat će njegov kreativni izraz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada slika marine s čamcima, palme, konstrukcije debelih zidova arapske lokalne arhitekture koji daju duboke sjene i hladovinu, a u čemu prevladavaju boje pijeska i bezgranične oker nijanse.
Već tada Abdulqaderovo slikarstvo odiše klasičnom ozbiljnošću i precizno odabranim kadrovima, što ne moramo dovoditi u vezu s bilo kakvom akademskom normom, već više sa senzibilitetom i refleksom samog slikara, koji pokušava predočiti strukturu jednog podneblja. Ta unutarnja tektonika nikada neće izaći iz njegovih radova, već će ostati kao određena strogost i u kasnijim apstrahiranim slikama.
U tom smislu interesantna je serija slika iz devedesetih godina, kada je umjetnik napravio ciklus slika stare arapske arhitekture vedre otvorene vizije, s mnogo narandžastih i ljubičastih tonova blagih sjena i s izuzetnim rasprostiranjem svjetlosti. Na ovaj motiv autor će se referirati i kroz ciklus “Vrata”, predstavljajući stara drvena vrata arapskih kuća. Ipak, od dvije hiljaditih rad Abdulqadera al-Raisa postat će sve više apstrahiran s ciklusima koji u potpunosti prelaze u apstrakciju, koja je na momente lirska, a opet s druge strane i ekspresionistička, preuzimajući fragmentarno i iskustva američke škole iz pedesetih i šezdesetih godina. Ipak, centralni motiv svih tih slika jeste harf, arapsko slovo, koje u njegovom slikarstvu postaje inicijalna kapisla za stvaranje apstraktnih matrica, velikih bojenih ploha koje u potpunosti ovladavaju površinom slike.
Harf egzistira u tom prostoru kao snažan simbolički znak ubačen u kovitlac bojenih tonova gdje sve balansira između svijetlog i tamnog, kontrastnog i harmoničnog. I zaista, poput Rothkovih slika, ciklusi apstrakcija, s elementima kaligrafije, koje radi poslije 2007. godine, posjeduju vertikalni naboj između gornjeg i donjeg dijela slike, gdje se svijetlo suprotstavlja tamnom, pri čemu harfovi daju dodatnu dinamiku. Zato nas ne treba čuditi ni njegov ciklus u potpunosti apstraktnih slika, gdje izbacuje čak i harf, a sliku prepušta snažnoj likovnoj gestikulaciji, kontrastima, ali i valerima, bojenim vrtlozima i slobodnijoj kompoziciji.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Abdulqader al-Rais izuzetno raznovrstan slikar, koji je svoju inspiraciju uvijek tražio unutar podneblja i posebne, osobne emocije, pronalazeći izraz kako u figuraciji tako i u apstrakciji. Kvalitet rada dao mu je na kraju i posebno mjesto na umjetničkoj sceni. Izlagao je u mnogim gradovima, a njegovi radovi nalaze se u brojnim muzejima poput Britanskog muzeja, Muzeja moderne umjetnosti u Kataru, Muzeju moderne umjetnosti u Kuvajtu, Umjetničkom muzeju u Šarjahu, Nacionalnom muzeju u Jordanu.
