Kontakt Bošnjaka s Osmanlijama i generalno orijentalnim svijetom desio se barem stotinu godina prije zvaničnog osvajanja Bosne (1463) i bio je prožet povremenim ratnim sukobima i savezima, ali i učestalom trgovačkom razmjenom. Tu se prije svega misli na trgovinu luksuznom robom s Istoka. Evropa je u srednjem vijeku bila opčinjena tkaninama koje su dolazile iz islamskog svijeta. Naročito su perzijski i anadolski tepisi bili na cijeni. Oni su se u srednjovjekovnu Bosnu uvozili uglavnom preko luka na Jadranu. U testamentu bosanskog plemića Pribislava pominje se šest orijentalnih ćilima koje je ovaj ponio u Italiju prilikom bijega od Osmanlija. Međutim, malo se toga zna o proizvodnji tkanine i ćilima u srednjovjekovnoj Bosni. Najpoznatije su bile “karpete”, prostirke za namještaj, dok su naširoko bile rasprostranjene ponjave jednostavnog dizajna. Generalno gledajući, ćilimi u srednjem vijeku u Evropi, pa tako i u Bosni, nisu imali isto značenje i primjenu kao na Istoku, s obzirom na drugačiju kulturu življenja.

Naziv ćilim (kilim) na prostor Bosne donijele su Osmanlije i on je prvobitno označavao klječani (glatki) ćilim s dva lica, ali se vremenom pod tim pojmom počeo podrazumijevati i uzlani (čvorani) tepih s jednim licem koji je originalno dolazio iz Perzije. Generalno, treba praviti razliku između ćilima i tepiha, iako su oni danas postali sinonimi (na Balkanu preovladava termin ćilim, čak i kada su u pitanju tepisi). Međutim, izraz tepih relativno je nov u bosanskom jeziku, pa se u ranijim periodima za čvorane produkte upotrebljavao naziv “halija”.

S obzirom na to da je dolaskom Osmanlija u Bosnu sve više Bošnjaka počelo prihvatati islam, važan segmenat nove kulture življenja postali su ćilimi i tepisi. Doduše, određene forme srednjovjekovnih prostirki i dalje su bile prisutne u kućama, kao što su dvostrane šarenice, dok su se ćilimi i tepisi sve više počeli podrazumijevati u uređenju džamija i turbeta, ali su polahko postajali i dijelom pokućstva bogatih porodica, što će vremenom postati pravilo čak i kod srednjeg sloja gradskog stanovništva. Međutim, ove promjene u načinu življenja bile su isključivo primjetne kod muslimana Bošnjaka. Pravoslavno stanovništvo u Srbiji, koje je također bilo pod osmanskom vlašću, pa čak i kada je u pitanju plemstvo, nije držalo ćilime u kućama. Tako se u dvorovima srpskih knezova čak i u 19. stoljeću nalazilo ćilima kao u jednoj imućnijoj porodici Bošnjaka u Bosni.

Uvoz ćilima i tepiha u Bosnu bio je sukladan s razvojem velikih gradskih centara. Tu se prije svega misli na opskrbu džamija, turbeta i rezidencijalnih objekata. Prve podatke o zastupljenosti ćilima i ostalih prostirki među širim slojem muslimanskog stanovništva u Bosni možemo otkriti u ugovorima o nasljedstvu, ili poklanjanju imovine vakufima, a takve prvi put otkrivamo u 16. stoljeću. Tako se u drugoj vakufnami Ćejvan-ćehaje iz Mostara 1558. godine navodi između ostalog i veći broj džamijskih ćilima i serdžada, tačnije: tri serdžade-halije, tri velike halije, ćilimčić za mihrab, ćilim, 5 mihrapskih serdžada, serdžada halija za mihrab, dvije veće halije, serdžada za mihrab i četiri misirske hasure.


Banjalučka serdžada, početak 19. stoljeća

Ovaj primjer dobar je dokaz da su džamije polovinom 16. stoljeća bile zastrte kvalitetnim ćilimima/tepisima, a što je do sada u našoj literaturi bilo poricano. Uostalom, indicije da su u džamijama postojali luksuzni ćilimi i tepisi velikih dimenzija dolazi nam i od posrednih podataka vezanih za trgovinu. U Sarajevu su se ćilimi i tepisi najvjerovatnije mogli kupovati i u Brusa bezistanu. Ne trebamo zaboraviti da je ovaj bezistan u tu svrhu radio sve do početka 20. stoljeća. Potrebe za ćilimima u Sarajevu, po svemu sudeći, bile su ogromne, s obzirom na to da je grad već polovinom 16. stoljeća imao oko 120 džamija. Da se među bošnjačkim muslimanskim plemstvom ćilim počeo isticati kao statusno obilježje, govore i svjedočanstva putopisaca. Tako je jedan od članova delegacije austrijskog cara Ferdinanda I godine 1530. zapisao da su u blizini Sarajeva dočekani od bosanskog namjesnika Husrev-bega u njegovom šatoru u kojem je bio prostrt “vrlo lijep ćilim”. Franjevac Pavle od Rovinja pominje da je 1640. godine boravio u Sarajevu, gdje je u jednoj sobi u dvoru osmanskog defterdara vidio veliki ćilim. Nije bila rijetkost da su se ćilimima otkupljivali i muslimanski ratni zarobljenici, a praksa poklanjanja ćilima kao diplomatskog dara bila je uobičaje na. Ipak, rijetki su i nepouzdani podaci o organiziranoj proizvodnji ćilima u Bosni prije 19. stoljeća. Ona je u nekom obliku i obimu vjerovatno postojala, ali o tome imamo samo indicije. Pogotovo smo sigurni da u tom periodu nije bila proizvodnja čvorovanih tepiha (sve do otvaranja sarajevske ćilimare) već da su oni isključivo uvoženi s Istoka.

PIROTSKI ĆILIM

Međutim, činjenica je da su Bošnjaci u mnogim gradovima Balkana učestvovali u proizvodnji ćilima pa i u osnivanju čitavih tradicija. Najbolji primjer za to jeste širi rejon grada Pirota u današnjoj jugoistočnoj Srbiji, zajedno s obližnjim gradom Ćiprovcem u Bugarskoj. Dominacija muslimanskog stanovništva i islamske kulture na tom području u vrijeme osmanskog perioda, te blizina Burse i Istanbula, zajedno s frekventnim trgovačkim putevima prema Zapadu, doveli su do ekspanzije tkalačke proizvodnje i stvaranja veoma specifičnog stila i sasvim originalne estetike koja će izroditi ono što danas nazivamo pirotskim ili sarkoy ćilimom.

Pirotski ćilim spada u grupu orijentalno-islamskih ćilima, nastao je unutar razvijenih urbanih cjelina osmanske Srbije u kojima su Bošnjaci činili većinsko i kulturološki dominantno stanovništvo. Direktno se dovodi u vezu s anadolskim uzorima, s obzirom na to da Pirot preuzima osnovni dijapazon motiva koje susrećemo u Maloj Aziji, s tim da vremenom razvija sopstveni simbolički vokabular s jasno osmišljenim kompozicijama i snažnom kolorističkom obradom. Motiv “drvo života” ili direci, džulovi na direcima, mihrabi, ptice, zvijezde, motiv sofre, simbolika kola, bereket u okolici (simbol kornjače), dominacija tamnocrvene boje u centralnom polju, te originalna i veoma prepoznatljiva kompozicijska shema izdvaja ovaj tip tkanja od bilo kojeg drugog s Istoka. Ipak, njegov stilski razvoj možemo pratiti tek od kraja 18. stoljeća jer nam se stariji primjeri nisu sačuvali. Ono čemu je islamsko-bošnjačka komponenta nastanjena u Pirotu dala poseban pečat jesu molitvene serdžade s motivom mihraba koje zauzimaju značajan opus unutar pirotskog ćilimarstva. Ta religijska osobenost dala je pirotskom ćilimu posebnu dimenziju koja nije mogla potjecati od pravoslavnog stanovništva, niti su takve serdžade bile njima namijenjene, što ne isključuje da su u njihovoj izradi učestvovale i tkalje drugih konfesija, što je bilo normalno za Balkan. Nažalost, sredinom i u drugoj polovini 19. st. veliki broj domicilnih Bošnjaka protjeran je iz Srbije u Tursku i Bosnu. Oni koji su se naselili u Bosni i bili već ranije involvirani u proizvodnju pirotskog ćilima u svom nekadašnjem zavičaju nesumnjivo su mogli utjecati na ćilimarstvo Sarajeva, Foče, Stoca, Prozora i drugih centara, s time da su ovdje došli na već pripremljeno tlo.

ĆILIMARSTVO U BOSNI

Počevši od kraja 18. pa sve do polovine 19. stoljeća (raniji period ne možemo pratiti), ćilimarstvo u Bosni imalo je jasne obrise, ali je na neki način bilo i izolirano. Izbjegnut je utjecaj Pirota, dok je anadolskim simboličkim oblicima dato lokalno značenje. Dizajn je donekle bio autohton, a u pojedinim primjerima, kao što ćemo vidjeti, i veoma inovativan. Morfološka ekstravagancija Istoka bila je izložena uprošćavanju, pa su mnogi simboli dobili drugačiji vizualni značaj. Srednjoazijski simbolički univerzum, raširen diljem islamskog svijeta, ovdje je bio izmijenjen uslijed drugačijeg osjećaja za formu i format. Stvari su se sagledavale na osnovu lokalnog ukusa koji je bio sklon decentnom dekorativizmu i minimalizmu. Rani bosanski ćilim ne poznaje kompleksne motive niti bilo kakav isprepleteni floralni ukras uobičajen u perzijskoj tradiciji, pa su preferirane veoma elegantne geometrijske, ili krajnje apstrahirane organske forme. Izbjegavane su složene kompozicije s centralnim medaljonima kao i ornamentika koja bi pokrivala čitavu površinu ćilima. Isto tako, izbjegavani su i veliki formati.


Molitvena bosanska serdžada, početak 20. stoljeća

U ranijoj tradiciji bosanskog ćilimarstva nije bilo proizvoda sobne veličine. Za razliku od toga, izdvajaju se makati, uske prostirke koje su služile za prekrivanje namještaja, poput sećija, a koje su mogle biti prostirane i na pod. Makati su savršeno dobro odgovarali formi namještaja i koridorskim dijelovima kuće. Tradicija makata izbjegavala je velike pravougaone sobne formate poput onih koji su uvoženi iz Perzije i Turske. Iako su i u drugim dijelovima islamskog svijeta tkane prostirke za namještaj, makat je bio odraz domaće tradicije koja je sezala sve do srednjovjekovnih bosanskih karpeta, koje su imale sličan oblik i funkciju. Dizajn makata bio je izuzetno apstraktan i geometrijski naglašen (uzdužni ili poprečni motivi u nizu). Kada je u pitanju koloristički aspekt, imali su posebnu skalu zemljanih i oker boja, pri čemu su izbjegavani prenaglašeni kontrasti. Odsustvo jakog tonaliteta odvojilo je bosansko ćilimarstvo od pojedinih istočnih tradicija. Takva vrsta harmoniziranja i suzdržanosti proizlazila je iz lokalnog osjećaja za formu i lijepo koja je prožimala kompletnu kulturu življenja.

Iako se proizvodnja makata zadržala sve do kraja 19. stoljeća, najvećim dijelom je bila potisnuta ili prilagođena novim potrebama. Tako uviđamo pojavu sastavljanja ćilima od tri uža dijela, što je podsjećalo na spajanje makata. Ta je praksa jedno vrijeme bila veoma prisutna, ali i brzo zanemarena u korist jednodijelnih velikih sobnih formata, na što je utjecao pirotski ćilim. Uskoro se sve počelo prilagođavati novom dekorativnom obrascu. Pirotski utjecaj snažno će se odraziti na ćilimarstvo Bosne druge polovine 19. stoljeća, a imat će i presudnu ulogu u kompozitnim kreacijama koje će formirati novi bosanski stil proklamiran najviše kroz masovnu proizvodnju Sarajevske ćilimare, što je otvorilo i novo poglavlje u razvoju ćilimarstva na našim područjima.

SARAJEVSKA ĆILIMARA

Dolaskom Austro-Ugarske osniva se Sarajevska ćilimara, koja je počela s radom 1879. kao privatna firma, da bi 1888. kontrolu preuzela Zemaljska vlada. Vremenom je došlo do širenja (otvaranje ekspozitura) i povećanja broja radnika, a svoj vrhunac proizvodnja dostiže oko 1910. godine. Ćilimara je veoma kvalitetno nastavila raditi i poslije Prvog svjetskog rata. Ručni se rad zadržao dugo vremena, a prvi strojevi za mašinsku izradu pojavljuju se tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Stilski gledano, Sarajevska ćilimara imala je veoma širok asortiman. Kvalitet ručne izrade bio je izuzetan (s obzirom na već postojeću tradiciju), a dobar dio ćilima i tepiha izvožen je na evropsko i američko tržište. Proizvodnja je obuhvatala različite stilističke tradicije, ali i kompozitne stilove. Izrađivani su “čisti” visokočvorani perzijski tepisi klasičnog dizajna, kao i gusto čvorane svilene serdžade s anadolskim motivima, koje su po kvalitetu prevazilazile tursku proizvodnju tog vremena.


“Sarajevska ćilimara”, kraj 19, početak 20. stoljeća

Osim ovoga, rađeni su i glatki ćilimi sa stilizovanim turskim i perzijskim dekorativnim elementima. Također, izrađivana je i čitava serija ćilima/serdžada po uzoru na pirotski dizajn. Utjecaj pirotskog ćilima na proizvode Sarajevske ćilimare bio je veliki i široko prihvaćen na tržištu, pa čak i veoma inspirativan. Međutim, ova vrsta proizvodnje ipak nije bacila u sjenu drugu vrstu tkanja koja je po mnogo čemu bila zanimljivija, razvijajući ono što bismo mogli nazvati novim bosanskim stilom. Produkti glatkog ćilima u tom su smislu bili posebno interesantni i uključivali su ranu domaću tradiciju koja je bila prekomponirana i kojoj su dodavani novi dekorativni elementi. Inspirativno polazište pronađeno u prošlosti i inventivnost dekoratera omogućili su krajem 19. i početkom 20. stoljeća nastajanje široke lepeze onoga što bismo mogli nazvati “novim bosanskim dizajnom”, izuzetno sofisticiranim i prilagođenim tadašnjem ukusu koji je zahtijevao sasvim nove i originalne umjetničke proizvode.

TERZIJSKI ZANAT I UMJETNOST TKANJA

Terzijski je, uz kazandžijski, bio najmasovniji zanat u Bosni, a organizirano se pojavljuje već krajem 15. stoljeća, što ga svrstava i među najstarije. Osim toga, terzije su u svim stoljećima zadržali visok nivo izrade, a to vidimo čak i početkom dvadesetog, kada generalno dolazi do opadanja zanatske proizvodnje. Izgleda da su na šegrtovanje išla samo gradska djeca, barem kada je Sarajevo u pitanju. Terzijski je zanat i dosta toga obuhvatao. Pominje se oko 50 proizvoda. Od materijala, najviše je korištena čoha različitog kvaliteta, ali i oni luksuzniji poput svile ili somota. Najčešće su izrađivane feredže jer su bile u širokoj upotrebi kod žena, zatim muška odjeća poput dolama, čakšira, fermena, džube (ulemska nošnja). Najreprezentativniji proizvodi ipak su bile ženske anterije. “Anterija je dobro poznat dio luksuzne odjeće u upotrebi kod bogatijih žena... bile su duge do članaka, nosile se kao gornji haljetak, ukrojene u struku, iskrojene na prsima. Rukavi su dugački sa rastriženim donjim krajevima, nekad duži i od ruke, tako da krajevi slobodno vise. Anterije su se pravile od somota vezenog zlatom ili od raznih skupocjenih svilenih tkanina (za bogate žene) kao i od aladže sa srmenim širitom okolo (za žene srednjeg staleža u gradu). Početkom ovog vijeka anterije u gradu nisu više u upotrebi, ali zato anterije od aladže počinju da nose (poneke bogatije) seoske muslimanske mlade.” U našim muzejskim zbirkama sačuvano je više primjeraka veoma bogato ukrašenih anterija. Glavni motiv na anterijama formirao se od gajtana i zeha te od srmenog veza. Motivi su bili veoma interesantni (ruže, pletenice, loza, behar, grana itd.) i podsjećali su na dekoracije s metalnog posuđa. U rijetkim slučajevima vez je služio i za umjetničko oblikovanje slika i levhi. S dolaskom Austro-Ugarske i osnivanjem Sarajevske ćilimare otvara se i poseban odsjek koji je bio zadužen za izradu veza.

Ipak, najpoznatiji proizvod terzijskog zanatstva bile su banjalučke serdžade. Ove molitvene prostirke izrađivane tehnikom aplikacije od različitih vrsta čohe (vuneno platno fine obrade), na platnenoj podlozi u kombinaciji sa zlatovezom ili srebrovezom oduvijek su predstavljale luksuzan i veoma poželjan umjetnički predmet. Pa iako se po svojoj originalnosti svrstavaju među veoma značajne izraze ukupne osmanske dekorativistike, banjalučke serdžade su se, uslijed različitih kulturoloških zapostavljanja, izgubile na historijskom obzorju islamske umjetnosti, bivajući s jedne strane ignorirane, a s druge pogrešno interpretirane. Historičar Celal Esat Arseven u svom tekstu Turska primijenjena umjetnost ističe da su se u Bosni izrađivali najbolji primjeri tkanine s aplikacijama, a koje su imale predznak banjalučke. Međutim, njeno historijsko praćenje nam pravi problem s obzirom na to da ne možemo tačno odrediti početke proizvodnje u Bosni. Danas pretpostavljamo da ona nije izrađivana u Banjoj Luci već na širem području Krajine, a u jednom trenutku možda i u čitavoj Bosni (izgleda da je Banja Luka bila samo mjesto trgovanja).


Sarajevski ćilim, sredina 19. stoljeća

Najraniji datum pominjana banjalučke serdžade seže na kraj 17. stoljeća, gdje se navodi u popisu ostavštine anadolskog begler-bega i Bošnjaka hadži Ahmed-paše. Lista stvari koje je ostavio iza sebe sastavljena je krajem 1690. godine, a među njima su navedene četiri serdžade banjalučke izrade i posebno jedna dovršena i jedna nedovršena serdžada. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da njena izrada najvjerovatnije seže duboko u 17. stoljeće, pa čak i ranije. Iz različitih historijskih izvora znamo da su ove serdžade bile veoma cijenjene, a što je očigledno iz podataka kome su sve pripadale, kao i zbog toga što su bile višestruko skuplje od drugih sličnih produkata. Međutim, najveći problem jeste što historijat banjalučke serdžade teško možemo pratiti zbog veoma malog broja sačuvanih primjeraka, a pogotovo ne možemo znati kako je izgledala u svojim najranijim danima. S druge strane, gotovo smo sigurni da nisu izrađivane poslije 1850. godine.

Banjalučke serdžade imaju centralni mihrapski motiv s vazom i cvijećem. To je njihov lajtmotiv koji se stalno ponavlja i po kojima su prepoznatljive. Vaze su stilizirane,a cvijeće lokalno (karanfili i ruže). Na marginama (okolici) također su prikazane vaze sa cvijećem, ili samo cvijeće, a u rjeđim slučajevima i arhitektura kuća. Ipak, tehnički, a donekle i estetski začeci banjalučke serdžade mogu se nazrijeti u izradi ukrašenih osmanskih vojnih tendi. S obzirom na to da je Bosna stoljećima bila vojno krajište, sasvim je logično pretpostaviti da je manufaktura vojnih šatora zbog praktičnosti transporta bila locirana barem jednim dijelom i u Bosni, i ne sasvim slučajno u Bosanskoj krajini, kojoj i gravitira sam grad Banja Luka. Osmanski sultanski vojni šatori bili su ukrašavani aplikacijama. Određeni dekorativni uzorci s tih šatora veoma su bliski onome što možemo vidjeti na banjalučkim serdžadama, a što je očito na šatoru koji se danas čuva u Vojnom muzeju u Stochkolmu, a koji potječe iz opsade Beča 1689. godine. Iako su na ovom primjerku cvjetni motivi veoma krupni i prilagođeni dekoraciji velikih površina, kompozicijsko grupisanje i isticanje cvjetnih buketa neminovno podsjeća na estetiku banjalučkih serdžada i, što je još važnije, sugerira kako su ove serdžade mogle izgledati u tom periodu. Prema tome, način aplikacije na banjalučkim serdžadama bio je sličan onome na šatorima. Još jasniji izraz možemo vidjeti na nekim drugim tendama rađenim najvjerovatnije u drugoj polovini 18. stoljeća koje se u potpunosti poklapaju s izgledom banjalučkih serdžada tog vremena. Stilistika razvoja osmanskih vojnih tendi na neobičan, ali autentičan način se odrazila na stilistiku banjalučkih serdžada, s tim da su utjecaji u jednom trenutku mogli biti i obostrani.

(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića: “Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini”)