Rat u Brčkom počeo je 30. aprila 1992, nakon što je u jutarnjim satima srušen Savski most, koji je Bosnu spajao sa Hrvatskom. Savski most između Brčkog i Gunje, iako onesposobljen za saobraćaj, bio je jedini koji je funkcionirao za pješake. Kolona autobusa Zagrebačkog transporta i Croatia busa sa bosanskim radnicima iz Njemačke, Austrije i Slovenije, u dva sata iza ponoći stigla je na lokalitet Njive u Gunji. Plan je da uđu u Brčko i dalje vozom ili autobusom idu u unutrašnjost Bosne.  

Na bosanskoj strani mosta zajedničke su straže držali još nepodijeljeni pripadnici stanice policije Brčko i Vojske Jugoslavije. Vojska je oko 22 sata i 20 minuta napustila zajedničku stražu. 

Negdje između tri i četiri sata ujutro, s donje strane mosta, iz žbunja iskače petnaestak maskiranih ljudi, upadaju u bunker i zarobljavaju šest bosanskih policajaca. Na most je doguran automobil napunjen sa 750 kilograma eksploziva. Policijski sat na hrvatskoj strani bio je od 23 sata do 5 sati ujutro. Na molbu umornih ljudi, hrvatski su ih vojnici pustili nešto prije isteka policijskog sata. Ljudi grabe svoje torbe i  kreću prema Brčkom, preko mosta dugog 940 metara.

Bilo je deset minuta do pet sati. Automobil sa eksplozivom aktiviran je daljinski, i to upravo u trenutku kada se veliki broj ljudi pješke kretao preko mosta. Preživjeli svjedok Sakib Ahmetović iz Kaknja upamtio je ženu sa šestogodišnjom djevojčicom, pored kojih je žureći prošao na mostu. Čuo je krik te majke, a onda i težak vrisak djevojčice: “Mamaaaaa!“ iz talasa Save. Na mostu je ostala gomila zdrobljenih tijela, a i Sava je bila puna mrtvih ljudi.

                                        *

Dr. Fadil Pitić od nekoliko je Srba čuo da bi se nešto strašno u Brčkom moglo dogoditi.

„Među Srbima se pričalo ranije da bi most mogao biti dignut. Kad je došlo do eksplozije, pošto živim na obali Save, na nekoliko stotina metara od Savskog mosta, mene je bacilo iz kreveta, prozor u sobi je izletio sa štokom. Pozvali su me iz bolnice i rekli da ima ranjenih, tad sam bio načelnik hirurgije. Doktor Stanislav Mihajlović, dežurni hirurg, bez objašnjenja napušta brčansku bolnicu kad je počelo dovoženje ranjenih. Ja sam uz pomoć kolege Zlatka Derviševića do podne obradio to što je bilo ranjenika. Neke od ranjenika s mosta vidio sam dvadesetak dana kasnije u našoj ratnoj bolnici u Maoči, na slobodnoj teritoriji. Oni su iz bolnice odvedeni u srpski logor u Luku. Imali su sreće da budu razmijenjeni. Znam da je jedan živio u Zagrebu, pored džamije“, kaže dr. Pitić.  

Zarobljeni su policajci oslobođeni. Novalija Fazlović smatra da je da je na mostu bilo oko 150 ljudi, a da je ubijeno njih oko 100, otprilike dva puna autobusa. Fazlović se sjeća da se za devet ubijenih utvrdilo da su bili iz Velike Kladuše, Bihaća, Cazina, Sanskog Mosta, Ključa, Jelaha, Doboja, Bužima... Pretpostavka je da su posmrtni ostaci koji su ostali oko mosta kasnije spaljeni, a mnoga tijela odnijela je Sava.

„Sjećam se dokumenata jedne žene, Srpkinje po nacionalnosti, iz Doboja, imala je u ruci tašnu i dokumenta, radila je u Privrednoj banci u Doboju. Koliko se sjećam, zvala se Milica. Dokazi sa ličnim dokumentima ubijenih ostavljeni su u sefovima stanice policije u Brčkom u kancelariji broj 32, dok su zabilješke sa uviđaja pohranjene u kancelariju broj 28. Brčko je dva dana kasnije okupirano, a svi dokazi nestali“, kaže Fazlović. 

Prvi ljudi policije u Brčkom, koji se smatraju odgovornim za nestanak dokaza, su komandiri Dragan Veselić i Petar Đokić. I u Brčko je smrt došla iz Srbije. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu dokazano je da su most srušili pripadnici srbijanske jedinice Crvene beretke, a da je cijelom operacijom koordinirao Kapetan Dragan. Jedan od vođa Crvenih beretki tokom izvršenja ovog zločina bio je Rade Božić.

On je zaposlen u MUP-u Srbije. Simo Radovanović, jedan od pripadnika Crvenih beretki, u brčanskoj se bolnici hvalio da je on organizator rušenja mosta u Brčkom. Na suđenju u Hagu i ratni je zločinac Goran Jelisić  pričao o rušenju mosta u Brčkom.

„Ko je to uradio?“, pitao je tužilac Jelisića.

„Crvene beretke“, rekao je Jelisić.

                                                       *

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je presudu kojom je Nikola Vida Lujić, bivši pripadnik Crvenih beretki, osuđen na osam godina zatvora zbog silovanja Bošnjakinje počinjenog u Brčkom 20. juna 1992. Sud je u obrazloženju svoje presude rekao da je kazna od osam godina zatvora “nužna, ali i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja”.

Apelacioni je sud citirao dio prvostepene presude izrečene Vidi Lujiću, kojom se osuđuje njegovo “naročito uvredljivo i ponižavajuće postupanje prema žrtvi”. U presudi se podvlači i “intenzitet psihičkih povreda i kontinuirana patnja koju je (žrtva) doživjela”, kao i “psihičke traume od kojih se i danas liječi”.

Kako je sud utvrdio, Vida Lujić je navedenog dana, zajedno s još dvojicom neidentificiranih vojnika, u uniformi i naoružan, ušao u jednu kuću u Brčkom. Kada je ušao, izvadio je pištolj, ubacio metke i vratio ga u džep. Kada mu je žena predala svoj novac i nakit, Vida Lujić ju je odveo u kupatilo i zaključao vrata. Tamo ju je silovao dva puta, a zatim ju je odveo u spavaću sobu i ponovo silovao. Kako stoji u prvostepenoj presudi, tokom napada žrtva je tražila od Lujića da je ubije, na što je on odgovorio da “nije zadužen za to”.

Dok ju je silovao, druga su dvojica razbijala stvari po kući.

“Iskoristio je svoju dominaciju nad žrtvom i njenu bespomoćnost, budući da je ona već bila dovoljno uplašena zbog toga što je njen suprug već bio uhapšen”, kazao je Terzić.

Optužnicu je prvobitno podiglo Tužilaštvo Brčko distrikta u januaru 2018. godine, ali budući da je Vida Lujić državljanin Srbije, Okružni sud u Doboju ustupio je predmet Višem sudu u Beogradu.

Strogo povjerljivi izvještaj koji je 29. septembra 1992. godine Istočnobosanskom korpusu Vojske RS poslao prof. dr. Simeun Čuturić, ratni načelnik vojnoobavještajnog organa tog korpusa, svjedoči o namjeri uništenja Bošnjaka i bosanskih Hrvata tokom maja i juna 1992. godine, kao i o pokušaju prikrivanja užasnih zločina.

Čuturić tako navodi da je, osim Ljubiše Savića Mauzera i Željka Ražnatovića Arkana, u pohodu na Brčko učestvovalo i 550 boraca iz Bijeljine, koje je rukovodstvo te općine poslalo u napade.

„Ubistva su se događala ne samo u Luci, nego i u Srpskoj Varoši, gdje su, po kazivanju popa Slavka, muslimanski i hrvatski živalj izvođeni i likvidirani pred kućama i u prisustvu svjedoka. Takve likvidacije su vršene nestručno, javno i bile su dostupne svima. Leševi su ostavljani da stoje po nekoliko dana, dok ih komunalna služba ne bi pokupila i odvezla u jame, a preko njih je posut građevinski materijal od srušenih džamija“, navodi se u dokumentu koji je potpisao Čuturić.

Iz dokumenta je vidljivo da je najveći problem obavještajcima Vojske RS u to vrijeme bilo "curenje informacija o srpskim zločinima u svijet, kojima su se civilne vlasti Brčkog hvalile".

„Po izjavi predsjednika Opštine Đorđa Ristanića ubijeno je 300 ljudi. On se lično ne uzbuđuje zbog toga nego se time i hvali. Kada su određeni organi upozoravali da se nešto preduzme u smislu neoticanja podataka, odgovarao je da ga to ne interesuje i da su daleko veće grobnice u Prijedoru“, zabilježio je Čuturić. On navodi i prijedloge da se sa stručnim timom Vojnomedicinske akademije (VMA) iz Beograda leševi bošnjačkih i hrvatskih žrtava prevezu na sigurno mjesto, kako je to rađeno u Baranji i na ostalim ratištima. Na to je VMA, navodno, pozitivno odgovorila.

Pored zločina u okupiranom gradskom dijelu Brčkog, bitno je napomenuti da su srbijanske jedinice bile stalno u napadima na slobodnu brčansku teritoriju pod kontrolom bosanskih snaga. Agresor iz Srbije na brčanskom je ratištu upotrijebio svu svoju silu. Avijacija, tenkovi, rakete, milioni granata i mina zasipali su položaje branilaca i civilne objekte svaki dan. Brojni  agresorski vojnici ostali su zauvijek u brčanskoj ravnici. Avijacija iz Srbije, tokom 1992. ubila je 29 civila na slobodnoj brčanskoj teritoriji.

Ni na obližnjem gradačačkom ratištu srbijanska avijacija nije mirovala. Jednom se visoko na gradačačkom nebu, septembra 1992, ukazalo 11 aviona Vojske Jugoslavije. Protuzračnom odbranom Gradačca komandovao je Predrag Stevanović.

„Vi ste na njivi, na otvorenom i iznad vas 11 aviona. Najčešće su bacali kasetne bombe, čak i napalm bombe. Bacili su više desetina aviobombi od 250 kg, tzv. 'krmača', kako su ih borci zvali. Ona kad padne poruši zgradu od četiri-pet spratova. Polijetali su najčešće sa aerodroma iz Batajnice kod Beograda“, kaže Stevanović. 

Sadan Imamović, načelnik 107. viteške gradačačke brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, kaže da je avijacija od maja do 10. oktobra 1992. godine 23 puta djelovala po Gradačcu. Imamović otkriva: „Oborili smo i njihov helikopter. Tri člana posade su poginula. Avijacija iz Srbije je djelovala i 30. jula 1992. po putnoj komunikaciji Gradačac–Ormanica, gdje je njihova diverzantska grupa ubila devet civila. Avijacija je djelovala da bi se ta diverzantska grupa koja je počinila masakr mogla izvući.“ 

(Ovamo daleko - atentat na Bosnu, knjiga u pripremi Avde Huseinovića)