Ovdje, na Osredku, središnjoj tački između Ostrošca, Mutnika i Cazina, gdje zidine, kao tvrđu, opasavahu Crkvu svetog Jurja, s čijeg će zvonika desetljećima zvona zvoniti na uzbunu, zovući narod da se skloni iza njenih bedema jer janjičari opet jurišaju od Une, pa kada sasvim utihnu, stoljećima će s istog zvonika mujezini pozivati na molitvu, a glas im, zakovitlan po unutrašnjosti ušutjelih zvona nad glavom, zvučati kao da hukti iz pećine te odjekivati sve do Brekovice i Bisavca i na Čungar – ovdje će se, kažu, historiji predstaviti Mustafa Turčilović. Njegovo ime u povijesne sveske upisuje ruka sultanovog ćehaje u jednom fermanu u kojem se traži da se njegova i glave još nekolicine krajiških uglednika spakuju u bisage i pošalju u Stambol. Tu ga dvjesta godina kasnije nalazi Salih Hadžihuseinović, bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i izrađivač kalendara što mu opskrbi nadimak Muvekit. On ga, drčno miješajući zbilju s predanjem, prepisuje u svoju Historiju Bosne i tako ga zauvijek poravnava s likom Muje Hrnjice, neusporedivog krajiškog junaka sa stalnom adresom u epskoj pjesmi.
Bila je godina 1637. otkako je Poncije Pilat oprao ruke od Hristove krvi. Jedan hirovit konj, prepadnut usred praštanja prangija sred krvave bitke, pokrenut će svojim bezumnim galopom pravi bratoubilački rat i priču koja će, kao nikada do tad, uzbuditi maštu narodnih pjevača. Četiri godine poslije u jednom izvještaju, kada se slegne silna prašina ostala iza prepadnutog konja, Mustafa Turčilović osvanut će kao Mustafa Kozličić, drski četovođa, brkati buljukbaša, koji iz Kladuše izjahivaše sa svojim jurišnicima i haraše, robiše i pljačkaše sve do Zagorja i do Dalmacije. Tada njegovo ime bi svinuto u rukopisu generala Vuka Krste Frankopana, kapetana Vlaha, kako ga zvahu od onda kada je, skupa s bratom Nikolom, hrvatskim banom, primio više stotina Vlaha koje je odavde, s Osredka, gdje ih naseliše Osmanlije, podigao general Kisel te ih ostavio da “čitavu jednu zimu kuje kuda” tumaraju “medju Severinom i Bosiljevom, a najviše po selu Jadrču”, te ih naseli na svoju zemlju u Ponikvama i Dubravama na Kupi, kako to priča jedan drugi smjerni sluga historije – Radoslav Lopašić – taj će, za razliku od Muvekita, izvlačiti požutjela dokumenta iz zapadnih arhiva i otpuhivati s njih prašinu i cijediti iz njih historijske likove i događaje kao surutku iz sira.
HIROVITI VRANAC
Bio je juli kada je mlađahni Petar Janković, sin Gašparev, “Na mostovima” kod Križanić-Turnja snažno zategao kajasima. Tako on natjera konja pod sobom da se potpuno uspravi na zadnje noge i da zamlatara prednjima, takvim bijesom rastvarajući usta da je pjena frcala iz njih i zubi coktili kao da se lome u sudaru s gvozdenim žvalama. Svi su već vidjeli kako se Petar stropošta u Koranu, a daske na drvenom mostu tako su zabubnjile pod kopitama poludivljeg vranca da je svaki od stotinu jahača koji su nastupali za njim iz grada na granici carstava pomislio kako će se most pod njima zdrobiti i svi će se obresti u koranskoj vodi. Ali, mladi Petar ga tako snažno stisnu nogama da je osjetio kako mu se svijaju konjska rebra pod koljenima i do krvi ga opali mamuzama pod stomak da se konj nenadano presamitio. Još jednom, dotičući prednjim nogama tlo pod sobom, izvi se on u hrbatu u pokušaju da zbaci jahača, a onda se umiri i nastavi da kaska, staložen, tek s vremena na vrijeme trzao bi glavom lijevo i desno i hrzao kao da odgovara građanima koji su došli da ih isprate i da im požele sreću i da im poruče da onima tamo, na onoj krajini, nanesu barem za dvostruko više zla nego što su oni njima olomlani kada su popalili sve u Turnju, pokrali stoku i uhvatili deset djevojaka i odveli ih u roblje.
Kažu da je Petra na tu pustolovinu nagovorio grof Ivan Drašković. To je onaj što će se deset godina kasnije u historijske listine upisati kao jedini Hrvat koji se popeo do palatina na ugarskom dvoru i govore još da je bio kraljev zamjenik. Uprkos žestokim prosvjedima brižnog Gašpara, koji na kraju potegnu i u Varaždin, obrevši se u Trakošćanskom dvorcu i pavši mu pred noge, grof nije odustajao. Svako muškost svoju mora okaliti u boju, zagrmio je pjesnički i zamahao prstom takvim bijesom da su se zanjihala stoljeća nad Gašparovom glavom. Jadni otac se ponizno pokloni, a sasvim se pomiri s tom idejom kada vidje da cijeli Turanj podržava njegovog sina te ga zamoli da, ako želi njegov blagoslov, barem ostavi onog vranca kojeg cijelo proljeće bezuspješno pokušavaju pripitomiti. I Petar obeća. A Gašpar u onom naglom zatezanju uzda nasred mosta vidje poruku njemu i u tom trenu shvati da je pretjerao sa suludim pokušajima da zaštiti sina od svakojakog zla kojim je umazan ovaj svijet. I shvati tad Gašpar da se sve preokrenulo protiv njega, pa i sin, koji ga na kraju prevari i odjaha na onom vrancu.
Ovdje, i na jednoj i na drugoj krajini, nikada nije trebalo dugo čekati loše vijesti. Ponekad se činilo da su brže i od samih događaja. Prvo je do Gašpara doletjela priča kako se Petar odbio od bihaćke zidine kao hitac iz praćke. A on je to znao još od onog dana kada mu je dojavljeno da se potajice sastaje s grofom, kao što je znao da mu uzavrela krv i ozlojeđen ponos neće dopustiti da se vrati kući jer je čin svoje inicijacije upravo obavio. Okrenu Petar prema Brekovici, da barem nju osvoji. Ali i ondje doživi istu sudbinu te nastavi kanjonom Une do Ostrošca. Usred juriša njegov konj prope se silovito i jurnu bez ikakve kontrole, ritajući se tako strmoglavo da mladi kapetan jedva ostade u sedlu. Njišteći i ritajući se, konj ga dovede pod kapije zidina osredačke utvrde i tu ga, napokon, zbaci i dade se u još luđi bijeg. Za njim se otisnuše dvojica Osredčana i nađoše ga u Mutnici zaglavljenog u glib. Na Križanić-Turnju Gašpar se hvataše za glavu i samo je hodao lijevo-desno i ponavljao: “Šta sad, šta sad da se radi, crni grofe?!” Ujutro naredi blagajnicima da skupe sav novac, srebreni i zlatni nakit i posuđe jer će Bišćani zatražiti takav otkup da će mu se zavrtjeti u glavi. Opet upregnu kočije i zaputi se u Varaždin.
TRAGOM JEDNE OBJEDE
Nije jadni Gašpar ni slutio da će priča koja uvlači grofa Draškovića u bezumni poduhvat njegovog sina biti ona ključna prevaga koja će događaje prikloniti k tome da se Petar neuobičajeno brzo izbavi iz ropstva. Ime Draškovićevo samovoljno će spomenuti Gašparov uhoda koji iste noći izniče pred bihaćkim kapijama. On Idriz-agi Velagiću nosi molbu prijatelja s one krajine da mu vadi sina iz osredačkih tamnica kako zna i umije. Da bi sve začinio dodatnom ozbiljnošću, jer mu se činiše kako je Idriz-aga isuviše hladno primio njegovo poslanje, spomenut će kako je Petar štićenik grofa Draškovića. I bio je u pravu, tek tad uključit će se Idriz-aga potpuno u događaj. Sjetit će se on tada priče koja mu se usjekla u pamćenje kada se jednog proljeća prije šest-sedam godina obreo u Banjoj Luci pa ga Hadži Perviz zamoli da i on pristupi pred kadiju i, kao svjedok, potpiše vakufnamu kojom uvakufljuje mnoga dobra za održavanje džamije što ju je dao izgraditi u Potocima, i pekaru, i aščinicu, i buzadžinicu, i svjećarnicu, i berbernicu, i dućan bakalski i dućan kalajdžijski i bašče i livade i njive naslijeđene u baštinu. Kako je tada zavidio Pervizu na dobru koje ostavlja pokoljenjima i s kojom je poslije pažnjom, na obali Vrbasa, u bašči kadije Muhameda Nerkesija Sarajlije, koji im je rado recitirao svoje gazele, slušao pripovijest koja se pripovijedala samo među povjerljivim beglerbegovim ljudima, a pričalo se kako je glasoviti Ferhat-paša Sokolović svoju Ferhadiju sagradio novcem koji je dobio za otkup sina nekog prvaka među kršćanima, i kako je tada, on, Idriz-aga, kapetan Bišća, usrdno molio Boga da se i njemu posreći pa da mu takav jedan kapitalac padne šaka. Otkupnina koja se kasnije javlja i u sultanovom fermanu, mora da je ona s kojom Idriz-aga otpremi Gašparovog poslanika: “Neka izvole gospoda s one krajine platiti 40.000 groša, jer u poslu prijateljstva nema.” Od te cifre mora da se cijelom Karlovcu zavrtjelo u glavi.
I ime Idriz-agino naći će se na spisku četovođa koji četiri godine kasnije sastavlja Vuk Krsto Frankopan. Uz njega obavezno ide i ime njegovog pobratima Ibrahim-age Ćirkića, onda nastupa Uzeir bajraktar i Kurt harambaša iz Izačića, Mumin i Mustafa Beširević, braća i harambaše iz Ostrošca, Muharem harambaša iz Stine, Redžep-aga Badanjković i delibaša Badanjković iz Krupe, Husein-aga Šehović i zastavnik Kličković iz Cazina, harambaša Mustafa Kozličić, koji najčešće četuje iz Kladuše, Ibrahim-aga iz Todorova, Muhamed-aga, kapetanov brat iz Bužima, dizdar Elezović iz Vrnograča, Bojčić s Udbine, Derviš-aga Filipović i Ahmet-aga Kurtić iz Bunića, Alaga Kurtagić i Kurt-aga Zenković iz Ribnika i svi će se naći u vrtlogu događaja koje, poput prašine na tajanstvenim historijskim drumovima, nadignu bezumni galop prepadnutog vranca. Iste noći, kao u narodnoj pjesmi, šalje Idriz-aga pobratima Ibrahim-agu Ćirkića na Osredak. U prasku zore osviće Ibrahim-aga pred bedemima koji opkoljavaše crkveni zvonik s kojeg se sada mujezini, i traži od Osredčana sužnja koji im je sam doletio u ruke. Ovi, shvativši tad da njihov zarobljenik vrijedi više nego su mislili, odbiše da ga izruče i, nakostriješeni, izađoše na bedeme.
Kada se Bišćani povukoše, dođe iz Krupe Redžep-aga Badnjević i reče da ga je poslao kapetan Hajrudin-aga i da njima predaju sužnja. Osredčani i njega odbiše. Ali Muju Hrnjicu nisu smjeli. On ne zatraži sužnja, već im reče da poznaje njegovog oca pa je došao da vidi u kakvom je mladić stanju. Dok je Mujo razgovarao s Petrom, dođe u Osredak ostrovački dizdar Nusuh-aga i s njim braća Beširevići. Malo potom dojaha i kostajnički kapetan Omer-aga, za njim Husein-aga Šehović i još neke age iz Cazina, a vratiše se i Krupljani. Svako od njih donio je pregršt razloga zbog kojih sužanj treba pripasti baš njemu. I ko zna šta bi bilo, možda bi se, onakvi prijeki i pohlepni, i za vratove pohvatali, da ih Mujo ne okupi oko sofre i nakon dugog vijećanja pade dogovor da se ujedine protiv bihaćkog kapetana.
Sutradan Bišćani dođoše s cijelom četom, ali im Osredčani odmah otvoriše kapije i rekoše da sužanj više nije kod njih, Mujo ga je odveo sa sobom. Kazuje se da nije Hrnjica odveo Petra u Kladušu, već u Bužim, a da su ga otud prebacili u Kostajnicu, onda u Stinu i na kraju vratiše ga na Osredak. I dok je sužanj kružio Cazinskom krajinom, jer zbog međusobnog nepovjerenja ni kod koga nije smio ostati više od dva dana, priču o njemu uhode dobaciše do bosanskog namjesnika Mehmed-paše Vuče, i dalje, do budimskog beglerbega Musa-paše Posavljaka. Sad na Krajinu s dvije strane dođoše prijetnje, i munjom i gromom, ako se iz istih stopa uznik zbog visokih interesa državnih odmah ne izruči u Budim, odnosno u Banju Luku. Krajišnici, uvidjevši da su se odjednom našli između čekića i nakovnja, odlučiše da što prije dadnu Petra u otkup. Te noći pojavi se na Osredku Mujo Hrnjica i odvede sužnja. Zamijenili su ga, prema vlastitim tvrdnjama, za osam pobratima i 12.0000 groša.
Od te vijesti Idriz-aga pobenavi. On potvori ostale Krajišnike i posla vijest bosanskom namjesniku da su za Petra uzeli 40.000 groša. Neki pričaju kako je bio toliko ozlojeđen da je lično otišao u Sarajevo i podmitio defterdara Mahmuta Zeničaka, te ti oni sačiniše objedu i poslaše je za Stambol. Tamo sultan odmah napiše ferman i naređuje Vuči da mu iz istih stopa pošalje 40.000 groša i glave „Omer-kapetana, Omer-age, krupskog dizdara, Nusuh-age, Husejin-age i Muje Hrnjice“. Tako ih Safvet-beg Bašagić nabraja u „Kratkoj uputi u prošlost BiH“, štampanoj 263 godine nakon ovih događaja. „U slučaju ako Krajišnici ne htjednu na to pristati da digne vojsku i zatare ih sve do jednoga.“
KATIL-FERMAN
Kazuje se da je ferman donio Mustafa-beg Davutpašić, koji srete Vuču u Mostaru kada se ovaj vraćao iz Albanije i tu mu ga predade. Vučo dovede defterdara u Banju Luku da u miru svjećaju kako da ispune sultanove zahtjeve jer Krajišnici sigurno neće predati svojih prvaka. Ali, kazuje Bašagić, preko pašinih delija sadržaj fermana izađe iz saraja te ti se Krajišnici dignu i eto ih pod banjalučke bedeme, iznikoše kao da ih je poplava iz Vrbasa izbacila. Zatražiše oni od paše da im bespogovorno izruči defterdara, a oni će vidjeti šta će s njim i kako će. Ali Vučo obnoć krišom vrati defterdara u Sarajevo. “Vijest o defterdarovom bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuču, kome sljepa sreća posluži pa razbije Krajišnike. U tom okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti junaci iz narodnih pjesama Halil Hrnjica i Tale Ličanin. Tu je izginulo i potušilo se u Vrbasu mnoštvo Krajišnika. Muvekit veli, da je bilo vidjeti poslije više dana zelenih dolama, kako plivaju po površini Vrbasa.”
Osokoljen pobjedom, Vučo pošalje Krajišnicima kadiju banjalučkog Bešir-efendiju neka ih nagovori da se pokore sultanovom fermanu. Krajišnici mu odgovoriše da oni nemaju ništa protiv paše već samo protiv defterdara. Taj im je, kazaše, “pojeo dvadest i pet tovara jaspri od plaće i potvorio ih da su uzeli za sužnja 40.000 groša, a nijesu nego 12.000, i to nešto u parama a nešto u srebrnom posugju.” I rekoše da su spremni vratiti 12.000 groša i, još, da će opet uhvatiti Jankovića i poslati ga u Stambol pa neka sultan od grofa Draškovića išće 40.000 groša. Tada oni sačiniše jedan mahzar sultanu koji, priča se, u Stambol odnesoše dizdari, krupski Omer-aga i ostrovički Nusuh-aga. Iza njih dođe priča kako nisu našli sultana u Istanbulu, a pošto nikome nisu vjerovali, ne dadoše mahzara, nego se zaputiše pod Bagdad, pod kojim sultan bijaše polegao sa silnom vojskom i lično mu ga uručiše.
U međuvremenu, dođoše Krajišnici u Sarajevo i zatražiše od defterdara zaostalu plaću, ali ovaj nahuška na njih Vuču – on, vele, već bijaše dobio haber da će biti smijenjen. Vučo-paša sasvim pobenavi, uhvati Mujagu Čauševića i Džafer-agu Odobašu i opali s Tabije dva topa za dvije krajiške glave. Otad je, vele, i u zahod išao u pratnji četvorice delija jer se Krajišnici zarekoše da se glave neće nanosati. I još se priča da je defterdar imao zaštitu u Silahdar-paši, Bošnjaku, koji je, kako kazuje Bašagić, na sultanovom dvoru “bio i svrha i razvrha”. Utom u Sarajevo dođe novi namjesnik – Šahin-paša Glasinčanin. On namaknu katil-gajtan defterdaru oko vrata te ti se Krajišnici umiriše, stiša se uzavrela krv u njima pa se vratiše kućama, čak i Mujo Hrnjica, koji je, tako vele, rekao da će rukama raščerečiti tog defterdara, krivog za smrt mu brata Halila.
I sve minu, i bjesovi i ljutnje i prkosi i inati i ljudi. Od onolike naplave dogodovština ostade tek izvještaj Vuka Krste Frankopana i priča koju Muvekit izveze oko sultanovog fermana. Ni traga ne ostade od Crkve svetog Jurja, a bijaše ona opasana zidovima kao kakva tvrđava i oko nje se uoči jurjeva okupljaše silni svijet s Une, s Kupe i sa Save, vodali su ukrug oko nje konje ovjenčane vijencima od divljeg cvijeća i vrbovine i iskali od svetog Jurja blagoslov i da pošalje s nebesa anđela da ih čuva i štiti i brani “ove konje od bolesti, od odtimača, od škodljivih životinja, od šuge, od ujeda zmijskih, od pogibeli, od djavla i slugu njegovih, od zasieda vidivih i nevidivih, od učina i od otrova i od sihra...”; i pred njena vrata ukrašena cvijećem kao da je ulaz u raj, izađe onomad ostrožački dizdar aga Fojtović na mejdan hrvatskom kapetanu Matiji Karinčiću, koji bijaše tako potučen pred Ostrošcem da je ostao potpuno bez vojske pa ga bi sram vratiti se kući, a osveti ga karlovački general Vid Kisel koji pred Crkvom svetog Jurja hametice potuče Bošnjake i zarobi ih dvadeset, i dva bajraka pride; i momci uzavrele krvi preskakahu pred njom jurjevske vatre, a djevojke bacahu papuče preko zvonika pa, ako panu okrenute od crkvenih zidina, onda će na jesen bahnuti prosci, a ako pak budu okrenute prema crkvi, i dogodine će bacati papuče i krišom zagledati drčne mladiće kako šire turove nad vatrom i puštaju glasove ožalošćene od strasti što im se skolila pod trbuhom; a za vrijeme Bečkog rata dizdarem je ovdje bio Derviš-aga, sin glasovitog Osman-age Beširevića, kapetana na Ostrošcu, koji ne dopusti da i na Krajini austrijska vojska pali kako je to činio princ Savojski po Sarajevu; i ostaci njeni još godine 1888, kada je Radoslav Lopašić obilazio ove krajeve, stajaše ovdje, pa Radoslav pisaše ovako: “Od potonjih je u poviestnom pogledu znamenito mjesto Osredak na cesti Cazinko-Bihaćkoj sa podorom starodavne Crkve sv. Jurja, koja je dugo služila i kršćanom i Turkom za tvrdju”; i nekoliko godina nakon Lopašića bi joj konačno zametnut svaki trag, a na njenom mjestu niknu crkva pravoslavna koju krstiše imenima svetih apostola Petra i Pavla pa pošto minu još jedan vijek ona širom svijeta pronese slavu Osredka – zapuštenu i ostavljenu, obnovi je Mesud Keranović, musliman, i ta priča dođe i do Osredčana odbjeglih čak u Australiju. I još se, u jednom narodnom predanju pojaviše dukati, da su ih krajiški kapetani, prevarivši i pašu u Banjoj Luci i sultana u Stambolu, zakopali u ćup na Čungaru, i da obnoć svijetle i da plamen mogu vidjeti samo oni na čiju se dušu ne navali nikakav grijeh ovosvjetski.
