Josip Broz Tito ozbiljan čeka, obučen u vojničko odijelo, slijetanje diplomatskog aviona na beogradski aerodrom. Dolazi Jawaharlal Nehru, indijski premijer. Dok se grle, deseci Arriflex kamera okupljaju se kako bi uhvatili trenutak. Čelnici Egipta, Gane, Indonezije stići će ubrzo nakon toga, ukupno 25 predstavnika s globalnog juga, većina nedavno nezavisnih i ujedinjenih odbijanjem da stanu na stranu u Hladnom ratu. Već na putu do Skupštine Jugoslavije na ulicama ih dočekuju stotine hiljada ljudi sa zastavama pozvanih naroda.

Bio je to prvi od šest dana koliko je trajao prvi summit Pokreta nesvrstanih, održan između 1. i 6. septembra 1961. Kulminantna tačka projekta kojim je harizmatični balkanski autokrata osmislio najmanje šest godina ranije, putujući preko četiri kontinenta a sve je zabilježeno zahvaljujući snimkama dvojice privatnih snimatelja koje je tražio. Spašavanje arhive jednog od njih bit je dokumentarca Nesvrstani: Prizori iz Labudovićevih kolutova srbijanske autorke Mile Turajlić.

Stevan Labudović i Dragan Mitrović bili su odabrani da prate Tita na njegovom putu kroz 55 zemalja, koji je započeo 1954. godine, u potrazi za novim saveznicima za Jugoslaviju, koja je 1948. godine bila izbačena iz sovjetskog bloka zbog ideoloških razlika sa Staljinom. No Labudovićev odnos s Josipom Brozom datira još iz Drugog svjetskog rata. Drugi je predvodio otpor partizanskog pokreta protiv okupacijskih sila Osovine, a prvi je bio dio fotografske jedinice iste vojske, sa 17 godina. Zato što je pratio Tita 30 godina prvi je poslan da snima oslobađanje jedne zemlje kao znak solidarnosti. Učestvovao je u Alžirskom oslobodilačkom ratu, u rađanju Palestinske oslobodilačke organizacije i na proslavi 2500. godišnjice Perzijskog carstva, što je bilo toliko važno da je Orson Welles o tome snimio film. „Bio je neprocjenjiv izvor informacija”, kaže Turajlić u razgovoru za El Pais.

Turajlić je na filmu radila 10 godina, desetljeće je provela kopajući po zaboravljenim trakama, nikad inventariziranim i neprikazanim do sada, trakama Filmskih Novosti, ustanove stvorene 1941. za dokumentiranje političkog i društvenog života Jugoslavije. Slike iz audiovizuelne pozadine u filmu su spojene s Labudovićevim promišljanjima tog historijskog trenutka. Umro je 2017. u dobi od 90 godina, prije nego što je film objavljen.

“Htjeli smo ukinuti ropstvo i stati na kraj kolonijama”, kaže stariji, ali lucidni Labudović u Nesvrstanim. Pratio je Tita toliko pomno i toliko dugo da ga je, kaže, snimio “pijanog i kako piša”. Sjeća se prvog posjeta koji su imali 1954. godine u Bombayu. Potom je došao susret s Egipćaninom Abdelom Naserom u Sueskom kanalu, pa Gana, Etiopija, Sudan, Liban, Irak, Sjeverna Koreja. Maršal je promovirao nacionalni suverenitet, izbjegavajući dominaciju bilo kojeg od dva hegemonijska bloka. Podržavao je pokrete za nezavisnost diplomatskom i vojnom pomoći, vrlo je blisko sarađivao sa slobodarskim pokretima Alžira i Angole.

Labudović je bio i u sjedištu UN-a u New Yorku 1960. godine, kada je petnaesta Skupština Ujedinjenih naroda prihvatila 16 novih država, redom afričkih zemalja koje su prevladale svoju kolonijalnu fazu. Tamo je sastavljen tekst koji poziva na "usporavanje kolonizacije", temelj za pet načela koja će biti potpisana na summitu u Beogradu: poštivanje teritorijalnog integriteta, načelo nenapadanja, nemiješanja u unutrašnje stvari, jednakosti i obostrana korist i miran suživot.

Nostalgična i utopijska emocija početnog dijela filma snažno se sukobljava s onim što su projekt i njegove zemlje članice na kraju postale. “Danas smatrani diktatorima, njihov politički projekt je pao u zaborav, baš kao i onaj jugoslovenski”, kaže Turajlić. Dokazi se odnose na bojna polja Hladnog rata što su na kraju postale neke države članice, poput Afganistana (1979.) ili Konga (1965). Najvidljiviji lideri završili su s autoritarnim vladama s ograničenjima sloboda i političkim progonom, poput Fidela Castra na Kubi (jedinog predstavnika Latinske Amerike na tom prvom beogradskom summitu) ili Nassera u Egiptu.

Naslijeđe samog Tita je “nevjerojatno komplicirano”, smatra Turajlić. Ujedinio je Južne Slavene u federalnu republiku, ali je obavio čistke protiv onih koje je smatrao neprijateljima. “Došlo je do ekonomskog prosperiteta i modernizacije za veliki dio Jugoslavije, ali u isto vrijeme bilo je potiskivanja političkog izražavanja, bilo je protivnika koji su morali napustiti zemlju.” Mjesto u historiji koje mu je društvo dodijelilo varira ovisno o šest zemalja koje su činile izumrlu državu: “Sarajevo, u Bosni, jedini je glavni grad stare republike gdje se glavna ulica još zove Maršala Tita, tako da je i dalje vrlo prisutan u javnom sjećanju. U drugima, poput Hrvatske, jedva da postoji, a u Sloveniji je potisnut u sferu pop kulture.”

Ova 44-godišnja rediteljka potvrđuje da među mladima ponovno postoji interes za lik Tita i njegov tip disidentskog socijalizma. Jedan od novih načina na koji joj pristupa je njezin filmski poziv i njezino potpuno povjerenje u propagandu, vjernu karakteristikama vođa koji uživaju kult ličnosti, poput Hitlera, Franca ili Staljina. “Kino je bilo političko oružje tog vremena jer je prije televizije bilo na vrhuncu. Kinematografski žurnali bili su dominantan medij vizuelnih informacija u to vrijeme. Budući da su bili ličnosti koje su dovele svoje zemlje do nezavisnosti i sebe doživljavale kao heroje, bile su vrlo svjesne održavanja političkog narativa,” kaže rediteljka koja je već opisala Titovu ljubav prema kinu u svom prvom filmu, Cinema Komunisto iz 2010. godine u kojm priča kako su filmski studiji u Jugoslaviji privukli Orsona Wellesa, Alfreda Hitchcocka i Kirka Douglasa.

“Problem s historiografijom na Balkanu je taj što ju je uveliko otela politika. Iako postoji nova generacija koja radi vrlo zanimljive stvari, način na koji se pišu historijske knjige i način na koji se obilježava naša prošlost u javnim prostorima zaista je nezadovoljavajući. Ne uspijeva nam jer ne postoji politički konsenzus, uglavnom u Srbiji, o tome kako ispričati našu prošlost”, kaže ona, zaključujući: „Budući da je historija koja je napisana nezadovoljavajuća, oni koji su je zanimali zadubili su se u umjetnost. Radimo sa subjektivnim, intimnim i emotivnim zapisima u prvom licu. U ovom slučaju, za mene, datoteke mi to omogućuju i postaju alat s kojim pokušavam dešifrirati slike koje su ostale."